Ludovik Manin

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Bernardino Castelli: Lodovico Manin

Ludovik Manin[1] [2] (Lodovico Giovanni Manin; Mleci, 23. lipnja 1726. - Mleci, 24. listopada 1802.),[3].[4][5] bio je 120. i posljednji dužd Mletačke Republike. Dužnost je obnašao od 9. ožujka 1789. do 12. svibnja 1797. godine. Investitura je bila 10. ožujka 1789. godine. Na dužnosti je naslijedio Paola Reniera, a nakon njega nije više bilo duždeva.

Rodio se od roditelja Lodovica Alvisea Manina i Marije di Pietro Basadonna, pranećakinje kardinala Pietra Basadonne. Iz vrlo bogate obitelji Manin toskanskog podrijetla, koja je preselila u Furlaniju tijekom 14. stoljeća [6], i ušla je u mletački patricijat stoljeće i pol prije (1651.), ne po zaslugama, nego zahvaljujući kupovinom od 130.000 dukata, namijenjenih financiraju Kandijskog rata.[7] Zahvaljujući brakovima s utjecajnim kućama, uspjeli su si osigurati visoki društveni položaj, radi zadovoljenja političkih ambicija svojih članova. Ludovikova supruga bila je Elisabetta iz bogate utjecajne kuće Grimani.

Umro je 24. listopada 1802. godine. Grob mu je u crkvi Bosonogih (Scalzi).

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Monasterium.net Isprava HR-DAPA_797_797-168. Regesta na pergameni s visećim olovnim pečatom. Objava dužda Ludovika Manina od 29. studenoga 1791., upućena svima u Istri, kojom se daje upuzorenje zbog šteta i krađa na poljima, posjedima, kućama te se upraviteljima daju upute o načinu kažnjavanja i visini kazni za prekršitelje. (pristupljeno 18. listopada 2018.)
  2. Zb. Odsjeka povij. znan. Zavoda povij. druš. znan. Hrvat. akad. znan. umjet., 21(2003) Jakov Stipišić: Regesta pergamena iz zbirke obitelji Fanfogna Garagnin u muzeju grada Trogira, (Dio drugi - Isprave XVI., XVII. i XVIII. stoljeća), str. 314. Br. 415. 3. srpnja 1793. Ludovik Manin, mletački dužd, potvrđuje da je Carlo Gabrielli koji je sastavio akt o prokuri Antuna Zeferija danoj Dominiku Garagninu, notar javnog povjerenja
  3. Treccani:MANIN, Lodovico Giovanni
  4. Mario Missironi, Giovanni Distefano (1986). Helvetia L'ultimo dei Dogi
  5. Isidoro Liberale Gatti. Centro studi antoniani I frati minori conventuali tra giurisdizionalismo e rivoluzione. Il P. Federico Lauro Barbarigo ministro generale dell'ordine (1718-1801)
  6. (4. travnja 2012.) Bompiani La repubblica del leone: Storia di Venezia
  7. Alberto Toso Fei. Newton Compton editori s.r.l. La Venezia segreta dei dogi