Markižansko otočje

Te Henua Enata, Markižansko otočje
	Svjetska baština – UNESCO
Država	Francuska
Godina uvrštenja	2024. (46. zasjedanje)
Vrsta	Mješovito dobro
Mjerilo	(iii), (vi), (vii), (ix), (x)
Ugroženost	–
Poveznica	UNESCO:1707
	v; r; u;

Markižansko otočje
Markižansko otočje fra. Îles Marquises / markiški: Te Fenua ʻEnata ili Te Henua Enana
	Otočje
	otok Hiva Oa
	Zastava Markižanskog otočja od 30. studenog 2018.
	Zemljovid Markižanskoga otočja
Etimologija	markiz od Cañete
Položaj
Koordinate	9°27′S 139°23′W / 9.450°S 139.383°W
Država	Francuska Polinezija;
Ocean	Tihi ocean
Fizikalne osobine
Površina	1.049,3 km2
Broj otoka	15
Otoci	Nuku Hiva, Ua Pu, Ua Huka, Hiva Oa, Fatu Hiva ...
Najviši vrh	Mount Oave, 1.230 m
Stanovništvo
Glavno naselje; • broj stan.:	Taiohae; 2.183 (2017.)
Broj stanovnika	9.346 (2017.)
	Markižansko otočje Markižansko otočje na zemljovidu Tihog oceana

Markižansko otočje (fra. Îles Marquises; južnomarkiški: Te Fenua ʻEnata, sjevernomarkiški: Te Henua Enana) je skupina od 15 vulkanskih otoka i otočića u južnom Tihome oceanu, na najistočnijem rubu Polinezije, u Francuskoj Polineziji. Najosamljenije je tihooceansko otočje, smješteno 1.600 kilometara sjeveroistočno od Tahitija, 6.500 km istočno od Australije i 5.500 km jugozapadno od Kalifornije.^[2] Na istoku, najbliži naseljeni otok uz američko kopno je Pitcairn, udaljen otprilike 2.000 km. Na sjeveru nema drugog kopna do Havaja, udaljenog oko 3.400 km. Domorodačko stanovništvo otočje naziva Te Henua Enana („Zemlja ljudi”).^[3]

Arhipelag, koji se sastoji od 14 otoka i brojnih manjih otočića, podijeljen je na sjevernu skupinu koja obuhvaća glavne otoke: Nuku Hiva, Ua Pu, Ua Huka, te južnu skupinu koja obuhvaća otoke: Hiva Oa, Tahuata i Fatu Hiva. Markižansko otočje jedno je od pet administrativnih podjela Francuske Polinezije. Glavni grad je naselje Taiohae na otoku Nuku Hiva.

Gotovo oslobođene ljudske eksploatacije, vode Markižanskog otočja su među posljednjim područjima morske divljine na svijetu. Otočje je glavno središte endemizma, dom rijetke i raznolike flore, raznolikosti emblematičnih morskih vrsta i jedne od najraznolikijih zajednica morskih ptica u južnom Pacifiku. Ono također uključuje arheološka nalazišta, od monumentalnih suhozidnih građevina do megalitskih skulptura i petroglifa. Zbog toga je otočje upisano na UNESCO-ov popis mjesta svjetske baštine u Australiji i Oceaniji 2024. godine kao mješovita (prirodna i kulturna baština) svjetska baština.^[4]

Povijest

Polinezijska kolonizacija Markižanskog otočja odvijala se sa zapada, vjerojatno iz Samoe ili Tonge, kao dio polinezijske ekspanzije oko 150.-300. godine. Međutim, noviji nalazi obično podupiru teoriju o višestrukim valovima naseljavanja. Markiški otoci kasnije su postali početna točka za kasnije naseljavanje Havaja, Novog Zelanda, Društvenih otoka i najvjerojatnije - Uskršnjeg otoka.^[5]

Ovu fazu naseljavanja pratilo je razdoblje kulturnog razvoja i stabilizacije, usavršenja poljoprivrede (taro, jam, kruščić, kokos) te ribolova na otvorenom moru. Oko 1000. godine, kontinuirani rast stanovništva i smanjenje prirodnih izvora hrane zahtijevali su širenje i razvoj novih poljoprivrednih tehnika. Naselja su se udaljila od obale i rasla u strmim dolinama. Na vrhu su bili plemenski poglavari, koji su svoje rodoslovlje pratilo do obožavanih, mitskih predaka, a podržavali su ih plemstvo i svećenstvo. Posjedovali su sve resurse i osiguravali kompliciranu društvenu strukturu kroz razrađen sustav ovisnosti, prava i tapua (zabrana, nepovredivosti), koji je svakom pojedincu davao određeno pravo glasa i sudjelovanja u donošenju odluka, ali pažljivo razlikovao mogućnosti utjecaja prema dobi, spolu i društvenom sloju.

