Konzervacija podmorskih arheoloških nalaza
 |
Ovaj članak ili odjeljak nije wikipediziran. (Rasprava) Tekst članka treba preurediti u wikitekst. Potom uklonite ovaj predložak. |
Konzervacija podmorskih arheoloških nalaza je čin zbrinjavanja predmeta kulturne baštine s potopljenih brodova ili u more palih ili srušenih aviona.
Bez primjerene konzervacije ovi bi predmeti ubrzo nakon vađenja propali te bismo tako ostali bez važnih povijesnih podataka.[1] U principu konzervaciju odnosno zbrinjavanje ovih predmeta provode arheolozi ili konzervatori restauratori specijalizirani za ovu vrstu materijala. Konzervacija je često dugotrajna i skupa, tako da nerijetko nadilazi vrijednost samog predmeta.
Temeljni principi[uredi | uredi kôd]
Predmeti izvađeni iz mora u principu su vrlo osjetljivi i ubrzo po istom počinje njihovo propadanje.[2] Ako ih se ne konzervira na primjeren način spomenuto je propadanje vrlo brzo. Organski predmeti bez primjerenog tretmana mogu čak propasti u nekoliko sati nakon vađenja. Kosti, keramika i staklo nešto su manje podložni spomenutom, odnosno rečeni je proces kod njih nešto sporiji, zavisno o starosti istih.[1] Konzervacija mora biti integralni dio svakog arheološkog istraživanja, naročito kod predmeta izvađenih iz slane ili slatke vode. Kako se ovi predmeti vremenom zasite morskom solju jedan od najvažnijih postupaka je odsoljavanje nalaza.[3]
Konzerviranje podmorskih nalaza po vrsti materijala[uredi | uredi kôd]
Kost i slonovača[uredi | uredi kôd]
Vidi članak Konzervacija predmeta od bjelokosti, kosti i rožine
Oko 70 % sastava kosti čine anorganski materijali, dok je ostatak osein koji čini najmanje 30 %. Od anorganskih su materijala tu prije svega kalcijev fosfat i razni karbonati i fluoridi.[4]
Čišćenje[uredi | uredi kôd]
Uklanjanje topivih soli[uredi | uredi kôd]
Kost i slonovača natopljeni slanom vodom upijaju topive soli te iste po vađenju i sušenju izlaze na površinu. Zbog kristalizacije površina predmeta može biti teško oštećena. U nekim slučajevima javljaju se i oštećenja nastala hidrolizom, kalcitne tvari koje preostaju mogu potom dovesti do okamenjivanja objekata. Topive se soli dakle moraju ukloniti, kako bi predmete sačuvali i stabilizirali. U ovu se svrhu najčešće koristi voda.
Uklanjanje mrlja[uredi | uredi kôd]
Treba preferirati mehaničko uklanjanje, no ako moramo koristiti kemijske metode tada kost mora biti prethodno natopljena vodom.[4]
Impregnacija i sušenje[uredi | uredi kôd]
Najčešće se za dehidraciju koristi serija alkoholnih kupki. Kod nestabilnih predmeta iste prvo natopimo 50 % otopinom PVA. Slonovača zahtijeva postupniji i dulji postupak.
Staklo[uredi | uredi kôd]
Vidi članak Konzervacija stakla
Staklo je u principu najvećim dijelom sačinjeno od silikata (oko 70%). Osim njih sadrži i određen postotak alkalnih materija te topitelja, kao i vrlo malo bojitelja, najčešće metalnih oksida.
Konzervacija[uredi | uredi kôd]
U principu površinsku koroziju ne uklanjamo s arheološkog stakla, uklanjanje iste može znatno stanjiti stijenke predmeta.[5]
Čišćenje[uredi | uredi kôd]
Kod jako oštećenih objekata iste treba prvo konsolidirati a tek potom čistiti. Naslage se uklone pomoću meke četke ili kista, te skalpela i tampona vate, no staklo mora biti mokro kod čišćenja. Obojena i oslikana mjesta treba kod toga zaštititi slojem Paraloida B 72. Naslage oksida se također uklone skalpelom ili kemijski. No u principu je iste ponekad bolje ostaviti na predmetu. Kalcitne naslage uklanjamo skalpelom, predmet opet mora biti mokar.
