Ljudevit Lauš

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Ljudevit Lauš (Travnik, 27. veljače 1868. - Ambridge, Pennsylvania, 10. lipnja 1908.), hrvatski katolički svećenik iz Bosne, iseljenički djelatnik u SAD. Njegova djelatnost među Hrvatima u Americi u ranim i teškim godinama hrvatskog doseljavanja i življenja u ovoj zemlji, premda kratkotrajna, ostat će trajna u hrvatskoj povijesti. [1]

Životopis[uredi VE | uredi]

Ljudevit Lauš rođen je 27. veljače 1868. u Travniku. Već u ranim godinama izgubio je oca, te se o njemu, kako je najbolje znala i mogla, brinula majka udovica. U rodnom Travniku je završio pučku školu, kod franjevaca gimnaziju, a bogosloviju u Pečuhu i Beču. U svojoj poznatoj knjizi “Preko Atlantika do Pacifika“ (1907.) Ante Tresić Pavičić nam veli da mu je Ljudevit bio kolega za vrijeme studija u Beču. Ante je studirao filozofiju, a Ljudevit bogosloviju na poznatom Augustineumu. Nakon trinaest godina susreo je Tresić ponovo svog kolegu Ljudevita, ali sad u Americi. Kod njega je bio gost za vrijeme svoga boravka u Pittsburghu (1905.), te mu je posvetio svoju gore navedenu knjigu. Na cijeloj stranici kaže: „Prijatelju Dru. Ljudevitu Laušu, hrvatskom župniku u Allegheny, Pa“, a u knjizi potanje opisuje rad na toj župi svog kolege iz studentskih dana.[1]

Ljudevit je za svećenika zaređen 25. srpnja 1890., a 19. listopada 1894. u Beču je promoviran za doktora bogoslovije. Bilo mu je 26 godina. Postao je profesor u franjevačkoj bogosloviji u Gorici kod Livna, ali uskoro dolazi do nesporazuma. Naime, napisao je i u zagrebačkoj „Hrvatskoj Domovini“ objavio kritičan osvrt na prijevod „Sv. Pisma Novoga Zavjeta“ nadbiskupa Josipa Stadlera. Time je uskočio u polemike u kojoj je izvukao tanji kraj! Po svemu izgleda, ni njegova ga franjevačka zajednica nije puno štitila. Bio je premješten u Kreševo i bilo mu je zabranjeno predavati biblijske znanosti. Iz Kreševa je premješten na župu u Varcar. Tu je proveo oko tri godine. Biskup Strossmayer ga je potom pozvao u đakovačku biskupiju gdje je bio kapelan, te i župnik u Irigu. Za boravka na toj župi napisao je i objavio studiju „O apokrifnim knjigama Novoga Zavjeta, a o evangjeljima, koja govore o Isusovu djetinjstvu, napose.“[1]

Godine 1902. Lauš je preko biskupa u Pittsburghu dobio poziv od Hrvata u New Havenu, Pennsylvania, da im dođe za dušobrižnika. Početkom lipnja te godine dr. Lauš stiže u to malo rudarsko mjesto i pokušava osnovati župu. Ali župljana bijaše malo i bili su rasuti, te tu ne bijaše kakva uspjeha. Zato on otpoče raditi i sa Slovacima u obližnjem gradiću Uniontownu. Godine 1903. osniva župu, a uskoro zatim uspješno gradi crkvu i župni stan. Ali kao Hrvat, među Slovacima ne mogaše dugo opstati. Narod ga je jako volio, ali neki duhovnici su mu bili zavidni - zasigurno su priželjkivali doći na već gotovu župu. Tako, poslije dobro obavljena posla, biskup ga miče na župu u mjestanca Ford City, a potom u Donor i, končano, 6. rujna 1904. bio je imenovan župnikom hrvatske župe sv. Nikole u već tada velikoj naseobini Hrvata u Allegheny (danas dio Pittsburgha), Pennsylvania. Zamijenio je vel. Bosiljka Bekavca, koji je tad otišao u Loyndora, Pa. Lauš ostaje u župi sv. Nikole do 18. siječnja 1908., kada je zbog zdravlja bio premješten za župnika u gradić Ambridge, Pa. Zdravlje mu je već bilo narušeno i 10. lipnja te godine umire u Ambridgeu. Pokopan je nedaleko na groblju St. James (sv. Jakova) u mjestu Sewickley, Pa.[1]

