Lukrecije
| Lukrecije | |
 Lukrecije pokazuje na casus, silazno gibanje atoma. S naslovnice djela Of the Nature of Things, 1682. | |
| Helenistička filozofija | |
| Škola/tradicija | epikureizam atomizam materijalizam |
|---|---|
| Portal o životopisima | |
Tit Lukrecije Kar (lat. Titus Lucretius Carus; oko 99. pr. Kr. – 15. listopada 55. pr. Kr.[1]) bio je rimski pjesnik i filozof. Njegovo jedino poznato djelo jest filozofski spjev De rerum natura, didaktičko djelo o načelima i filozofiji epikureizma, na hrvatskom poznat kao O prirodi.
O Lukrecijevu životu zna se vrlo malo; jedino je sigurno da je bio prijatelj ili klijent Gaja Memija, kojemu je spjev posvećen.[2] De rerum natura znatno je utjecala na augustovske pjesnike, osobito na Vergilija (u Eneidi i Georgikama, a u manjoj mjeri i u Eklogama) te na Horacija.[3] Djelo je tijekom srednjega vijeka zamalo izgubljeno, no Poggio Bracciolini ponovno ga je otkrio 1417. u jednom njemačkom samostanu.[4] Odigralo je važnu ulogu kako u razvoju atomizma (Lukrecije je bio važan utjecaj na Pierrea Gassendija),[5] tako i u nastojanjima raznih ličnosti prosvjetiteljstva da izgrade novi kršćanski humanizam.
O Lukrecijevu životu gotovo se ništa ne zna, a u izvorima nema pouzdane osnove za određivanje godina njegova rođenja ili smrti. Još kraća bilješka nalazi se u Kronici Donatova učenika Jeronima. Pišući četiri stoljeća nakon Lukrecijeve smrti, on pod 171. olimpijadom bilježi: „Rođen je pjesnik Tit Lukrecije.”[6] Ako je Jeronim točan u pogledu Lukrecijeve dobi (43) u trenutku smrti (o čemu niže), proizlazi da je rođen 99. ili 98. pr. Kr.[7][8] Manje precizne procjene smještaju Lukrecijevo rođenje u 90-e, a smrt u 50-e godine pr. Kr.,[9][10] u skladu s brojnim aluzijama u spjevu na burne političke prilike u Rimu i na njegove građanske sukobe.
Lukrecije je vjerojatno bio pripadnik aristokratskoga roda gens Lucretia, a njegovo djelo odaje prisno poznavanje raskošnoga životnog stila u Rimu.[11] Lukrecijeva ljubav prema selu navodi na pretpostavku da je živio na obiteljskim ladanjskim imanjima, kao i mnoge bogate rimske obitelji, a zacijelo je bio i skupocjeno obrazovan, vičan latinskome, grčkome, književnosti i filozofiji.[11]
Kratka biografska bilješka nalazi se u Vergilijevu životu Elija Donata, koja je, čini se, izvedena iz ranijega Svetonijeva djela.[12] Bilješka glasi: „Prve godine života Vergilije je proveo u Kremoni, sve do uzimanja toge virilis na svoj 17. rođendan (kada su konzulat obnašala ista dvojica ljudi kao i u godini njegova rođenja), a dogodilo se da je upravo toga istog dana preminuo pjesnik Lukrecije.” No premda je Lukrecije zacijelo živio i umro otprilike u vrijeme kada su djelovali Vergilije i Ciceron, podatak u ovom svjedočanstvu unutarnje je proturječan: ako je Vergilije rođen 70. pr. Kr., njegov bi 17. rođendan bio 53. Dva konzula iz 70. pr. Kr., Pompej i Kras, zajedno su konzulat obnašali ponovno 55., a ne 53. godine.
Druga bilješka o Lukrecijevu životopisu nalazi se u Jeronimovoj Kronici, gdje tvrdi da je Lukrecija „ljubavni napitak izludio te se, napisavši u razdobljima između ludila nekoliko knjiga koje je poslije ispravio Ciceron, ubio vlastitom rukom u 44. godini života.”[6] Tvrdnja da ga je izludio ljubavni napitak, premda su je branili učenjaci poput Realea i Catana,[13] često se odbacuje kao posljedica povijesne zabune[2] ili protuepikurejske pristranosti.[14] U nekim se prikazima davanje otrovnoga afrodizijaka pripisuje njegovoj ženi Luciliji. Bilo kako bilo, Jeronimova slika Lukrecija kao ljubavlju bolesna, ludog pjesnika dugo je znatno utjecala na modernu znanost, premda se danas prihvaća da je takav prikaz netočan.[15]
Podrobniji članak o temi: O prirodiNjegov spjev De rerum natura (prevođen kao „O prirodi”) prenosi ideje epikureizma, koje uključuju atomizam i kozmologiju. Lukrecije je prvi poznati pisac koji je rimske čitatelje upoznao s epikurejskom filozofijom.[16] Spjev, napisan u oko 7400 daktilskih heksametara, podijeljen je u šest neimenovanih knjiga te istražuje epikurejsku fiziku kroz bogat pjesnički jezik i metafore. Lukrecije izlaže načela atomizma, narav uma i duše, objašnjenja osjeta i mišljenja, razvoj svijeta i njegovih pojava, te tumači razne nebeske i zemaljske pojave. Svemir opisan u spjevu djeluje prema tim fizičkim načelima, vođen fortunom, „slučajem”, a ne božanskim posredovanjem tradicionalnih rimskih božanstava[17] ni vjerskim objašnjenjima prirodnoga svijeta.
