Mario Draghi

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Mario Draghi
Mario Draghi

Predsjednik vlade Republike Italije
trenutačno
u službi od
13. veljače 2021.
Predsjednik Sergio Mattarella
Prethodnik Giuseppe Conte
Predsjednik Europske središnje banke
trajanje službe
1. studenog 2011. – 31. listopada 2019.
Prethodnik  Jean-Claude Trichet
Nasljednik Christine Lagarde
Guverner Banke Italije
trajanje službe
29. prosinca 2005. – 31. listopada 2011.
Prethodnik  Antonio Fazio
Nasljednik Ignazio Visco
Rođenje

Mario Draghi (Rim, 3. rujna 1947.) talijanski je ekonomist i aktualni Predsjednik vlade Republike Italije od 13. veljače 2021. Ranije je obnašao dužnosti predsjednika Europske središnje banke između 2011. i 2019. te predsjednika Odbora za financijsku stabilnost od 2009. do 2011. i guvernera Banke Italije od 2005. do 2011. godine.

Draghi je prethodno radio u Goldman Sachsu od 2002. do 2005. godine. Godine 2014. proglašen je 8. najmoćnijom osobom na svijetu po izboru Forbesa. Časopis Fortune 2015. ga je rangirao kao drugog najvećeg svjetskog vođu.[1] U svibnju 2019. Paul Krugman opisao ga je kao "[vjerojatno] najvećeg središnjeg bankara modernog doba".[2]

Rani život i obrazovanje[uredi | uredi kôd]

Mario Draghi je rođen u Rimu. Njegov otac Carlo, također ekonomist, radio je u Banci Italije od 1922. godine, kasnije u Institutu za industrijsku obnovu (talijanski: Istituto per la ricostruzione industriale - IRI) i na kraju Banca Nazionale del Lavoro. Njegova majka Gilda Mancini bila je apotekarka. Mario je najstarije od troje djece, ima sestru Andreinu koja radi kao povjesničarka umjetnosti i brata Marcella koji je poduzetnik. Studirao je na Institutu Massimiliano Massimo[3] i diplomirao na Sveučilištu La Sapienza pod mentorstvom Federica Caffèa sa svojim radom pod nazivom "Ekonomska integracija i promjene tečaja" (talijanski: "Integrazione economica e variazione dei tassi di cambio"). Potom je 1976. godine doktorirao na području ekonomskih znanosti na Massachusetts Institute of Technology, s radom pod naslovom "Eseji o ekonomskoj teoriji i primjene", pod mentorstvom Franca Modiglianija i Roberta Solowa.[4]

Karijera[uredi | uredi kôd]

Draghi je radio kao redoviti profesor na Fakultetu političkih znanosti Cesare Alfieri Sveučilišta u Firenci od 1981. do 1994. godine [5] i član je Instituta za politiku na Vladinoj školi John F. Kennedy na Sveučilištu Harvard (2001.).

Od 1984. do 1990. bio je talijanski izvršni direktor u Svjetskoj banci. Godine 1991., na inicijativu tadašnjeg ministra Guida Carlija, postao je generalni direktor talijanske riznice i obnašao je tu dužnost do 2001. Tijekom svog rada u riznici, predsjedavao je odborom koji je revidirao talijansko korporativno i financijsko zakonodavstvo i izradio zakon koji uređuje talijanska financijska tržišta. Također je bivši član uprave nekoliko banaka i korporacija (Eni, Institut za industrijsku obnovu,[6] Banca Nazionale del Lavoro i IMI).

Draghi je tada bio potpredsjednik i izvršni direktor investicijske banke Goldman Sachs International i član upravnog odbora za cijelu tvrtku (2002. – 2005).[7] Radio je na europskoj strategiji i razvoju tvrtke s velikim europskim korporacijama i vladama.[8] Nakon otkrića izvantržišnih swapova koje je Grčka koristila uz pomoć Goldman Sachsa, rekao je da "ne zna ništa" o ovom poslu i da "nema nikakve veze" s njim. Dodao je da su "sporazumi između grčke vlade i Goldman Sachsa bili sklopljeni prije [njegovog] pridruživanja [tvrtci]." [9]

Draghi je povjerenik Instituta za napredne studije na sveučilištu Princeton u New Jerseyu, a također i Instituta Brookings u Washingtonu.[10]