Lik i rad shvatljiv je kroz tadašnje prilike među hrvatskim emigrantima u Americi. Tresić priča kako je u župi sv. Nikole Lauš našao „potpun nered i samovolju u upravi crkvenog imetka, a župljane uviek spremne, da pripreme župniku neprilika.“ Župa je bila u veliku dugu, a imovinom je upravljao crkveni odbor koji je mogao odlučivati o novcu kako je htio, bez suglasnosti župnika. Župljani su „sa župnikom htjeli postupati kao sa slugom, jer da ga oni plaćaju!“ „K tome treba dodati spletke raznih mutikaša, koji su se htjeli okorišćivati novcem sakupljenim za crkvu, pa ako se je župnik tome usprostavio, onda udri da se buni narod proti njemu!“ Omekši pristup narodu prijašnjih župnika nije davao željne rezultate, pa je Lauš poduzeo sve da dovede red u župu i da ju izvuče iz tako velika duga. Njegov pristup „oštre ljubavi“ donio je plodove. Čak i oni koji su mu bili grlati protivnici, pa i provalnici u župni stan, s vremenom su ga prihvaćali i s njim surađivali. Spomen knjiga 50. obljetnice župe veli: „Bio je to veoma učen čovjek, energičan i prava junačina.“ Tresić također svjedoči da je Lauš imao vrlo bogatu knjižnicu „ne samo iz bogoslovnog, nego i iz filozoskog, te i iz historičkog“ polja. [1]

Za vrijeme gostovanja u njegovu župnom stanu, Tresić je u Laušovoj knjižnici vidio i „jednu zanimivu stvar, a to je korespodencija fra Grge Martića. U njoj ima pisama od bana Jelačića, Strossmayera, svih uglednijih političkih i knjižvenih ličnosti od godine četrdeset i osme amo, pa i od bosanski paša i valija. Poznato je, da je fra Grga igrao vrlo važnu političku ulogu u historiji Bosne svoga vieka. Dok je dr. Lauš bio kod starca pjesnika u Kreševu, ovaj ga je zavolio, te bojeći se da mu ovi važni dokumenti ne propadnu, ako bi ga snašla nenadana sudbina, povjerio ih je dru. Laušu, znajući da će ih on čuvati ko oko u glavi. Fra Grgo je mrtav, a dr. Lauš će čuvati amanet njemu povjeren.“ (Zna li itko kamo su ta pisma dospjela?!) Svi ondašnji izvori svjedoče da je Lauš bio narodni čovjek i da je bio iskreni domoljub. A osim dušobrižničkih djelatnosti, surađivao je i u listu „Hrvat“ što ga je izdavao „Hrvatski kršćanski politički klub“ kojem je i pripadao. List „Hrvatska zastava“ (Chicago) od 18. lipnja 1908. u nekrologu o dr. Laušu donijela je i sljedeće: „Malo će biti Hrvata u Americi, što ih (vijest o smrti dr. Lauša) neće raztužiti, jer je dr. Lauš bio medju američkim Hrvatima veoma poznata i obljubljena ličnost.[1]

Mlad je još umro, a velika je šteta, jer je bio veoma naobražen i darovit. Da je dr. Lauš kojom srećom ostao u domovini, a poimenice, da je ostao u Herceg-Bosni, on bi svojom velikom darovitošću, bio hrvatskom narodu neizmjerno mnogo više koristio, nego li je to kraj najbolje volje u Americi. Nesretne naše prilike u Americi čine, da su ovdje naobraženi i daroviti ljudi upravo prisiljeni ostati u zakutku, te darove svoje zakopati u zemlju. I doktora Lauša snašla je takova sudbina. Onemogućeno mu je bilo djelovati u javnom životu kao svakome obraženu čovjeku ovdje, pak je tako stegao svoje djelovanje medju zidine svoje crkve i sakristije. Koliko je mogao, toliko je učinio. Volja mu je bila raditi za narod hrvatski i na drugim poljima javnoga života i izvan crkve i sakristije, ter je tu svoju volju i činom pokazao, ali su grozne prilike medju hrvatskim narodom u Americi utukle i njegovu dobru volju, ma da je bio od naravi energičan.“ „Kuća je dr. Lauša svakome Hrvatu i Slavenu (bila) širom otvorena. Njegovo je gostoprimstvo bilo na glasu.[1]

Pošteni ljudi znadu, da je srce dr. Lauša bilo suho zlato i da on nije poznavao ni himbe ni licemjerja, nego je bio otvoren i iskren, a njegova otvorenost i iskrenost, pošteno ono srce hrvatsko, pribavilo mu je iskrenih prijatelja, ali i podmuklih dušmana. Lauš nije znao mrziti, on je samo ljubio, jer je znao, da je Bog ljubav, i da je mržnja prolazna, a ljubav vječna.“ Prođe sto godina od kako je ovaj hrvatskih dušobrižnik, intelektualac i domoljub umro u četrdesetoj godini života. Premda je proveo samo kratko vrijeme radeći među Hrvatima u Americi, dao je značajan doprinos napretku hrvatske zajednice u Pittsburghu i šire. [1]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 1,6 1,7 Portal Hrvatskoga kulturnog vijeća Ante Čuvalo: Ljudevit Lauš (1868.-1908.) - Uz stotu obljetnicu smrti, 9. rujna 2008. (pristupljeno 23. listopada 2018.)

HKV Logo.jpg Napomena: Ovaj tekst ili jedan njegov dio preuzet je s mrežnih stranica Portala Hrvatskoga kulturnog vijeća. Vidi dopusnicu Hrvatskoga kulturnog vijeća za Wikipediju na hrvatskome jeziku.