Unutar toga djela Lukrecije se osvrće na kulturni i tehnološki razvoj ljudi kroz njihovu uporabu dostupnih materijala, alata i oružja od prapovijesti do Lukrecijeva vlastitog doba. Najranijim oružjem smatra ruke, nokte i zube. Slijedili su ih kamenje, grane i vatra (kada su je ljudi mogli ukresati i njome ovladati). Potom spominje „tvrdo željezo” i bakar tim redom, no nastavlja kako je bakar bio glavno sredstvo obrade tla i osnova oružja sve dok, „postupno”, željezni mač nije prevladao (kakav je još bio u njegovo doba) te je „brončani srp pao u nemilost” s uvođenjem željeznih plugova.[18] Ranije je zamislio pretehnološku, pretpismenu vrstu čovjeka čiji je život protjecao „na način divljih zvijeri koje slobodno lutaju”.[19] Od toga su početka, teoretizirao je, redom uslijedili primitivne kolibe, uporaba i paljenje vatre, odjeća, jezik, obitelj i gradovi-države. Vjerovao je da su taljenje metala, a možda i pečenje keramike, otkriveni slučajno: primjerice, kao posljedica šumskoga požara. Ipak, navodi da je uporaba bakra slijedila uporabu kamenja i grana te prethodila uporabi željeza.[19]
Čini se da Lukrecije izjednačuje bakar s broncom, slitinom bakra i kositra koja ima mnogo veću otpornost od bakra; i bakar i bronca tijekom njegova tisućljeća (1000. pr. Kr. do 1. pr. Kr.) zamijenjeni su željezom. Možda je broncu smatrao jačom inačicom bakra, a ne nužno posve zasebnim materijalom. Smatra se da je Lukrecije prvi iznio teoriju o uzastopnim uporabama najprije drva i kamena, zatim bakra i bronce te naposljetku željeza. Premda je njegova teorija stoljećima ostala uspavana, oživljena je u devetnaestom stoljeću te mu se pripisuje začetak koncepta sustava triju razdoblja koji je od 1834. formalizirao C. J. Thomsen.[20]
De rerum natura (1570.)
Primjerak De rerum natura iz 1754.
Naslovnica primjerka De rerum natura iz 1754.
Engleski prijevod De rerum natura iz 1683.
Naslovna stranica engleskoga prijevoda De rerum natura iz 1683.
U pismu Cicerona njegovu bratu Kvintu iz veljače 54. pr. Kr. Ciceron je rekao: „Lukrecijeve su pjesme onakve kakvima ih opisuješ: pokazuju mnoge bljeskove genija, a opet i veliko umijeće.”[21] U djelu drugoga pisca kasnorepublikanskoga Rima, Vergilije u drugoj knjizi svojih Georgika, očito misleći na Lukrecija,[22] piše: „Sretan je onaj tko je spoznao uzroke stvari i bacio pod noge[a] sve strahove, neumitnu sudbinu i huku proždrljiva podzemlja.”[23]
Lukrecije je bio rani mislilac u onome što je preraslo u proučavanje evolucije. Vjerovao je da priroda neprestano eksperimentira kroz eone te da organizmi koji se najbolje prilagode svojem okolišu imaju najbolje izglede za preživljavanje. Živi su organizmi preživljavali zahvaljujući razmjeru između svoje snage, brzine ili razuma i vanjske dinamike svojega okoliša. Prije objave O podrijetlu vrsta Charlesa Darwina iz 1859., Lukrecijeva filozofija prirode bila je tipičan primjer jednoga od najvažnijih neteleoloških i mehanicističkih prikaza nastanka i evolucije života.[24] Za razliku od suvremenoga gledišta o toj temi, nije vjerovao da su nove vrste evoluirale iz prethodno postojećih. Lukrecije je osporio pretpostavku da su ljudi nužno nadmoćni životinjama, primjećujući da majke sisavaca u divljini prepoznaju i njeguju svoje mlade jednako kao i ljudske majke.[25]
Dok je Epikur ostavio otvorenom mogućnost slobodne volje zastupajući neizvjesnost putanja atoma, Lukrecije je dušu ili um promatrao kao nešto što proizlazi iz slučajnih rasporeda zasebnih čestica.[26]
- ↑ subiecit pedibus; usp. Lukrecije 1.78: religio pedibus subiecta, „religija leži bačena pod naše noge”
- ↑ Donatus, Aelius. Life of Virgil, 6
- 1 2 Melville i Fowler (2008), str. xii.
- ↑ Reckford, K. J. Some studies in Horace's odes on love
- ↑ Greenblatt (2009), str. 44.
