Louis-Philippe Joseph, vojvoda Orléanski
Louis Philippe II., vojvoda od Orléansa (Louis Philippe Joseph; Saint-Cloud, 13. travnja 1747. – 6. studenoga 1793.), bio je francuski princ, tzv. prvi princ kraljevske krvi, koji je podržavao Francusku revoluciju.[1]
Rođen je kao sin Louisa Philippea I., vojvode od Chartresa, i njegove supruge Louise Henriette de Bourbon-Conti. Pri rođenju mu je dodijeljena titula vojvode od Montpensiera. Nakon smrti njegova djeda, Louisa, vojvode od Orléansa, 1752. godine, njegov je otac postao novi vojvoda od Orléansa, a Louis Philippe II. naslijedio je titulu vojvode od Chartresa. Kada mu je otac preminuo 1785. godine, postao je vojvoda od Orléansa i tzv. prvi princ kraljevske krvi (Prince du sang). Nosio je počasni naslov Njegova Presvijetla Visost (Son Altesse Sérénissime).[2][3]
Tijekom Revolucije 1792. godine promijenio je ime u Philippe Égalité (Filip Jednaki). Kao rođak kralja Luja XVI. i jedan od najbogatijih ljudi u Francuskoj, aktivno je podupirao Revoluciju 1789. godine i zagovarao ukidanje apsolutne monarhije te uspostavu ustavne monarhije. Glasao je za pogubljenje Luja XVI., no ubrzo je i sam završio na giljotini 1793. godine tijekom razdoblja jakobinske vladavine terora.[1] Njegov sin, također nazvan Louis Philippe, postao je kralj Francuza nakon Srpanjske revolucije 1830. godine. Nakon Louis Philippea II., termin orleanizam postao je sinonim za politički pokret u Francuskoj koji je zagovarao ustavnu monarhiju.[2][3]
Postao je prvi veliki majstor Velikog orijenta Francuske, od utemeljenja do 1792. godine.[4]
- ↑ a b Giljotiniran vojvoda od Orléansa – svojedobno najbogatiji aristokrat u Francuskoj. povijest.hr. Pristupljeno 19. ožujka 2025.
- ↑ a b Mark, Harrison W. 3. veljače 2023. Louis Philippe II, Duke of Orléans. worldhistory.org (engleski). Pristupljeno 19. ožujka 2025.
- ↑ a b Philippe II, duc d’Orléans: French duke and regent. britannica.com (engleski). Pristupljeno 19. ožujka 2025.
- ↑ Bauer, Alain; Mollier, Pierre. 2012. Le Grand Orient de France (francuski). PUF. Pariz. str. 111–114. ISBN 978-2-13-058866-5