Uklanjanje topivih soli[uredi | uredi kôd]
Najčešće se koristi uranjanje u destiliranu ili vodovodnu vodu, ovisno o količini soli u staklu
Ljepljenje[uredi | uredi kôd]
Najčešće se koristi Paraloid B 72 ili Araldit 2020, s time da je taj posljednji ireverzibilan, tako da prednost treba dati Paraloidu, i to usprkos sporijem i složenijem načinu rada.
Koža[uredi | uredi kôd]
Vidi članak Konzervacija kože
Koža je porozni materijal dobiven preradom životinjske kože. U morskoj vodi ista propada zbog hidrolize kolagena.
Čišćenje[uredi | uredi kôd]
Obavezno se u otopine za čišćenje dodaje antiseptike, poput primjerice timola ili lizola. Mrlje od metalnih oksida najčešće se uklone s otopinom EDTA ili amonij citratom( pH 9 za bakar, pH 3, 5 za željezo! ).
Uklanjanje topivih soli[uredi | uredi kôd]
Koristi se voda koju periodički mijenjamo, zavisno o količini izlučene soli.
Stabilizacija[uredi | uredi kôd]
Pod ovim podrazumijevamo dehidraciju predmeta, te potom natapanje istih pomoću PEG otopine, te primjenu silikonskog ulja ili smrzavanja. Nekada rado korištena dehidracija otapalima se danas više ne prakticira.
Metali[uredi | uredi kôd]
Vidi Članak Konzervacija metala
Konzervacija[uredi | uredi kôd]
Konzervacija metalnih predmeta uvelike zavisi o stupnju oštećenosti odnosno opsegu korozije istih. Prije primjene konzervatorskih postupaka bitno je biti svijestan kako vrste korozionih produkata tako i uvjeta u kojima su isti nastali. Ove su spoznaje pak bitne kod odabira za objekt primjerenog konzervatorsko restauratorskog postupka. Predmeti u principu u moru korodiraju do točke kada dosegnu uravnoteženost s okolišem u kojem se nalaze. Potom metalni predmeti postaju stabilni sve do trenutka nove promjene u njihovom okolišu.
Čisto zlato obično podnosi dugo izlaganje podmorskom ili vodenom okolišu bez nekih promjena, no manje plemeniti metali u ovim uvjetima lako korodiraju. Srebrni objekti postaju izrazito lomljivi te se na njima formiraju i slojevi taložno korozionih naslaga. Bakar, mjed i bronca dobivaju sjajnu površinu prekrivenu mikroskopskim udubljenjima nastalim zbog korozije, te se također prevlače i slojem pomenutih naslaga, kao i crnim ili zelenim korozionim slojevima. Željezo i čelik stvaraju debele korozione kore koje potpuno prekriju objekt. Dakako svim ovim oblicima korozije još dodatno doprinose i kako mikroskopski tako i makroskopski živi organizmi.
Čišćenje[uredi | uredi kôd]
Proces čišćenja metalnih predmeta izvađenih iz mora zavisi o stupnju korodiranosti, te živim organizmima ili naslagama na objektima. Brojne su metode koje se tu mogu primijeniti, najčešće se koriste razne tehnike mehaničkog ili kemijskog te elektrokemijskog čišćenja. Ultrazvuk, laser i plazma ovdje se rjeđe koriste.
Keramika i kamen[uredi | uredi kôd]
Vidi Članak Konzervacija keramike i porculana
Vidi Članak Konzervacija kamena
Keramika je u stvari glina koja je zbog pečenja na manje ili više visokoj temperaturi postala tvrda i čvrsta. Gline nastaju raspadanjem stijena od feldspata.
Kamenje pak djelimo na vulkansko (bazalt, granit), sedimentno(vapnenac, pješčenjak) i metamorfno(mramor, škriljevac, gips itd).
Konzervacija[uredi | uredi kôd]
Čišćenje[uredi | uredi kôd]
Čišćenje keramike i kamena se u pravilu izvodi ili mehanički ili kemijski. Također ovisi o stanju očuvanosti kao i stupnju obraštenosti morskim organizmima.
Uklanjanje topivih soli[uredi | uredi kôd]
Uklanjanje topivih soli odnosno odsoljavanje vršimo u čistoj vodi koju u određenim vremenskim razmacima mijenjamo, u principu u početku češće a kako se količina soli u predmetu smanjuje rjeđe. Prvo koristimo običnu vodu a kasnije destiliranu. Proces mora biti postupan, kako ne bi došlo do oštećenja objekata.