U svojstvu guvernera Banke Italije bio je član Upravnog i Općeg vijeća Europske središnje banke i član Upravnog odbora Banke za međunarodna poravnanja. Obnaša dužnost i guvernera Italije u odborima guvernera Međunarodne banke za obnovu i razvoj i Azijske banke za razvoj.[11]

U prosincu 2005. Draghi je imenovan guvernerom Talijanske banke[12] a u travnju 2006. izabran je za predsjednika Foruma za financijsku stabilnost. Ova organizacija je promijenila naziv u Odbor za financijsku stabilnost u travnju 2009. u ime G20, okupljajući predstavnike vlada, središnjih banaka i državnih nadzornih institucija i financijskih tržišta, međunarodnih financijskih institucija, međunarodnih udruga regulatornih tijela i nadzora i odbora stručnjaka središnjih banaka.[13] Cilj joj je promicati međunarodnu financijsku stabilnost, poboljšati funkcioniranje tržišta i smanjiti sistemski rizik razmjenom informacija i međunarodnom suradnjom između supervizora.

Dana 5. kolovoza 2011. napisao je, zajedno s bivšim guvernerom ECB-a, Jean Claudeom Trichetom, pismo talijanskoj vladi u kojem zahtijeva provedbu niza ekonomskih reformi koje bi hitno trebale biti provedene u Italiji.[14]

Dana 13. veljače 2021. Mario Draghi je izabran za predsjednika vlade Republike Italije.[15]

Europska središnja banka[uredi | uredi kôd]

Kandidatura[uredi | uredi kôd]

Draghi se često spominjao kao potencijalni nasljednik Jean-Claudea Tricheta, čiji je mandat predsjednika Europske središnje banke završavao u listopadu 2011.[16] Tada je u siječnju 2011. godine njemački tjednik Die Zeit izvijestio, pozivajući se na visoko rangirane političare u Njemačkoj i Francuskoj, da je "malo vjerojatno" da će Draghi biti izabran za Trichetova nasljednika.[17] Međutim, u veljači 2011. situacija se dodatno zakomplicirala kada je izviješteno da glavni njemački kandidat Axel Weber ne prihvaća kandidaturu, oživljavajući tako vjerojatnost izbora ostalih kandidata.[18] Dana 13. veljače 2011., pomoćni urednik Financial Timesa Wolfgang Münchau napisao je da je Draghi najbolji kandidat za tu poziciju.[19] Nekoliko dana kasnije The Economist je napisao da bi "sljedeći predsjednik druge najvažnije svjetske središnje banke trebao biti Mario Draghi".[20] Dana 20. travnja 2011. Wall Street Journal izvijestio je da je " Wolfgang Schäuble, njemački ministar financija, bio otvoren prema ideji da gospodin Draghi bude predsjednik ECB-a".[21] Nekoliko dana kasnije njemački list Bild priklonio se izboru Draghija definirajući ga "najviše njemačkim od svih preostalih kandidata".[22] Suprotno prijašnjim signalima iz francuskog establišmenta, 25. travnja objavljeno je da predsjednik Nicolas Sarkozy vidi Draghija kao punopravnog i adekvatnog kandidata za taj posao.[23] [24]

Dana 17. svibnja 2011. Vijeće Europske unije - zasjedajući kao Ecofin - usvojilo je preporuku o nominiranju Draghija za predsjednika ECB-a.[25] Europski parlament i ECB odobrili su[26] a europski čelnici potvrdili su njegovo imenovanje 24. lipnja 2011. godine.[27] Draghi je počeo voditi instituciju sa sjedištem u Frankfurtu kad je Trichetu istekao neobnovljivi osmogodišnji mandat 31. listopada 2011. Draghijev mandat trajao je od 1. studenog 2011. do 31. listopada 2019. kad ga je na toj poziciji naslijedila francuska ekonomistica i pravnica Christine Lagarde.[28] Iako je Francuska dugo podržavala Draghijevu kandidaturu, suzdržala se od imenovanja do pred sam kraj, inzistirajući da Lorenzo Bini Smaghi, talijanski dužnosnik u šestočlanom odboru ECB-a, ustupi svoje mjesto u odboru francuskom predstavniku.[27]

Tijekom kandidature izražena je i zabrinutost zbog Draghijevog prošlog zaposlenja u investicijskoj banci Goldman Sachsu[29] [30] Pascal Canfin (europarlamentarac) ustvrdio je da je Draghi sudjelovao u swao transakcijama za europske vlade, posebno grčke, pokušavajući prikriti ekonomski status svojih zemalja. Draghi je na saslušanjima za nominaciju za Europski parlament 2011. odgovorio da su dogovori "poduzeti prije mog pridruživanja Goldman Sachsu [i] nisam imao nikakve veze s njima".[31] [32] [33]

Predsjedavanje, gašenje dužničke krize u Eurozoni i rečenica "whatever it takes..."[uredi | uredi kôd]

Mario Draghi na Svjetskom ekonomskom forumu, 2012. godine.

