Ljubo Drndić

Ljubo Drndić
Službenička iskaznica Ljube Drndića kod Oblasnog narodnog odbora za Istru, 1945.
Rođenje	27. srpnja 1919., Pazin
Smrt	20. veljače 2013. (94 god.), Zagreb
Nacionalnost	Hrvat
Zanimanje	novinar, diplomat
Politička stranka	član KPJ od svibnja 1943.
od 1941. godine djeluje ilegalno na subverziji talijanske vlasti u Istri
Portal o životopisima

Ljubo Drndić (Pazin, 27. srpnja 1919. – Zagreb, 20. veljače 2013., hrvatski antifašist iz Istre, komunist član KPH, novinar i diplomat. Jedan od vođa istarskog ustanka protiv Italije 1943. godine, pisac proglasa Istarski narode iz 1943. godine i pisac teksta Pazinskih odluka. Otac književnice Daše Drndić.

Uz brata Antu osnivač je i utemeljitelj Glasa Istre 1943. te njegov drugi urednik (prvi je bio Ante).

Rođen je 27. srpnja 1919. u Karojbi kod Pazina u Istri. Obitelj Ljube Drndića emigrirala je 1921. godine iz Istre pod talijanskom vlašću u Jugoslaviju. Obitelj se nastanjuje u Dalmaciji, te Ljubo Drndić odrasta u Orebiću i Makarskoj. Gimnaziju završava u Splitu, te upisuje studij elektrotehnike u Beogradu. Ondje se približava komunistima. U vrijeme kada priprema završne ispite na Tehničkom fakultetu, Drndićeve studije prekida Travanjski rat 1941. godine, nakon kojega se sveučilišni studiji u Beogradu zatvaraju.

Vraća se u Split, da bi sa svojim ocem Edom mogao u grču gledati kako talijanska vojska 15. travnja 1941. godine slavodobitno ulazi u taj hrvatski grad i potom čitati prvi broj časopisa "San Marco", u kojem se objavljuje odluka da se u tom gradu smiju isticati jedino talijanske zastave, te da se u svim javnim prostorima moraju postaviti slike Mussolinija i talijanskog kralja. Svjedoči dolasku oko tisuću službenika iz Italije u Split, da organiziraju civilnu upravu u etnički hrvatskoj Dalmaciji. Postaje članom Komunističke partije Hrvatske, kojoj je idejno blizak i u kojoj vidi jedinog odlučnog borca protiv Talijana.

Odvažuje se u prosincu 1941. godine ilegalno prijeći u rodnu Istru, preko Trsta. Nastanjuje se u rodnom selu Karojbi u središnjoj Istri, gdje na obiteljskoj starini već živi njegova majka, u kući svojega oca Petra Ujčića; lokalnim karabinjerima objašnjava Ljubo da je pri kraju studija, te da kod rodbine usavršava talijanski i uči.

Preko obitelji u okolini Karojbe i rodbine u Pazinu stvara kontakte s hrvatskim domoljubima te s talijanskim ljevičarima. Uspostavlja vezu između partizana u Hrvatskoj i hrvatskih domoljuba u Istri, te sudjeluje u širenju mreže Narodnih odbora u Istri. U političkom radu naglasak stavlja na nacionalno pitanje, jer istarski seljaci pokazuju vrlo slab interes zpra komunističke ideje. U situaciji kada u Istri zapravo nema nikakve druge hrvatske organizacije, uspješno širi mrežu svojih suradnika.

Proglas "Istarski narode!" o priključenju Hrvatskoj iz rujna 1943., kojega je napisao Ljubo Drndić. Može se opaziti da se govori o priključenju Hrvatskoj, a ne o priključenju Jugoslaviji.

U prosincu 1941. okuplja u Pazinu prvu grupu komunističkih gimnazijalaca koje je već ranije animirao talijanski komunist Giorgio Sestan (koji u to vrijeme nije bio povezan s ilegalnom Komunističkom partijom Italije), a u selu Marečići osniva 29. travnja 1942. god. prvu ćeliju KPH u Istri. Potom širi mrežu hrvatskih komunista na tom tada talijanskom državnom teritoriju, gdje odranije postoji i ilegalna mreža Komunističke partije Italije. Približno u isto vrijeme, stupa Drndić u kontakst i s talijanskim komunistima iz rudarskog grada Labina: među čak 180 labinskih komunista - članova KP Italije - ima mnogo etničkih Hrvata, koje Drndić postepeno animira da prijeđu u KPH.

Mreža čiji je dio i Drndić - a u kojoj od srpnja 1942. god. važan dio postaje i njegov brat Ante Drndić Stipe, kojega splitski komunisti šalju na rad u Istru, te djeluje iz baze u Karojbi - brzo se širi, te prikuplja u Istri hranu, odjeću, obuću, novac, lijekove i oružje za partizane u Hrvatskoj, kojima se uskoro organizirano pridružuju i prve grupe istarskih dragovoljaca. Braća Drndić uspijevaju izbjeći uhićenja što ih u drugoj polovini 1942. godine pokreću talijanske vlasti, koje su prepoznale ilegalnu aktivnost koju su potaknuli hrvatski komunisti. U složenoj situaciji, oni lokalnim uvjetima prilagođavaju "Uputstva za ilegalni rad" koja su donijeli iz Splita, te ih u Karojbi šapirografiraju u 150 - 200 primjeraka; ta se uputstva dijele kao osnova za konspirativnu djelatnost Narodnooslobodilačkih odbora: Drndića je dirnula žudnja s kojom su istarski Hrvati primili takav materijal - napisan na njihovom narodnom jeziku.

