Mačje oko (planetna maglica)

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Mačje oko (planetna maglica)
planetna maglica (PN)
NGC6543.jpg
Otkriće
Otkrio William Herschel
Nadnevak otkrića 15. veljače 1786.
Položaj
Epoha J2000.0[1]
Zviježđe Zmaj
Rektascenzija 17h 58m 33,4s
Deklinacija 66° 38′ 1″
Izgled na našem nebu[1]
Prividna magnituda 9,2
Stvarne osobine objekta
Ostalo
Druge oznake[1] *
  • maglica:
  • PK 96+29.1
  • 7ZW 759
  • 2MASSX J17583335+6637591
  • zvijezda:
  • HD 164963
  • BD +66 1066
  • TYC 4212-508-1

NGC 6543 je planetna maglica u zviježđu Zmaju. U središtu maglice je bijela točkica. To je mogući bijeli patuljak. Suvremana istraživanja nekoliko tajna. Složenost strukture obično se objašnjava koronarnim izbačajima u dvojnim zvjezdanim sustavima u središtu maglicu, no izravnih potvrda da središnja zvijezda ima pratnju još nema. U prošlosti je u središtu maglice bila svijetla i vruća zvijezda koja je prije tisuću godina izgubila vanjsku ljusku i proizvela maglicu. Središnja je zvijezda klase O, temperature 80.000 Kelvina. 10.000 puta je sjajnija od Sunca, a promjera je 0,65 Sunčeva. Zvijezda i danas gubi masu jer njen zvjezdani vjetar je brzine 3,2·10−7 Sunčevih masa godišnje ili 20 trilijuna u sekundi. Prema izračunima današnja joj masa malko nadilazi Sunčevu, a nekad je bila 5 puta veća. [2] Promatranjima rendgenskog zračenja putem teleskopa Chandre dade se uočiti točkasti izvor na mjestu središnje zvijezde. Jedna zvijezda obično ne zrači tako jako rendgensko zračenje, zbog čega se to ne može lako objasniti. Ukazuje na mogućnost akrecijskog diska u dvojnom zvjedanom sustavu. Promatranjima preko infracrvenog, proizlazi da ondje ima međuzvjezdane prašine u nižim temperaturnim područjima. Pretpostavlja se da nastaje u zadnjoj fazi izvorne središnje zvijezde. Infracrveno zračenje pokazuje postojanje neionzirane tvari poput molekulskog vodika (H2). Planetne maglica je sama po sebi ponajviše emisija molekulama uokrug maglice, ali izgleda da je kod NGC 6543 najsnažnija emisija molekulskog vodika oko unutarnjeg dijela vanjskog haloa. Mogući razlog je da se sražavaju različiti udarni valovi koji sadrže H2.

NOTova snimka šireg okružja maglice. Prikazuje krajnje blijedi halo plinovitog materijala koji okružuje maglicu. Širok je tri svjetlosne godine. Slika je stvorena dvama uskopojasnim izlaganjima prikazujući kisikove (1800 sekunda, plavo) i dušikove atome (1800 sekunda, crveno).

Mačje oko bilo je izvorom jedne od znanstvenih zabuna. Njegov emisijski spektar nije bio kao Sunčev, niti je odgovarao ikojem poznatom kemijskom elementu na Zemlji, zbog čega je u modele bio uvršten novi kemijski element nebulij. [3][4] Poslije se pokazalo da je to bilo pogrješno i da se radi o drugoj pojavi.[5]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 1,2 The Historically Corrected New General Catalogue @ NGC/IC Project
  2. Bianchi, L.; Cerrato, S. & Grewing, M. (November 1986), "Mass loss from central stars of planetary nebulae - The nucleus of NGC 6543", Astronomy and Astrophysics Т. 169 (1-2): 227–236
  3. Vujnović, Vladis: Rječnik astronomije i fizike svemirskog prostora, Zagreb: Školska knjiga, 2004., ISBN 953-0-40024-1, str. 104
  4. (1864). "On the Spectra of some of the Nebulae". Philosophical Transactions of the Royal Society of London 154: 437–444.
  5. Bowen, I. S. (1927). "The Origin of the Nebulium Spectrum". Nature 120 (3022).

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke vezane uz: Mačje oko (planetna maglica)


P space.png Nedovršeni članak Mačje oko (planetna maglica) koji govori o astronomiji treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.

Koordinate: nebovid 17h 58m 33.4s, +66° 38′ 1″