- ↑ Fisher, Saul. 2009. Pierre Gassendi. Stanford Encyclopedia of Philosophy
- 1 2 Jeronim, Kronika.
- ↑ Bailey (1947), str. 1–3.
- ↑ Smith (1992), str. x–xi.
- ↑ Kenney (1971), str. 6.
- ↑ Costa (1984), str. ix.
- 1 2 Melville i Fowler (2008), Foreword.
- ↑ Horsfall (2000), str. 3.
- ↑ Reale i Catan (1980), str. 414.
- ↑ Smith (2011), str. vii.
- ↑ Gale (2007), str. 2.
- ↑ Gale (2007), str. 35.
- ↑ Osobito De rerum natura 5.107 (fortuna gubernans, „upravljajući slučaj” ili „kormilareća sreća”): vidi Monica R. Gale, Myth and Poetry in Lucretius (Cambridge University Press, 1994., pretisak 1996.), str. 213, 223–224 online i Lucretius (Oxford University Press, 2007.), str. 238 online.
- ↑ Lucretius. De rerum natura, Book V, around Line 1200 ff
- 1 2 Lucretius. De rerum natura, Book V, around line 940 ff
- ↑ Barnes, str. 27–28.
- ↑ Cicero, 2.9.
- ↑ Smith (1975), intro.
- ↑ Virgil, 2.490.
- ↑ Campbell, Gordon. 2003. Lucretius on Creation and Evolution: A Commentary on De rerum natura 5.772-1104. Oxford University Press. Oxford/New York. str. 3–6. ISBN 0199263965
- ↑ Massaro, Alma. 11. studenoga 2014. The Living in Lucretius' De rerum natura. Animals' ataraxia and Humans' Distress. Relations. Beyond Anthropocentrism (engleski). 2 (2): 45–58. doi:10.7358/rela-2014-002-mass. ISSN 2280-9643
- ↑ Gillispie, Charles Coulston. 1960. The Edge of Objectivity: An Essay in the History of Scientific Ideas. Princeton University Press. str. 98. ISBN 0-691-02350-6
- Bailey, C. 1947. Prolegomena. Lucretius's De rerum natura
- Barnes, Harry Elmer. 1937. An Intellectual and Cultural History of the Western World, Volume One. Dover Publications. OCLC 390382
- Cicero. Letters to his brother Quintus. Prijevod: Evelyn Shuckburgh. Pristupljeno 16. svibnja 2012.
- Costa, C. D. N. 1984. Introduction. Lucretius: De Rerum Natura V. Oxford University Press. ISBN 978-0-19-814457-1
- Dalzell, A. 1982. Lucretius. The Cambridge History of Classical Literature. Cambridge University Press. Cambridge.
- Gale, M.R. 2007. Oxford Readings in Classical Studies: Lucretius. Oxford University Press. Oxford. ISBN 978-0-19-926034-8
- Greenblatt, Stephen. 2009. The Swerve: How the World Became Modern. WW. Norton and Company. New York.
- Horsfall, N. 2000. A Companion to the Study of Virgil. BRILL. ISBN 978-90-04-11951-2. Pristupljeno 16. svibnja 2012.
- Kenney, E. J. 1971. Introduction. Lucretius: De rerum natura. Cambridge University Press. ISBN 978-0-521-29177-4
- Melville, Ronald; Fowler, Don and Peta, ur. 2008. [1999] Lucretius: On the Nature of the Universe. Oxford World's Classics. Oxford University Press. ISBN 978-0-19-162327-1
- Reale, G.; Catan, J. 1980. A History of Ancient Philosophy: The Systems of the Hellenistic Age. SUNY Press
- Santayana, George. 1910. Three philosophical poets: Lucretius, Dante, and Goethe. Pristupljeno 16. svibnja 2012.
- Smith, M. 1992. Introduction. De rerum natura. Loeb Classical Library
- Smith, M. F. 1975. De rerum natura. Loeb Classical Library
- Smith, M. F. 2011. [2001] Lucretius, On the Nature of Things. Hackett. ISBN 978-0-87220-587-1. Pristupljeno 16. svibnja 2012.
- Stearns, J. B. Prosinac 1931. Lucretius and Memmius. The Classical Weekly. 25 (9): 67–68. doi:10.2307/4389660. JSTOR 4389660
- Virgil. Georgics. Pristupljeno 16. svibnja 2012.
- Madigan, Tim; Suits, David B., ur. 2011. Lucretius: his continuing influence and contemporary relevance (engleski). RIT Press. Rochester, NY. ISBN 978-1-933360-49-2
- Natuknica u Internet Encyclopedia of Philosophy, autor David Simpson
- Natuknica u Stanford Encyclopedia of Philosophy
- Lukrecijeva djela: tekst, konkordancije i frekvencijski popis
- Lucretius: De rerum natura (1475.–1494.), digitalizirani kodeks na Somniju
- Titi Lucretii Cari De rerum natura libri sex, objavljeno u Parizu 1563., poslije u vlasništvu i s bilješkama Montaignea, u cijelosti digitalizirano u Cambridge Digital Libraryju
- Is nature continuous or discrete? How the atomist error was born