LNG-terminal

Izvor: Wikipedija
LNG-terminal u Yokohami (Japan)

LNG-terminal (eng. Liquified Natural Gas) je pogon za proizvodnju, pohranu i distribuciju ukapljenog zemnog plina.

Zemni plin se hladi na temperaturi ispod -161,5 °C, ispod njegovog vrelišta, kada prijelazi u tekućinu, pa ga se transportira brodovljem - metanizerima (brodovima-hladnjačama) do prijamnih LNG-terminala, gdje ga se pohranjuje te ponovno pretvara u plinovito stanje.

Ukapljeni zemni plin se koristi radi transporta na veće udaljenosti, najčešće preko oceana i mora, gdje nije praktično graditi plinovode. Najveća mana LNG terminala je njihova visoka cijena i zbog toga ga slabije razvijene države izbjegavaju.

Dva su osnovna tipa LNG terminala: terminali za ukapljivanje koji služe za izvoz i terminali za transformaciju iz kapljevitog u plinovito stanje koji služe za pohranu i distribuciju plina potrošačima. FSRU (eng. Floating Storage and Regasification Unit) je vrsta LNG terminala, tzv. plutajući terminal, koji se sastoji od posebnog broda usidrenog kraj luke u kojem se prirodni plin ukapljuje i ponovno pretvara u plinovito stanje. Danas takve terminale možemo naći u Brazilu, UAE, Italiji, Indoneziji, dok se u Kini i Litvi još izgrađuju.

LNG Terminal u Hrvatskoj[uredi | uredi kôd]

Adria LNG je međunarodni energetski konzorcij koji je okupljen 2006. godine s ciljem izgradnje LNG Terminala u Omišlju na otoku Krku. Projekt je prvi put razmotren 1995. kada su razrađena prva istraživanja. Studija izvedivosti projekta je dovršena 2008., a lokacijska dozvola je iznesena 2010. nakon što je provedena procjena utjecaja na okoliš. U pitanju je terminal za pohranu i transformaciju plina u plinovito stanje te daljnju distribuciju.

Terminal bi Hrvatsku opskrbljivao dodatnim izvorima prirodnog plina koji trenutno pokriva 48% zemljine potrebe za energijom. Terminal bi također distribuirao plin okolnim tržištima koja uključuju Italiju, Austriju, Sloveniju i Mađarsku pošto su Hrvatske potrebe za plinom znatno manje od predviđenog kapaciteta terminala. U ovu svrhu, novi plinovod je izgrađen između Hrvatske i Mađarske.

Terminal bi imao početni kapacitet od 10 milijardi metara kubičnih godišnje. Investicija se procjenjuje u vrijednosti od 800 milijuna . Projekt je pokrenut od strane Adria LNG konzorcija čiji su dioničari:

Konzorcij predviđa 25% udjela za hrvatske kompanije koje bi trebale uključivati naftnu kompaniju INA-u(14%), elektroenergetsku kompaniju HEP i operator plinovoda Plinacro (zajedno 11%).

Potrošnja ukapljenog plina[uredi | uredi kôd]

Francuska i UK su 1964. bili prvi kupci ove vrste goriva, i bili su svjedoci novog energetskog razdoblja. Budući da većina postrojenja za ukapljivanje prirodnog plina nije na područjima na kojima se isplati graditi plinovode, velika sredstva moraju se ulagati u prijevoz LNG-a. Ovo je i glavni razlog zašto su se LNG postrojenja sporo razvijala u drugoj polovici 20. stoljeća. Postrojenje za proizvodnju LNG-a stoji oko 1÷3 milijarde USD, terminali za utovar 0.5÷1 milijardu USD, a vozila za prijevoz 0.2÷0.3 milijarde USD. Uspoređujući ove cijene s cijenama nafte, LNG tržište je malo, ali zrelo.

Komercijalni razvoj LNG-a se još zove i lanac vrijednosti, što znači da LNG kupci potpisuju ugovore na 20÷25 godina s dobavljačima, po strogo određenim uvjetima. Tek kada se zadovolje svi uvjeti, i kupci dobiju potvrdu za sklapanje posla, može se početi s trgovinom. Zbog ovoga, prema LNG-u se odnosilo kao prema igri bogatih, gdje se mogu uključiti samo igrači s jakom financijskom i političkom pozadinom. Velike međunarodne nafte tvrtke kao BP, Exxonmobil, Royal Dutch Shell, i neke nacionalne (npr. Pertamina i Petronas) su bili aktivni igrači. Japan, Južna Koreja i Tajvan su uvezli velike količine LNG-a zbog nedostatka vlastitih energenata. Japan je 2002.godine uvezao 54 milijuna tona LNG-a (48% svjetske trgovina LNG-a te godine). Također, iste godine, Južna Koreja je uvezla 17.7 milijuna, a Tajvan 5.33 milijuna tona LNG-a. Ove tri države su činile oko 70% svjetske trgovina LNG-a te godine.

Zadnjih godina, više igrača se uključilo, kako u uvozu, tako i izvozu, nove tehnologije se usvajaju, cijene postrojenja, terminala i vozila padaju, a LNG postaje konkurentniji drugim energentima. Uobičajena cijena LNG plovila kapaciteta 125 000 , izgrađenog u europskim ili japanskim brodogradilištima iznosi 250 milijuna USD. Kada su se korejska i kineska brodogradilišta uključila u igru, cijene su pale za 60%. Proizvodnja po toni LNG-a od 1970-tih do 1990-tih pala je za oko 35%. Zbog straha od energetske nestašice, terminali se planiraju graditi u SAD-u. Mnogi američki političari i građani ovome se protive iz sigurnosnih razloga.

Tablica 1. Trgovina LNG-om 2013. godine (International Gas Union World LNG Report - 2014 Edition)[1]

Zemlja Izvoz(109 m3) Zemlja Uvoz(109 m3)
Katar 104.22 Japan 118.53
Malezija 33.345 Južna Koreja 55.215
Australija 29.97 Kina 25.11
Indonezija 22.95 Indija 17.415
Nigerija 22.815 Tajvan 17.28
Trinidad i Tobago 19.71 Španjolska 12.69
Alžir 14.715 UK 9.18
Rusija 14.68 Meksiko 8.1
Oman 11.61 Francuska 7.83
Jemen 9.72 Argentina 6.615
Brunej 9.45 Brazil 5.94
UAE 7.29 Turska 5.67
Peru 5.805 Italija 5.67
Ekvatorska Gvineja 5.265 Čile 3.915
Norveška 4.05 SAD 2.43

Izvori[uredi | uredi kôd]

https://www.elengy.com/en/lng/what-is-an-lng-terminal.html

http://www.novilist.hr/Vijesti/Regija/Otoci/Hoce-li-u-cetvrtom-pokusaju-u-20-godina-pored-Omislja-izrasti-LNG-terminal?meta_refresh=true

http://powerlab.fsb.hr/enerpedia/index.php?title=PRIMARNA_ENERGIJAArhivirana inačica izvorne stranice od 30. prosinca 2013. (Wayback Machine) http://www.poslovni.hr/sponzorirani/hrvatski-lng-terminal-uspjesan-predvodnik-u-povlacenju-bespovratnih-sredstava-eu-fondova-318074

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. International Gas Union World LNG Report - 2014 Edition (PDF). Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 12. travnja 2019. Pristupljeno 26. studenoga 2016. journal zahtijeva |journal= (pomoć)