Marijan Matijević

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži

Marijan Matijević (Duboki Dol kod Gračaca, 10. siječnja 1878. - Zagreb, 21. prosinca 1951.), hrvatski hrvač grčko-rimskim stilom i dobrotvor. U svojoj rodnoj Lici postao je legenda već za života, što zbog svoje snage što zbog svoje dobrote i domoljublja. Nadimci su mu bili Lički Samson, Junak iz Like, Čovjek medvjed i Herkul zlatna srca. Osvajač je mnoštva zlatnih medalja i odlikovanja za prikazanu snagu od kojih se ističe orden velike turske zvijezde od turskog cara Abdula Hamida II. za osvojeno prvenstvo svijeta u hrvanju i drugim teškoatletskim igrama 1904. godine. (ovaj izvor govori o Abdulu Hamidu V.[1])

Životopis[uredi VE | uredi]

Marijan Matijević rođen je 1878. godine hrvatskoj obitelji oca Franje Matijevića i majke Ike Krpan kao jedno od šestoro djece. Živio je u selu Grabu na dijelu koje lokalno stanovništvo zove Mrtve Bare. Težak život koji je nametao lički krš natjerao je Marijana da se od djetinjstva navikne na težak fizički rad. Sam za sebe je znao reći da se rodio ondje “gdje rđa sja i junaci niču”. Kao mladić je bio pružni radnik. Matijevića je sudbina odnijela u Njemačku, u Berlin, kada je imao svega 19 godina gdje se i zaposlio. U jednim Berlinskim novinama pročitao je da u cirkusu nastupa poznati prvak u teškoj atletici te da na dvoboj u hrvanju izaziva suparnike za nagradu od 500 zlatnih maraka. To je bila prekretnica u Marijanovu životu i početak njegove egzbicionističke karijere. Ušavši u ring zgrabio se s protivnikom, podigao ga i otresao o pod ringa. Nakon tog meča, 1900. godine priključio se cirkusu. Ubrzo se osamostalio te je obišao svijet demonstrirajući svoju snagu. Zanimljivo je da je na plakatima ispod njegove slike na hrvatskom jeziku pisalo „Junak iz Like“. Kroz tu svoju egzibicionističku karijeru hrvao se protiv mnogih protivnika i nikada nije izgubio[2], a posebno težak poraz nanio je Primu Carneri, svjetskom prvaku u boksu iz Italije koji je potkraj karijere također zarađivao raznim egzibicijskim nastupima. Primo je bio div visok preko dva metra i težak oko 120 kilograma, no unatoč takvo divovskom izgledu Matijević ga je s lakoćom podigao i bacio preko konopaca ravno u gledalište. U gomili hvalospjeva i biografija o veličanstvenom Carneri lukavo se prešućuje poraz koji mu je nanio „Junak iz Like“! Matijević je osvojio brojne kolajne i zlatna odličja kao na primjer u Turskoj od posljednjeg cara Abdula Hamida II. u Carigradu a proslavio se i na sjevernoameričkom kontinentu. Neke od demonstracija snage koje je redovito prikazivao bile su: savijanje debele željezne šipke, razbijanje kamena od 150 kilograma na prsima, dizanje teške bačve zubima i još mnoštvo nevjerojatnih stvari koje su tog "Ličkog Herkula" proslavile u svijetu. Od mnogih priča koje i dan danas kruže posebno su fascinantne dvije: 1.) u New Yorku, u luci rukama je povukao dva trgovačka broda povezana konopom, 2.) golim rukama je držao zrakoplov u polijetanju. Za zrakoplov je bio privezan konopac, pilot je pritiskao papučicu gasa, a Marijan, primivši konop rukama, nije mu dopustio da se mrdne s mjesta. Dopuštao je da na njega stave 600 kilograma težak kamen te da ga nosio dok ga macolama ne razbiju. „Ljudi, čudo neviđeno, taj čovjek savija oko vrata željezo, za što je potrebno 20 konjskih snaga“, napisano je u jednom listu u američkom Santiagu 1929. nakon njegova impresivnog nastupa. Fosne od osam centimetara lomio je rukama na glavi, rukama je savijao željezo, koje pojedinci nisu mogli ni nositi. Hrvatski Samson držao je jednu bačvu piva od 50 litara u zubima, a drugom je, također od 50 litara, udarao po onoj prvoj dok obruči ne popuste i ne poteče pivo. U SAD-u postoje fotografije kako dva konja potpomognuta s 20 ljudi bezuspješno pokušavaju rastaviti Marijanove ruke. Marijan je zubima savijao željezni novac kao žvakaću gumu, prstima derao špil od 80 karata, bocu šampanjca ili piva nikad mu nije otvorio konobar jer je laganim stiskom prstiju drobio grlo. Imao je toliko snažna pluća da je iz lonca od pola litre srebrni novčić mogao ispuhati kao papirić. Nakon što su se i svojim očima uvjerili u Marijanovu snagu članovi kluba “Atletion Comision” dodijelili su mu zlatnu kolajnu s natpisom “Worlds strongest man” - najjači čovjek na svijetu. 1907. godine gostuje u Rijeci na sveškolskom sletu. Protivnicu su mu bili poznati talijanski hrvači: Eto, Tiberija, Zavattij, Attili, Corti te Fernando Duvari. Svladao ih je, a nakon toga podmuklo ga je napao veći broj Talijana. Priča se da ih je bilo oko 200. U tom okršaju Matijević je zadobio nekoliko uboda nožem te lom desne ruke. Prevezen je u bolnicu u Budimpešti te se oporavljao ravnih osam mjeseci. [3] Sutradan je riječki Novi list, u kojem je urednik bio Frano Supilo, donio opširno izvješće. Ogorčeni na takvu podmuklost, Riječani su napadali Talijane, razvila se neopisiva tučnjava koju su morali smiriti mornari s ratne flote. Nakon što se oporavio, oženio se Židovkom Irenom Kohn, kćerkom nekadašnjeg poznatog vlasnika hotela "Kej" u Orašju na Savi. Bilo je to 1914. godine. Sa Irenom je imao čak jedanaestero djece. Potom je otišao na turneju po SAD-u i za 17 minuta svladao tadašnjeg nepobjedivog estonskog atletu Komarosa. Otputio se i do Kine gdje su Kinezi imali prilku diviti se njegovoj natprirodnoj snazii, posebice kad su gledali kako rukama lomi konjske potkove i kada je bio jači od para konja kojima nije dopustio da pokrenu kola. Marijanova snaga bila je zagonetka mnogima međutim liječnici su uz pomoć rendgenskih snimki utvrdili da Matijevićeve mišiće na rukama, grudnom košu i vratu, prekriva dvostruko koštano tkivo. [4] Osim u snazi Marijan je bio rekorder i u jelu. Nerijetko za ručak bi pojeo četiri kilograma telećeg mesa, a kada bi se dobro iscrpio „stradalo“ bi čitavo janje. Novac mu nije puno značio. Sve što bi zaradio slao bi Crvenom križu u Hrvatsku, bolnicama i nemoćnoj djeci. Sebi je ostavljao tek toliko koliko bi mu trebalo za život. Bio je izrazito vitalan do poznih godina. Sva svoja odlikovanja i sve jubilarne zlatnike, sav papirni novac, sve dragocijene vrijednosti, priznanja i nagrade[1] prodao je pod lomljeno zlato i kada se Županja elektrificirala donirao je za struju, a sam je imao petrolejku do kraja života. Godinu dana prije smrti u Županji je na kolodvoru gurao natovarene vagone. Kada su ga pitali može li još uvijek učiniti nešto kao u mladosti, rekao je da više ne može šakom zakucavati čavle u dasku, ali da još može zadržati jedan par konja. Sedam dana prije smrti posljednji je put nastupio u Županji, tražio je nekog da se s njim pohrva i ako ga taj pobijedi, poklonit će mu za nagradu svih svojih 40-ak odlikovanja koje je svojom snagom zaradio u svijetu. Dovoljno hrabrog i jakog protivnika nije bilo. Prigodom jednog njegovog javnog nastupa u jednoj hali, oznojen se našao na propuhu, jer je hala bila otvorena s obiju strana[nedostaje izvor]. Uslijedila je upala pluća koja je rezultirala smrtnim ishodom, umro je 1951. u Zagrebu u 74. godini života, a pokopan je na mjesnom groblju u Županji.