U prosincu 2011. Draghi je nadgledao trogodišnji program zajma ECB-a europskim bankama u iznosu od 489 milijardi EUR (640 milijardi USD). Program je bio približno iste veličine kao i Američki program za pomoć u nevolji (2008.), premda je i dalje mnogo manji od ukupnog američkog odgovora, uključujući kupnju imovine od strane Federalnih rezervi i druge mjere tog doba. Draghijev ECB također je promptno "ukinuo dva bezumna povećanja kamatnih stopa koja je učinio njegov prethodnik. . . Trichet [i] ... pojačao kupnju obveznica onih zemalja eurozone koje su u dužničkoj krizi", napisao je komentator Steve Goldstein sredinom siječnja 2012. U to su vrijeme "Draghi i svi njegovi kolege (odluka je bila jednoglasna) odlučili ne smanjiti cijenu zajmova iz privatnog sektora [ispod 1% postignutih "ukidanjem"], čak i kada su predviđanja pada inflacije ispod ciljane vrijednosti od 2% do kraja godine."[34]

Krajem veljače 2012., pod njegovim predsjedanjem pokrenut je drugi, nešto veći krug zajmova ECB-a europskim bankama, nazvan operacija dugoročnog refinanciranja (LTRO), usporedivu s ubrizgavanjem sredstava mjerama kvantitativnog popuštanja od strane FED-a u SAD-u i Instrumenta za kupnju imovine Banke Engleske.[35]

U srpnju 2012., usred obnovljenog straha od dužničke krize u eurozoni, Draghi je u panel raspravi pred novinarima izrekao rečenicu po kojoj će njegov mandat ostati upamćen: da je ECB "... spreman učiniti sve što je potrebno za očuvanje eura. I vjerujte mi, biti će dovoljno."[36] Ova je izjava smirila financijska tržišta i dovela do pada prinosa na obveznice (pada troškova zaduživanja) za zemlje eurozone, posebno za Španjolsku, Italiju i Francusku. U svjetlu sporog političkog napretka u rješavanju krize eurozone, Draghijeva se izjava smatra glavnom prekretnicom u u rješavanju krize eurozone.[37] [38]

U travnju 2013. Draghi je odgovorio na pitanje u vezi s prednostima i nedostacima članstva u eurozoni da "Ova pitanja formuliraju ljudi koji uvelike podcjenjuju što euro znači za Europljane, za euro područje. Oni znatno podcjenjuju politički kapital koji je uložen u euro." [39]

Godine 2015., u nastupu pred Europskim parlamentom, Draghi je rekao da je budućnost eurozone ugrožena ukoliko se zemlje članice djelomično ne odreknu neovisnosti i ne stvore više paneuropskih vladinih institucija. "Još nismo dosegli fazu prave monetarne unije", rekao je predsjednik središnje banke Mario Draghi u govoru Europskom parlamentu u Bruxellesu. "Neuspjeh zemalja eurozone da usklade svoje ekonomije i stvore jače institucije", rekao je, "riskira se pretvoriti u dugoročni neuspjeh monetarne unije kad se ona suoč s jakim ekonomskim šokom". Gospodin Draghi često je pozivao vlade eurozone da učine više na poboljšanju svojih gospodarskih performansi, na primjer preinakom restriktivnih propisa o radu.[40]

Draghi je 10. ožujka 2016. izazvao val polemika o konceptu "novca od helikoptera " nakon što je na tiskovnoj konferenciji izjavio da smatra da je taj koncept "vrlo zanimljiv":

"Zapravo nismo razmišljali ni razgovarali o novcu od helikoptera. To je vrlo zanimljiv koncept o kojem sada raspravljaju akademski ekonomisti u raznim krugovima. Ali još uvijek nismo proučavali taj koncept. Prima facie, očito uključuje složenost, kako računovodstvenu tako i pravnu, ali naravno pod ovim pojmom "novac od helikoptera" može podrazumijevati mnogo različitih stvari, pa to moramo vidjeti." [41]

Kritika[uredi | uredi kôd]

