Konzervacija Pompeja i Herkulanuma

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Drevni Herkulanej (prvi plan), suvremeni Ercolano (sredina), i Vezuv (gore)

Pompeji i Herkulanej su nekada bili cvatući gradovi na obali napuljskog zaljeva. Na povijest gradova utjecali su Grci, Oskanci, Etruščani, Samničani i na kraju drevni Rim.

Ovi su gradovi najpoznatiji po svojoj sudbini, jer oba su zatrpana u erupciji vulkana Vezuva 79. godine po Kristu. Više od 1500 godina stajali su zakopani u vulkanskom pijesku, većim ili manjim komadima piroklastičnog materijala i blatu. Erupcija je gradove potpuno uništila ali ih je i ironijom sudbine sačuvala za buduće naraštaje. Međutim odmah po iskapanju istih počeo je i proces propadanja - kako uslijed djelovanja prirodnih sila tako i uslijed ljudske aktivnosti. Stare zidne slike izložene su svijetlu, dok građevine propadaju zbog erozije, izloženosti djelovanju vode, vjetra i sunca, ali i mikroorganizama, te biljaka. Ovima treba pribrojiti i štete od neprimjerenih rekonstrukcijskih zahvata, te krađe i vandalizma. Kako kaže Henri de Saint-Blanquat:

"Druga je egzistencija grada započela njegovim ponovnim otkrićem u 18. stoljeću. Ali netom što su otkriveni počinje i novo propadanje Pompeja. Ne samo zbog iskapanja u 18. i ponovo 19. stoljeću, koja su često imala više veze sa masakriranjem - koje li zgode u raznošenju skulptura i razvlačenju ispisanih brončanih ploča - već i stoga što su ostaci očuvani zahvaljujući katastrofalnoj eksploziji erupcije, sada opet izloženi suncu, kiši i vjetru, te vegetaciji i čovjeku... Pompeji trpe i od zagađenja, najgore vrsti od ljudi izazvane štete."

Drevni je grad uključen u 1996 World Monuments Watch World Monuments Fund-a, te opet u 1998. i 2000. 1996. ova organizacija apelira da Pompeji "očajnički vape za obnovom" i poziva na izradu generalnog plana restauracije i interpretacije .[1]


Problemi konzervacije/restauracije[uredi | uredi kôd]

Prirodni[uredi | uredi kôd]

Dok je iskapanje vodilo ka obilju novih informacija o gradovima,te ondašnjem životu rimljana,isto je također dovelo do ponovnog pogubnog utjecaja elemenata . Neke su od ovih pojava nezaustavljive,no neke se mogu usporiti ili čak potpuno zaustaviti putem humane intervencije. Nažalost stanje raspoloživih sredstava zasada nije takvo da bi se sve moglo sačuvati.Procjenjuje se da bi bilo potrebno oko 335 milijuna američkih dolara,i to samo za radove u Pompejima.

Starenje[uredi | uredi kôd]

Pompeji i Herkulanum iskapaju se stoljećima (iskapanja počinju 1738 u Herkulanumu, i opet 1748), a svi su iskopane strukture vremenom zahvaćene općim propadanjem. Kako su brojne građevine u erupciji oštećene, iskapanje ih jeostavilo nestabilnim. Primjer su gradske zidine u Pompeji.

Freska s prkazom djevojačke inicijacije u kult Dioniza,na istoj su kako oštećenja od erupcije,tako i od svijetla po iskapanju.Upotreba bljeskalice je kod fotografiranja zabranjena.

Svjetlost[uredi | uredi kôd]

Zidne slike i skulpture u oba su grada odlično očuvane, te su sačuvale puno detalja i boje.

Nažalost, u vrijeme iskopavanje, slike počinju blijediti uslijed sunca, te također postaju i sve lomljive, te se lskidaju s zidova. Ovome doprinosi i fotografiranje uz pomoć bljeskalica. Međitim ovi problemi lako se kontrolitaju jednostavnim konzervatorskim postupcima: stare organske metode suse već dokazale kao uspješne,a i moderniji postupci također su djelotvorni - korištenje aluminija i plastike daje čak i bolje rezultate. Nadalje, načinjene su i brojne detaljne reprodukcije nekih od djela, poput Aleksandova mozaika iz faunove kuće. Nažalost nisu sve poduzete mjere bile uvijek djelotvorne, neke su dapače i doprinjele propadanju. Primjerice zaštitna kućišta od pleksiglasa načinjena su za zaštitu fresaka i grafita, no pod istima se kondenzirala vlaga te tako štetila podlozi istih.

Biljke i životinje[uredi | uredi kôd]

Kampanja, regija u kojoj se nalaze oba grada, vrlo je povoljne klime i plodnoga tla. Tako da brojne biljke rastu i na samom arheološkom nalazištu. Henri de Saint-Blanquat identificirao je 31 parazitsku biljku u Pompejima, koje nakon rasta na ogoljenom tlu, svojim širenjem napadaju okolne građevine, te štete mozaicima i pločicama. Poseban je problem bršljan, koji osim što svojim rastom uništava zidove, još ga i dodatno potkopava svojim korijenjem.

Veliki problem su i psi lutalice, te u Herkulanumu golubovi.

Ulica u Pompejima,zgrade lijevo pokazuju znakove propadanja uslijed djelovanja biljaka,naslage na pločniku znak su erozije uslijed djelovanja pješaka.

Ljudski faktor[uredi | uredi kôd]

Ljudska aktivnost, bilo slučajna ili namjerna, ključni je element u propadanju oba nalazišta, još od prvih iskapanja.

Rana iskapanja[uredi | uredi kôd]

Pokušaji rekonstrukcije[uredi | uredi kôd]

Turizam[uredi | uredi kôd]

Vandalizam[uredi | uredi kôd]

Krađa[uredi | uredi kôd]

Rušenje kuće gladijatora[uredi | uredi kôd]

Konzervacijski projekti[uredi | uredi kôd]

Soprintendenza Speciale per i Beni Archeologici di Napoli e Pompeii[uredi | uredi kôd]

Moratorij[uredi | uredi kôd]

Projekt konzervacije Herkulanuma[uredi | uredi kôd]

Dodatna literatura[uredi | uredi kôd]

  • Zarmati, Louise. 2005. Heinemann ancient and medieval history: Pompeii and Herculaneum. Heinemann. ISBN 1-74081-195-X
  • Hurley, Toni; i dr. 2005. Antiquity 3. Oxford University Press. ISBN 0-19-551687-7 Eksplicitna upotreba et al. u: |first= (pomoć)
  • Allison, Penelope. 2004. Pompeian Households: An Analysis of the Material Culture. Cotsen Institute of Archaeology. ISBN 0-917956-96-6

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. World Monuments Fund, List of 100 Most Endangered Sites - 1996, New York, NY: 1996, p. 31.]