Uklanjanje kalcitnih i sikatnih naslaga=[uredi | uredi kôd]
Najčešće se ove naslage uklanjaju mehanički, bilo ručno bilo ultrazvučnim ili pneumatskim dlijetom. Tek ako ove metode nisu djelotvorne možemo pažljivo pokušati s kemijskim metodama uklanjanja istih.
Uklanjanje željeznih i bakrenih oksida[uredi | uredi kôd]
Za uklanjanje smeđih do crnih mrlja od željeznog oksida ili plavozelenih mrlja od bakrenih spojeva najčešće se koristi EDTA otopina (3-20 %). Mogao bi se koristiti i amonij citrat 5%/pH 9 za mrlje od bakra, pH 3, 5 za mrlje od željeza. Mrlje od željeznog oksida mogu se ukloniti i vodik peroksidom 10 - 25%.
Ljepljenje[uredi | uredi kôd]
Za keramiku poroznog crijepa koristimo bilo PVA ljepilo bilo posebno ljepilo Archaeocoll 2000N ili Mecosan LT-R. Može se koristiti i ugušćenu otopinu Paraloida B 72. Porculan i kameninu ljepimo Aralditom 2020. Za kamen se većinom koriste epoksidna ljepila.
Propadanje keramike i kamena[uredi | uredi kôd]
Tekstil[uredi | uredi kôd]
Vidi članak Konzervacija tekstila
Pod tekstilom prije svega podrazumijevamo tkane materijale no postoje i vrste tekstila od netkanog materijala, poput filca. .[6] Kod arheoloških nalaza najčešće su tkanine od lana, konoplje, pamuka, vune i svile.
Konzervacija[uredi | uredi kôd]
Konzervaciju ovog materijala treba uvijek voditi konzervator specijaliziran za ovaj materijal. Biljna su vlakna većinom od celuloze dok kod životinjskih prevladavaju bjelančevinaste tvari.
Čišćenje[uredi | uredi kôd]
Koristi se destilirana voda. Eventualno se mogu dodati i neutralni detergenti. Može se koristiti i vodik peroksid u vidu 4% otopine. Kod jakog zaprljanja koristi se otopina od jedne litre destilirane vode, 60 mll 30% otopine vodik peroksida i 2, 5 gr natrijeva silikata otopljenog u 100 mll vruće destilirane vode.[6]
Tekstil obojen vodotopivim bojiteljima čistimo pomoću nepolarnih otapala, primjerice white spirita ili trikloretilena te benzina.
Sterilizacija[uredi | uredi kôd]
Najčešće se koriste timol i lizol.[6]
Drvo[uredi | uredi kôd]
Vidi članak Konzervacija predmeta od drva
Drvo je kao organski materijal prije svega sačinjeno od lignina, hemiceluloze(20-30%) i celuloze(40 - 50%), te malih količina drugih tvari.[7]
Konzervacija[uredi | uredi kôd]
Potopljeno drvo obično izgleda relativno stabilno, no izgled ovdje vara jer je isto vrlo slabo i lako se razgrađuje. Ovo je drvo daleko poroznije od normalnog, lignin i celuloza, iz istog su većim dijelom uništeni hidrolizom te anaerobnim bakterijama. Nipošto se ne smije dopustiti da se drvo počne sušiti, treba ga držati u vodi sve do početka konzervacije.[8]
Čišćenje[uredi | uredi kôd]
Najčešće se i tu koristi voda te meke četke. Kalcitne naslage uklone se skalpelom. Metale uklanjamo pomoću neke helatirajuće otopine, najčešće EDTA.[7]
Uklanjanje topivih soli[uredi | uredi kôd]
U principu primjenjuje se čista voda, uz dodatak sredstava za dezinfekciju. Može trajati i više godina. Voda se kontinuirano mijenja te se prati količina izlučenih soli.[7]
Impregnacija[uredi | uredi kôd]
Impregnacija je integralni dio konzervacije iz vode izvađenih drvenih nalaza. U principu radi se o procesu uklanjanja vode iz objekta, te potom natapanju materijalom koji će poboljšati mehaničku stabilnost nalaza.[7] Najčešće korištene metode su:[8]
- Polietilen glikol (PEG) metoda
- Natapanje saharozom
- Aceton- kalofonij metoda ( Zapaljivo! )
- Alkohol-eter metoda ( Zapaljivo! )
- Kamfor-alkohol metoda ( Zapaljivo! )
- Kauramin 800 metoda ( ova se metoda dugi niz godina koristila u RGM u Mainzu )
- Silikonsko ulje
- Smrzavanje
Školovanje konzervatora restauratora podvodnog arheološkog materijala u Hrvatskoj[uredi | uredi kôd]
U Hrvatskoj trenutačno nema specijalističkog školovanja za ovu vrstu materijala. U Splitu na Umjetničkoj akademiji postoji studij konzervacije restauracije arheoloških predmeta, te se tamo poučavaju i metode konzervacije predmeta podvodne arheologije. Međunarodni centar za podvodnu arheologiju u Zadru povremeno održava tečajeve konzervacije podvodnog arheološkog materijala.
