Logor Krndija

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Logor Krndija na karti Hrvatska
Logor Krndija
Logor Krndija
Logor Krndija (Hrvatska)

Logor Krndija je bio logor osnovan u pustome njemačkome naselju Krndija kod Đakova od strane komunističkog režima u Jugoslaviji za Nijemce i Austrijanace u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata.

Ime[uredi VE | uredi]

U službenim logorskim dokumentima, a najčešće i u historiografiji i publicistici, Krndija je označena kao Logor Krndija.[1] U njemačkoj/podunavskošvapskoj historiografiji i publicistici, logor Krndija je često naveden i kao Konzentrationslager, Vernichtungslager i Todeslager Kerndia/Krndija,[2] a u hrvatskoj historiografiji i publicistici različito, ali najčešće kao Koncentracijski logor Krndija.[3] i Logor Krndija[4]

Povijest[uredi VE | uredi]

Krndija: Spomenik žrtvama logora 1945.-1946.

U Krndiji je najprije osnovan logor za ratne zarobljenike (njemački i hrvatski vojnici) i političke zatvorenike Hrvate. U logor za folksdojčere Krndija je pretvorena kada su 15. kolovoza 1945. dopremljeni logoraši iz Velike Pisanice. Logoraši su zatim sami morali ograditi logor bodljikavom žicom. Slijedi kasnije i dolazak novih logoraša. Napušteno njemačko selo Krndija kod Đakova pretvoreno je u logor za preostalo njemačko stanovništvo Slavonije i Srijema, zapadne Hrvatske i bosanske Posavine. Zapovjednik/upravnik logora bio je kapetan Ivan Tomljenović, a zatim Milan Komlenović. Logorsku upravu i stražu činilo je 12 do 14 pripadnika Narodne milicije, od kojih su četiri bile žene, koje su prema iskazima/sjećanjima logoraša bile najokrutnije. Po logoraše dolaze seljaci iz okolnih sela i koriste ih kao radnu snagu za razne poljoprivredne poslove, odnosno iznajmljuju ih za rad i to plaćaju logorskoj upravi. Mnogi seljaci, prema iskazima/sjećanjima logoraša, iskazali su razumijevanje i dali im pomoć u hrani i odjeći. Na tešku sudbinu logoraša utjecali su, osim nepovoljnih uvjeta smještaja, izrazito slaba prehrana, nedovoljna higijena, pomanjkanje lijekova i liječničke pomoći, razne bolesti, te naporni radovi na koje zatočenici nisu bili naviknuti. Umiralo se većinom od bolesti, posebice tifusa, premorenosti, zime i gladi. Od zime 1945./46., posebice od siječnja 1946., počinje harati epidemija pjegavog tifusa i ubrzo poprima zastrašujuće razmjere. Potkraj ožujka ili početkom travnja 1946., nakon poduzetih potrebnih mjera tifus je uklonjen. Ubijanja i smaknuća osim nekoliko slučajeva, koji su nedvojbeni, u logoru Krndija nije bilo. Logoraše su pokapali na mjesnom groblju, mnogi i bez nadgrobnih oznaka ili natpisa. Prema izvješću Ministarstva unutarnjih poslova Narodne vlade Hrvatske, u Logoru Krndija u listopadu 1945. smješteno je 3.500 logoraša, uglavnom starijih osoba, žena i djece, koji se koriste za različite radove. Procjenjuje se da je kroz logor Krndija prošlo oko 3.500 do 4.000 logoraša, te da ih je oko 500 do 1.500 u logoru smrtno stradalo, uglavnom od izgladnjelosti,dizenterije i tifusa.Prema do sada utvrđenim poimeničnim pokazateljima, u logoru Krndija stradalo je najmanje 337 osoba, pretežito starijih osoba, žena i djece. Logor Krndija raspušten je u svibnju 1946. Oni logoraši koji nisu pušteni na slobodu, prebačeni su do kraja svibnja 1946. u druge logore (Podunavlje u Baranji, Tenja/Tenjska Mitnica kod Osijeka, Gakovo u Bačkoj i Logor Knićanin/Rudolfsgnad u Banatu). Odatle su, zatim, upućivani na rad i drugdje. Nakon ukidanja logora Krndija, velik broj preživjelih interniraca ostao je raditi na poljoprivrednim dobrima i u raznim radnim organizacijama.[5]

Izvor[uredi VE | uredi]

  1. [Vladimir GEIGER, “Logor Krndija (1945.-1946.). Izvori i literatura”, Dijalog povjesničara – istoričara, 7, Zagreb 2003., 473.-492.]
  2. [[A. TAFFERNER], “Das Donauschwabentum in den Lagern der Tito- Partisanen 1944-48”, s.p.; A. TAFFERNER, “Donauschwaben in der Todeslagern den Tito- Partisanen 1944-1948”, 128.; Logori smrti u komunističkoj Jugoslaviji 1944.-1948., s.p.; Leidensweg der Deutschen im kommunistischen Jugoslawien, Band II, 779-782.; Leidensweg der Deutschen im kommunistischen Jugoslawien, Band III, 887.-889.; Verbrechen an den Deutschen in Jugoslawien 1944-1948, 219., 221.-223. I tamo navedeni izvori i literatura.]
  3. [V. GEIGER, I. JURKOVIĆ, “Imenik i tipovi poratnih logora za pripadnike njemačke nacionalne manjine na teritoriju istočne Slavonije, Srijema, Baranje, Bačke i Banata”, 30.; V. GEIGER, I. JURKOVIĆ, Što se dogodilo s Folksdojčerima? Sudbina Nijemaca u bivšoj Jugoslaviji, 82.; [S. LEČEK],“Koncentracijski logori”, 85.]
  4. [V. GEIGER,“Logor Krndija (1945.-1946.). Izvori i literatura”, 473.-492. VLADIMIR GEIGER, Logori za folksdojËere u Hrvatskoj, 1945. -1947. God. 38., br. 3., 1081.-1100. (2006)]
  5. [Usp. HDA, Zagreb, CK SKH, Vojna komisija, kut. 134 -Narodna vlada Hrvatske Ministarstvo unutrašnjih poslova br. Pov. 563/45, dana 12. XI. 1945 Centralnom komitetu Komunističke partije Hrvatske; Z. DIZDAR, V. GEIGER, M. POJIĆ, M. RUPIĆ (prir.), Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944.-1946. Dokumenti, 292.; V. GEIGER (prir.),Partizanska i komunistička represija i zločini u Hrvatskoj 1944-1946.Dokumenti. Slavonija, Srijem i Baranja, 490.; L. ROHRBACHER, Ein Volk ausgelöscht. Die Ausrottung des Donauschwabentums in Jugoslawien in den Jahren von 1944 bis 1948, 200.; Völkermord der Tito-Partisanen 1944-1948. Der Vernichtung der altösterreichischen Deutschen Volksgruppe in Jugoslawien und die Massaker an Kroaten und Slowenen. Dokumentation, 193.; Dokumentation der Vertreibung der Deutschen aus Ost-Mitteleuropa, Band V, Das Schicksal der Deutschen in Jugoslawien, 525.-534.; Leidensweg der Deutschen im kommunistischen Jugoslawien, Band II, 779.-782.; Leidensweg der Deutschen im kommunistischen Jugoslawien, Band III, 887.-889.; 1096 10961096 VLADIMIR GEIGER, Logori za folksdojËere u Hrvatskoj, 1945. -1947. God. 38., br. 3., 1081.-1100. (2006) ]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]