Zanimljivosti[uredi VE | uredi]

Na jednoj velikoj priredbi u SAD-u voditelj predstave ga je najavio kao „najjačeg Austrijanca“, jer je tada Hrvatska bila u sastavu austro-ugarske monarhije. Marijan ga je ispravio i rekao: „Poštovana gospodo, nisam ja Austrijanac. Ja sam Hrvat, rođen u kršnoj i ponosnoj Lici, u podnožju Velebita – starca, di vukovi viju, di lisice laju, di skakavci žito pojedoše. Tamo di se rđa sije, a niču junaci .... di namjernik dobri nikada zanoćiti neće pod vedrim nebom, gladan i žedan, i gdje zlonamjeran tuđin nikad nije miran omrčao niti spokojan osvitao ....“.


U New Yorku 12. travnja 1927. godine u hotelu na prijemu kod prijatelja i zemljaka Nikole Tesle i profesora Mihajla Pupina, Marijan je donirao novac od nekoliko produkcija koje je organizirao za Teslu i njegove izume, a Pupin je za uspomenu uzeo komad potrganog lanca kojeg je Marijan tu večer pred gostima u šali izlomio kao suvenire prisutnima.

Nagrade i priznanja[uredi VE | uredi]

  • kolajna posljednjeg turskog sultana Abdula Hamida V. koji ga je osobno u Ankari odlikovao kolajnom Velike turske zvijezde 1904., kao pobjednika svjetskog prvenstva u hrvanju u Carigradu [5]

Vanjeske poveznice[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]