Dodatna literatura[uredi | uredi kôd]
- Pearson, C. Conservation of Marine Archaeological Objects, London 1987.
- Hamilton, D. L. Basic Methods of Conserving Underwater Archaeological Material Culture. Washington 1996.
- Robinson, W. First Aid for Underwater Finds. London 1998.
- North. Neil A., Corrosion Products on Marine Iron, Studies in Conservation, 27 (1982) 75-83.
- North, N. A., Proprietry Silver Cleaners, ICCM Bulletin, 6, 3-4 (1980) 41-45.
- North, N. A., Owens, M. and Pearson, C., Thermal Stability of Cast and Wrought Marine Iron,
Studies in Conservation, 21 (1976) 192-97.
- North, N. A. and Pearson, C., Alkaline Sulphite Reduction Treatment of Marine Iron. ICOM Committee for Conservation, 4th Triennial Meeting, Venice (1975) 1-14.
+North, N. A. and Pearson, C., Investigations into Methods for Conserving Iron Relics Recovered from the Sea, Conservation in Archaeology and the Applied Arts, IIC, London (1975) 173-81
- North, N. A. and Pearson, C., Methods for Treating Marine Iron, ICOM Committee for Conservation, 5th Triennial Meeting, Zagreb, 1978-Preprints, 78. 23. 3-. 1-10.
- North, N. A. and Pearson, C., Thermal Decomposition of FeOCI and Marine Cast Iron Corrosion
Products, Studies in Conservation, 22 (1977) 146-57.
+North, N. A. and Pearson, C., Washing Methods for Chloride Removal from Marine Iron Artifacts, Studies in Conservation. 23 (1978) 174-86.
Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]
- Međunarodni centar za podvodnu arheologiju u Zadru
- Conservation of underwater archaeological finds
- Center for Maritime Archaeology and Conservation
- Archaeological Preservation Research Laboratory
- Methods of Conserving Archaeological Material from Underwater Sites
Izvori[uredi | uredi kôd]
- ↑ a b Hamilton, D. (1996). Introduction and Overview of Conservation in Archeology. In Basic methods of conserving underwater archaeological material culture (pp. 1-7). Washington, D.C.: U.S. Dept. of Defense, Legacy Resource Management Program.
- ↑ Martin, C. (n.d.). An Introduction to Marine Archaeology. Retrieved from: http://www.bbc.co.uk/history/ancient/archaeology/marine_01.shtml#four
- ↑ Hamilton, D. (1996). Basic Conservation Procedure. In Basic Methods of Conserving Underwater Archaeological Material Culture (pp. 8-11). Washington, D.C.: U.S. Dept. of Defense, Legacy Resource Management Program.
- ↑ a b Hamilton, D. (1996). Bone, Ivory, Teeth and Antler. In Basic Methods of Conserving Underwater Archaeological Material Culture (pp. 16-18). Washington, D.C.: U.S. Dept. of Defense, Legacy Resource Management Program.
- ↑ Hamilton, D. (1996). Glass Conservation. In Basic Methods of Conserving Underwater Archaeological Material Culture (pp. 22-24) Washington, D.C.: U.S. Dept. of Defense, Legacy Resource Management Program
- ↑ a b c Hamilton, D. (1996). Textile Conservation. In Basic Methods of Conserving Underwater Archaeological Material Culture (pp. 37-41). Washington, D.C.: U.S. Dept. of Defense, Legacy Resource Management Program.
- ↑ a b c d Luka, B., Martina, Ć, Anita, J., Antonija, J., Mladen, M., Tanja, P., & Mladen, P. (2011). Conservation of Underwater Archaeological Finds. Retrieved from: http://icua.hr/images/stories/publikacije/Conservation_of_underwater_archaeological_finds_Manual.pdf
- ↑ a b Hamilton, D. (1996). Wood Conservation. In Basic Methods of Conserving Underwater Archaeological Material Culture (pp. 25-32). Washington, D.C.: U.S. Dept. of Defense, Legacy Resource Management Program.