Krešimir Baranović

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Krešimir Baranović
Krešimir Baranović
Krešimir Baranović
Biografski podatci
Rodno ime Krešimir Baranović
Datum rođenja 25. lipnja 1894.
Datum smrti 17. studenoga 1975.
Djelo
Poznatija djela Z mojih bregov, Moj grad, Goran, Licitarsko srce, Imbrek z nosom, Kineska priča
Nagrade
Nagrade Oktobarska nagrada grada Beograda, za kantatu Goran, 1960.; Sedmojulska nagrada, za životno djelo, 1962.
Portal o glazbi
Portal o životopisima

Krešimir Baranović (Šibenik, 25. lipnja 1894. - Beograd, 17. studenoga 1975.), bio je hrvatski je skladatelj i dirigent. Baletima Licitarsko srce i Imbrek z nosom utemeljio je moderni hrvatski balet.[1]

Životopis[uredi VE | uredi]

Krešimir Baranović rodio se je u Šibeniku 1894. godine. U Zagrebu se je školovao od 1908. do 1912. godine, privatno kod Dragutina (Carla) Kaisera i u školi Hrvatskoga glazbenog zavoda (rog kod Frana Lhotke).[2] Učio je teoretske predmete, klavir i rog. Nakon mature, upisao je kompoziciju na Glazbenoj akademiji u Beču (1912.-1914.).[2] 1915. godine postao je dirigentom u Zagrebačkoj operi, gdje je ostao sve do 1927. godine, kada je prešao na istu dužnost u Beograd. Tijekom 1927. i 1928. godine gostovao je s baletskom trupom Ane Pavlovne u Njemačkoj, Nizozemskoj, Švicarskoj i Italiji. U Zagreb se vratio 1928. godine na staro mjesto, gdje je ostao sve do 1943. godine, kada je preuzeo vođenje Radio-orkestra u Bratislavi (Slovačka), gdje je imenovan i za direktora Opere (1945.-1946.). Nakon toga od 1946. do 1951. godine bio je profesorom dirigiranja na Muzičkoj akademiji u Beogradu, dirigentom Opere (1946.–1962.) i ujedno direktorom beogradske Filharmonije (1951.–1961.).[3] Od 1954. godine bio je redovitim članom JAZU u Zagrebu,[2] te od 7. ožujka 1968. godine dopisnim članom SANU za Odjel likovne i glazbene umjetnosti[4].

Umro je u Beogradu 17. studenoga 1975. godine i pokopan je na beogradskome Groblju zaslužnih građana.[5]

Djelo[uredi VE | uredi]

Kao stvaratelj, Baranović je jedna od najmarkantnijih osobnosti nacionalnog smjera u novijoj hrvatskoj i bivše-jugoslavenskoj glazbi. S posebnim afinitetom prema ruskoj glazbi, što se ogledalo i u njegovoj reproduktivnoj djelatnosti, on se nadovezuje na ranog Stravinskog (Petruška), ali oslanjajući se i na narodni melos, stvara vlastiti glazbeni jezik, čiju sočnost i bogatstvo crpi i iz svoga majstorskog poznavanja orkestra.

Kao prvenstveno operski dirigent, on daje svoje najbolje stranice u scenskim i vokalno-instrumentalnim djelima, a svojim djelom Licitarsko srce otpočinje novu epohu u razvoju savremenog baleta u nas.

Skladbe[uredi VE | uredi]

Vokalne skladbe[uredi VE | uredi]

  • Z mojih bregov (Fran Galović) za bariton i orkestar (1927.)
  • Moj grad (Vinko Nikolić) za glas i orkestar (1943.)
  • Iz osame (Krešimir Baranović) za glas i orkestar (1944.)
  • Pan (Miroslav Krleža), simfonijska pjesma za recitatora, soliste, mješoviti zbor i orkestar (1957.)
  • Goran (Ivan Goran Kovačić), kantata za recitatora, soliste i orkestar (1960.)
  • Oblaci (Dobrica Cesarić) za mezosopran i orkestar (1963.)
  • Šume, šume (više hrvatskih pjesnika), kantata za mješoviti zbor i orkestar (1967.)
  • Na moru (Gustav Krklec) za bariton i orkestar (1973.)

Scenske skladbe[uredi VE | uredi]

  • Licitarsko srce (Krešimir Baranović), balet (1924., Zagreb)
  • Cvijeće male Ide (Margareta Froman, prema Hansu Christianu Andersenu), balet (1925., Zagreb)
  • Striženo-košeno (Gustav Krklec), komična opera (1932., Zagreb)
  • Imbrek z nosom (Krešimir Baranović), balet (1935., Zagreb)
  • Nevjesta od Cetinjgrada (Marko Fotez, prema Turci idu Augusta Šenoe), komična opera (1942.; 1951., Beograd)
  • Kineska priča (Dimitrije Parlić, prema Der Kreidekreis Klabunda), balet (1955., Beograd)
  • scenske glazbe za Tirena (Marin Držić), Dundo Maroje (Marin Držić), Antigona (Sophokles) i Henri IV. (Shakespeare)

Instrumentalne skladbe[uredi VE | uredi]

  • koncertna uvertira (1916.)
  • simfonijski scherzo (1921.)
  • Svatovac za orkestar (1922.)
  • gudački kvartet (1924.)
  • Poème balkanique za orkestar (1926.)
  • suita iz baleta Licitarsko srce za orkestar (1927.)
  • sinfonietta u Es Duru (1939.)
  • Pjesma guslara, rapsodija za orkestar (1945.)
  • sinfonieta za gudački orkestar (1952.), obrađena za gudački kvartet 1924.
  • koncert za rog i orkestar (1973.)

Nagrade[uredi VE | uredi]

  • 1960.: Oktobarska nagrada grada Beograda, za kantatu Goran[3]
  • 1962.: Sedmojulska nagrada, za životno djelo[3]
  • 1971.: Nagrada AVNOJ-a[4]
  • Orden rada prvog reda
  • Orden zasluga za narod prvog reda

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Hrvatski obiteljski leksikon: Baranović, Krešimir, pristupljeno 22. kolovoza 2015.
  2. 2,0 2,1 2,2 Hrvatska enciklopedija: Baranović, Krešimir, pristupljeno 22. kolovoza 2015.
  3. 3,0 3,1 3,2 Hrvatski biografski leksikon: Baranović, Krešimir, pristupljeno 22. kolovoza 2015.
  4. 4,0 4,1 (srp.) SANU: Krešimir Baranović, pristupljeno 22. kolovoza 2015.
  5. (srp.) Zora Latinović, Večne žizni dveri, NIN, 23. ožujka 2006., str. 39., pristupljeno 22. kolovoza 2015.