Draghi je član Grupe tridesetorice koju je osnovala Zaklada Rockefeller.[42] [43] Iz tog razloga optužen je za sukob interesa u poziciji predsjednika ESB-a. Draghi je s više strana bio kritiziran jer se njegov nekadašnji rad u Goldman Sachsu vidi kao sukob interesa.[44] [45] [46] [47]

Počevši od 2013. godine, Draghi je kritiziran u kontekstu skandala oko banke Banca Monte dei Paschi di Siena (MPS) [48] koja je sklapala vrlo rizične poslove.[49]

Nagrade[uredi | uredi kôd]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. "World's Greatest Leaders" Fortune Magazine. Retrieved 15 April 2015.
  2. Krugman (24. svibnja 2019.). Opinion | After Draghi (Wonkish). NYTimes.com. Pristupljeno 24. listopada 2019.
  3. I compagni di classe del nuovo Governatore. corriere.it. (tal.) Pristupljeno 5. rujna 2012.
  4. Archived copy. Arhivirano s izvorne stranice 23. veljače 2013. Pristupljeno 5. rujna 2014.
  5. Bank of Italy – Mario Draghi. Bancaditalia.it. Arhivirano s izvorne stranice 8. listopada 2011. Pristupljeno 26. lipnja 2011.
  6. "Germany gives green light to Draghi", LifeinItaly.com, objavljeno 11. svibnja 2011. pristupljeno 25. lipnja 2011. Arhivirano s izvorne stranice 14. ožujka 2012.
  7. Foley, Stephen. "What price the new democracy? Goldman Sachs conquers Europe", The Independent, objavljeno 18. studenoga 2011. pristupljeno 18. studenoga 2011.
  8. Goldman Sachs - Press Releases - Professor Mario Draghi Joins Goldman Sachs. Goldman Sachs.
  9. Draghi Says He Knew Nothing About Goldman-Greece Deal. Bloomberg.com. (14. lipnja 2011.) Pristupljeno 4. listopada 2020.
  10. {{{title}}}.
  11. Federal Reserve Bank of Kansas City. Symposium. Maintaining stability in a changing financial system: a symposium.
  12. It Takes a Pillage: An Epic Tale of Power, Deceit, and Untold Trillions, John Wiley & Sons.
  13. Crisis, Risk and Stability in Financial Markets, Palgrave Macmillan.
  14. The Euro Crisis and Its Aftermath, Oxford University Press.
  15. Mario draghi je položio prisegu za predsjednika vlade - Rai news 24. (13. veljače 2021.) Pristupljeno 13. veljače 2021.
  16. Kort, Katharina. "Super-Mario für die EZB", Handelsblatt, objavljeno 29. rujna 2009.
  17. "German paper says Draghi's ECB chances diminishing", Reuters, objavljeno 19. siječnja 2011.
  18. Kennedy, Simon. "Weber's Withdrawal Throws Open ECB Race as European Debt Crisis Persists", objavljeno 19. siječnja 2011.
  19. "Draghi can lead the eurozone out of danger", Financial Times, objavljeno 13. veljače 2011.
  20. "The Italian's Job", The Economist, objavljeno 17. veljače 2011.
  21. Blackstone, Brian. "Italian Gains Support in Central Bank Race", The Wall Street Journal, objavljeno 20. travnja 2011.
  22. "So deutsch ist der neue EZB-Chef", Bild, objavljeno 29. travnja 2011.
  23. Fouquet, Helene. "Draghi Said to Be Seen by Sarkozy as Trichet's Successor", objavljeno 25. travnja 2011.
  24. "Mario Draghi, bien parti pour prendre la présidence de la BCE", Le Monde, objavljeno 27. travnja 2011.
  25. "Draghi Appointed ECB Chief", Wall Street Journal, 16 May 2011.
  26. "Mario Draghi appointed as head of European Central Bank", BBC, objavljeno 24. lipnja 2011. pristupljeno 24. lipnja 2011.
  27. 27,0 27,1 Galloni, Alessandra, and William Horobin. "Draghi appointed ECB chief (intro-only without subscription)", The Wall Street Journal, objavljeno 24. lipnja 2011.
  28. Watts, William L.. "EU leaders confirm Draghi to head ECB", MarketWatch, objavljeno 24. lipnja 2011.
  29. Foley, Stephen. "What price the new democracy? Goldman Sachs conquers Europe", The Independent, objavljeno 18. studenoga 2011. pristupljeno 18. studenoga 2011.
