Luca Montuori
Luca Montuori | |
---|---|
Opći životopisni podatci | |
Datum rođenja | 18. veljače 1859. |
Mjesto rođenja | Avellino, Sicilija |
Datum smrti | 8. ožujka 1952. |
Mjesto smrti | Genova, Italija |
Nacionalnost | Talijan |
Supruga | Carlotta Margherita Beyerle |
Opis vojnoga službovanja | |
Godine u službi | 1880. – 1923. |
Čin | General armije |
Ratovi | Talijansko-turski rat Prvi svjetski rat |
Važnije bitke | Sočanske bitke Bitka na Ortigari Bitka na Piavi Bitka kod Vittoria Veneta |
Vojska | Italija |
Rod vojske | kopnena |
Zapovijedao | 2. armija 6. armija |
Luca Montuori (Avellino, 18. veljače 1859. – Genova, 8. ožujka 1952.) je bio talijanski general i vojni zapovjednik. Tijekom Prvog svjetskog rata zapovijedao je 10. i 4. divizijom, XX. i II. korpusom, te 2. i 6. armijom na Talijanskom bojištu.
Obitelj[uredi | uredi kôd]
Luca Montuori je rođen 4. svibnja 1859. u Avellinu. Sin je Nicole i Tommaine Montuori rođ. Soldutti. Godine 1892. sklopio je brak s Anninom Fano s kojom je imao dvije kćeri. Supruga Annina je preminula 1900. godine, nakon čega je sklopio drugi brak s Carlottom Margheritom Beyerle.
Vojna karijera[uredi | uredi kôd]
Djetinjstvo je proveo u Irpiniji, nakon čega od listopada 1878. s 19 godina počinje pohađati Vojnu akademiju u Torinu. Po završetku iste služi u 5. pješačkoj pukovniji u kojoj je, u lipnju 1883., promaknut u čin poručnika. U lipnju 1888. unaprijeđen je u čin satnika, te raspoređen na službu u 1. artiljerijsku pukovniju. Od 1889. pohađa Ratnu školu u Torinu, nakon koje služi u Glavnom stožeru. Godine 1898. promaknut je u čin bojnika, te zapovijeda 2. bojnom 57. pješačke pukovnije Abruzzi. Zapovijedajući navedenom formacijom sudjeluje u gušenju Milanskog ustanka u svibnju 1898. za što je i odlikovan.
U prosincu 1901. unaprijeđen je u čin potpukovnika, te dodijeljen na službu u Vojni geografski institut u Firenzi. Potom predaje logistiku u vojnoj školi, da bi 1907. kao vojni ataše bio upućen u Berlin. Te iste godine promaknut je u čin pukovnika. Po povratku u domovinu najprije služi u Glavnom stožeru, da potom preuzeo zapovjedništvo s 50. pješačkom pukovnijom Parma. Nakon što je u rujnu 1911. godine izbio Talijansko-turski rat sa svojom jedinicom upućen je u Libiju gdje ostaje dvije godine. Tu se ističe u Bitci kod Zanzura, nakon čega je u lipnju 1912. unaprijeđen u čin general bojnika. Nakon povratka u Italiju imenovan je 1914. zapovjednikom Brigade Pisa, da bi potom zapovijedao 3. brigadom alpina. Početkom 1915. imenovan je zapovjednikom Ratne škole. Navedenu dužnost nije međutim, dugo obnašao zbog talijanskog ulaska u Prvi svjetski rat
Prvi svjetski rat[uredi | uredi kôd]
Nakon ulaska Italije u rat na strani Antante imenovan je zapovjednikom brigade Parma. Navedeno brigadom zapovijeda do početka lipnja 1915. nakon čega preuzima zapovjedništvo nad 10. divizijom koja je držala položaje u regiji Cadore. Ubrzo je, u rujnu 1915., promaknut u čin general poručnika. U prosincu postaje zapovjednikom 4. divizijom kojom pokušava zauzeti Monte Sabotino. U svibnju 1916. preuzima zapovjedništvo nad XX. korpusom zamijenivši na tom mjestu Ettorea Mambrettija. Zapovijedajući navedenim korpusom koji je držao položaje na visoravni Sette Comuni sudjeluje u borbama na Monte Plani, te u srpnju 1917. u Bitci na Ortigari.
U kolovozu 1917. imenovan je zapovjednikom II. korpusa kojim je do tada zapovijedao Pietro Badoglio. Navedeni korpus držao je položaje na Krasu, te s istim sudjeluje u Jedanaestoj bitci na Soči. Dana 12. listopada 1917., privremeno preuzima zapovjedništvo nad 2. armijom umjesto Luigija Capella koji je obolio. Usprkos toga što je obolio i što je bio hospitaliziran, Capello je i dalje stvarno zapovijedao 2. armijom, što uzrokovalo sukobe između njih dvojice, i što je dijelom bio i jedan od uzroka talijanskog neuspjeha u Bitci kod Kobarida. Pritom je Montuori slijepo izvršavao naredbe načelnika Glavnog stožera Luigija Cadorne koje često nisu bile u skladu sa situacijom na bojištu, što je još više povećalo talijanske gubitke i pad morala talijanske vojske. No usprkos toga, i posebice što je zatajio Badogliovu odgovornost kao zapovjednika XXVII. korpusa za katastrofu kod Kobarida, u ožujku 1918., imenovan je zapovjednikom 6. armije koja je držala položaje na visoravni Sette Comuni. Zapovijedajući 6. armijom sudjeluje u lipnju 1918. u Bitci na Piavi, te u listopadu u konačnom austrougarskom porazu u Bitci kod Vittorija Veneta.
Poslije rata[uredi | uredi kôd]
Nakon završetka rata ostao je zapovijedati 6. armijom do srpnja 1919. godine kada je stavljen na raspolaganje. Njegov položaj se značajno popravio dolaskom fašista na vlast. Tako je imenovan u Vojno vijeće, te je u siječnju 1923. promaknut u čin generala armije. U svibnju 1928. imenovan je senatorom. Tijekom Drugog svjetskog rata, nakon pada fašizma i kapitulacije Italije, pristupa Talijanskoj Socijalnoj Republici koju je Mussolini po patronatom Njemačke ustrojio u sjevernoj Italiji. Zbog navedenog talijanski sud mu je u srpnju 1945. oduzeo titulu senatora.
Luca Monuori preminuo je 8. ožujka 1952. u 94. godini života u Genovi.
Izvori[uredi | uredi kôd]
(tal.) Luca Montuori na stranici Treccani.it
(tal.) Luca Montuori na stranici Senato.it
(tal.) Luca Montuori na stranici Notiziedalfronte.it
(rus.) Luca Montuori na stranici Hrono.ru