Za svoj ilegalni rad dobivaju Drndić i suradnici od kraja 1942. godine financijsku potporu vlasnika rudnika boksita braće Crljenica, rijetkih hrvatskih kapitalista u Istri.

10. ožujka 1943. godine u kući Drndićevih u Karojbi sastaju se komunisti Ante Drndić Stipe, Josip Matas, Božo Kalčić, Ljubo Drndić Vladlen i Vlado Juričić: taj se manje-više spontani sastanak poslije prepoznavao kao prvi sastanak prvog rukovodstva KPH za Istru.

S bratom Antom utemeljuje u srpnju 1943. godine - kada se nazire pad Italije - ilegalnu tiskovinu Glas Istre. Prvi njegov tekst u toj novini, koji je napisao za njegov prvi broj, nosio je naslov "Duh Istre ostao je nepokoren".

Konspirativni protutalijanski rad daje rezultate: u biografskoj knjizi "Oružje i sloboda Istre 1941. – 1943." iz 1978. godine Drndić citira izvješće svojeg kolege Silva Milenića Lovre - partijskog rukovodioca kojeg je KPH s područja Hrvatskog primorja uputio na rad u Istru - prema kojem je 3. rujna 1943. godine u Istri bilo 140 seoskih NOO-a s ukupno 906 odbornika, 16 općinskih s 96 članova i 8 kotarskih NOO-a (Kras, Buzet, Motovun, Pazin, Čepić, Tinjan, Labin, Pula), koji su brojili od 6 do 13 članova, a u Okružni NOO, kao najviši "organ narodne vlasti", ušlo je "deset drugova sposobnih za samostalno političko djelovanje i s autoritetom u narodu"; na čelu Okružnog NOO-a za Istru osnovanog u kolovozu 1943. nalazio se Joakim Rakovac.

Za vrijeme ustanka u Istri nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943. godine odigrava Ljubo Drndić vrlo važnu ulogu u ustanku. Pisac je proglasa Istarski narode, u kojem ustaničko vodstvo poručuje: "Istra se priključuje matici zemlji i proglašuje ujedinjenje sa ostalom našom hrvatskom braćom ... Živjela hrvatska Istra!". Pisac je teksta Pazinskih odluka, potom i drugi urednik partizanskih novina "Glas Istre", u kojima piše od prvog broja (prvi urednik je bio njegov brat Ante Drndić Stipe).

Poslije rata nastavlja raditi kao propagandist komunističke partije, zatim na poslovima odnosa s javnošću u jugoslavenskim diplomatskim predstavništvima. Napreduje do funkcije veleposlanika u Švedskoj i Sudanu; u vrijeme njegovog službovanja u Sudanu postala je Jugoslavija partner u izgradnji trgovačke mornarice Sudana - uz značajan angažman Bodogradlišta Uljanik u Puli koje je sagradilo većinu tadašnjeg sudanskog brodovlja, te uz angažman hrvatskih pomoraca na sudanskim brodovima i u školovanju sudanskog pomoračkog kadra - te osnivanju Sudanske ratne mornarice, koja je također uključivala izgradnju brodova, obrzovanje pomorskih časnika i slanje vojnih instruktora. Kao savezni podsekretar za turizam, zaslužan je za ukidanje viza stranim turistima, što je imalo snažan utjecaj na razvoj turizma.

Poslije osamostaljenja Hrvatske vratio se najprije u Rijeku, a potom preselio u Zagreb gdje je živio do smrti. Sahranjen je u svojem zavičaju u selu Karojba.

23. kolovoza 2016. godine, povodom Europskog dana sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima, Ljubi Drndiću je predsjednica Republike Hrvatske Kolida Grabar-Kitarović posmrtno dodijelila odlikovanje Reda Stjepana Radića. Odlikovanje je preuzela književnica Daša Drndić, kćer Ljube Drndića, na ceremoniji priređenoj u Pazinu, gdje je 1943. godine bilo ustaničko vodstvo izdalo proglas "Istarski narode" o pripojenju Istre Hrvatskoj, kojega je Ljubo Drndić bio autor. Odlikovanje je dodijeljeno "za osobite i višegodišnje zasluge i stradanja u borbi za nacionalna i socijalna prava i razvitak hrvatskog naroda".

Vanjske poveznice

• Ljubo Drndić: "Oružje i sloboda Istre 1941.-1943.", "Školska knjiga", Zagreb - Pula 1978. (knjiga, 357 stranica)
• Ljubo Drndić, "Historijat i značaj odluka Okružnog NOO-a za Istru od 13. rujna 1943.", (članak) Vjesnik istarskog arhiva, Vol.1 (32) No.(1991.), ožujak 1991.