  30. "EU appoints Draghi to ECB, Bini Smaghi to leave", Reuters, objavljeno 24. lipnja 2011. pristupljeno 24. lipnja 2011.
  31. Draghi Says He Knew Nothing About Goldman-Greece Deal, bloomberg.com, 14 June 2011
  32. EuroparlTV video: Interview: 'Mario Draghi didn't convince me' – Pascal Canfin, MEP. Europa (web portal). (15. lipnja 2011.) Arhivirano s izvorne stranice 2. srpnja 2011. Pristupljeno 26. lipnja 2011.
  33. Hearing of Mario Draghi nominated to take over the European Central Bank 14-06-2011. Europa (web portal). Arhivirano s izvorne stranice 29. lipnja 2011. (fr.) Pristupljeno 26. lipnja 2011.
  34. Goldstein, Steve. "Unlike Bernanke, Draghi doesn't aim to be hero", MarketWatch | Opinion, objavljeno 12. siječnja 2012. pristupljeno 12. siječnja 2012.
  35. Lynn, Matthew. "What central banks provide, oil markets take away", MarketWatch, objavljeno 29. veljače 2012. pristupljeno 29. veljače 2012.
  36. Mario Draghi. (26. srpnja 2012.). ECB's Draghi to the euro's rescue? [Video]. Euronews via YouTube. pristupljeno 17. prosinca 2012.
  37. Watts, William L.. "Here's how things look a year after Mario Draghi pledged 'whatever it takes' to save the euro (blog)", MarketWatch, objavljeno 26. srpnja 2013. pristupljeno 17. prosinca 2013.
  38. Dixon, Hugo. "Saving face and the Euro will be tough", The New York Times, objavljeno 30. srpnja 2012. pristupljeno 23. kolovoza 2018.
  39. Boesler, Matthew. "MARIO DRAGHI: Zero hedge readers don't understand the Euro crisis", Business Insider, objavljeno 4. travnja 2013. pristupljeno 20. svibnja 2013.
  40. Ewing, Jack. "Eurozone's Future Remains at Risk, Mario Draghi Warns", The New York Times, objavljeno 25. veljače 2015. pristupljeno 26. veljače 2015.
  41. "Introductory statement to the press conference (with Q&A)", ecb.europa.eu, European Central Bank, objavljeno 10. ožujka 2016. pristupljeno 30. travnja 2016.
  42. Board of Directors. www.bis.org. (1. prosinca 2015.)
  43. Official members of the Group of Thirty : Mario Draghi. Arhivirano s izvorne stranice 6. kolovoza 2013. Pristupljeno 24. listopada 2019.
  44. Ombudsmann assesses Draghi's membership in lobby organizations In: Spiegel.de of 30. Juli 2012
  45. Head of ECB criticised for his membership in the G30 In: Tagesschau.de of 31. Juli 2012
  46. Jérôme Fritel, Marc Roche: Goldman Sachs – A bank rules the world. ARTE, Frankreich 2012, 71 Minuten, looked up on 4. September 2012
  47. Günther Lachmann: How the Greeks sneaked their way into the Euro, looked up on 12. Dezember 2012
  48. Monte dei Paschi: Affäre um älteste Bank der Welt erreicht Draghi. Spiegel Online. (29. siječnja 2013.)
  49. (30. studenoga 2014.)"Europa droht ein Währungskrieg (Europe at the verge of currency wars)". Manager Magazin
  50. Laurea honoris causa al prof. Mario Draghi. Arhivirano s izvorne stranice 13. kolovoza 2011. Pristupljeno 24. listopada 2019.
  51. 404 error page. 404 error page.
  52. Laurea honoris causa a Mario Draghi. LUISS Guido Carli.
  53. TAU Honorary Doctorates 2017. Tel Aviv University.
  54. Celebrating new academic year 2018-2019. Sant'Anna School of Advanced Studies. Pristupljeno 24. listopada 2019.
  55. Mario Draghi to be awarded Law Degree honoris causa from the University of Bologna - University of Bologna. www.unibo.it. Pristupljeno 24. listopada 2019.
  56. "Conoscenza, coraggio, umiltà": la lezione di Mario Draghi. www.cattolicanews.it. Pristupljeno 24. listopada 2019.
  57. http://press.vatican.va/content/salastampa/en/bollettino/pubblico/2020/07/10/200710a.html

Daljnje čitanje[uredi | uredi kôd]

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]