Središte naselja bio je tohua, prostrani trg za festivale, plesove i ceremonije, oko kojeg su bile grupirane brojne kamene terase. Ove terase podupirale su zgrade izgrađene od kvarljivih materijala - poput hramova, rezidencije poglavice, stanova za plemstvo i svećenstvo, skupštinskih dvorana, kuće za tetoviranje i kuće za ratnike, među ostalima - koje više ne postoje. Planinske utvrde, sastavljene od domišljato izgrađenog sustava jaraka, palisada i terasa, prekrivale su teško dostupne planinske grebene, svjedočeći o ratobornom društvu karakteriziranom čestim, ritualiziranim plemenskim ratovima.

Tijekom klasičnog razdoblja, počevši oko 17. stoljeća, naselja su se nastavila širiti uz doline i arhitektura je dosegla svoj vrhunac s višeslojnim hramskim terasama (me'ae), ukrašene kolosalnim, antropomorfnim kamenim figurama. Kućne platforme (paepae) sada su građene korištenjem megalitskog kamenja. Umjetnička proizvodnja prešla je na stručnjake (tohunga), koji su doveli kulturu do novog procvata, stvarajući darovite umjetnike tetoviranja, rezbare drveta i kostiju, kipare kamena i graditelje kanua.

Otočje je otkrio španjolski istraživač Álvaro de Mendaña 1595., nazvavši ga Maquis po svom zaštitniku markizu od Cañete, no nije se na njemu zadržao. Zbog netočnih podataka o lokaciji i pomicanja španjolskih interesa s Pacifika, otoci su zaboravljeni. Ponovno ih je otkrio tek gotovo dvjesto godina kasnije James Cook, koji je boravio na Markižanskom otočju od 7. do 11. travnja 1774., tijekom svoje druge ekspedicije Južnim morima.

Prvi misionari koji su stigli na Markižansko otočje bili su iz Engleske preko Tahitija, od 1797. do 1799. godine, ali bez velikog uspjeha. Godine 1838. Francuz Abel Aubert Dupetit-Thouars stigao je do Markižanskog otočja fregatom Venus, dovodeći sa sobom katoličke misionare, koji pokrštavaju domorodce i zabranjuju patutiki (tetovaže), pahu (bubnjeve), paepae (mjesta za žrtvovanje ljudi), markižanski jezik, tradicijske plesove i izradu skulptura. Smatra se da su tijekom kolonizacije u novomu vijeku male boginje, sifilis i ospice smanjile stanovništvo za preko 90% posto (sa preko 20.000 1842. na oko 2.200 autohtonih stanovnika 1930.).^[6]

Ipak, u drugoj polovini 20. stoljeća misionar Hervé-Marie Le Cleac'h prevodi bogoslužje na markižanski, premienuje biskupiju i vraća zapljenjene umjetnine iz Francuske, radeći na oživljavanju tradicijskoga obrtništva i mjesnih običaja.

Markižansko otočje je 1958. godine uključeno u prekomorski teritorij Francuske Polinezije, nakon pobjede glasova "za" na referendumu. Godine 2018. Markižansko otočje je usvojilo novi dizajn zastave zajednice općina, uključujući matatiki (Tikijevo lice (mata) ili pogled).

U danima, 25. i 26. srpnja 2021., Markižansko otočje je u dijelu službenog putovanja u Francusku Polineziju, prvi put posjetio jedan predsjednik Francuske Republike. Emmanuela Macrona na otoku Hiva Oa je primila gradonačelnica Joëlle Frébault.

Zemljopisne odlike

Markižansko otočje čine vrhovi planinskog lanca vulkanskog podrijetla koji se uzdiže iz dubokog mora. Slično Havajima, nastali su od vrućih točaka Pacifičke ploče. Geološki se otoci mogu podijeliti u tri skupine: sjevernu, središnju i južnu skupinu, čija se starost povećava od jugoistoka prema sjeverozapadu. Stijene Fatu Hive, na krajnjem jugoistoku, stare su nešto više od milijun godina, dok su one Hatutua, na sjeverozapadu, stare preko četiri milijuna godina.^[7]

Nema okolnog rubnog grebena, ali većina otoka okružena je malim otočićima ili grebenskim stijenama. Najviša točka je planina Oave s 1.232 metra na Ua Pouu, a druga najviša je planina Tekao na otoku Nuku Hiva s 1.224 metra visine.

Unutrašnjost velikih otoka pretežno je planinska, duboko usječena dolinama čije se rijeke ponekad ulijevaju u more u spektakularnim slapovima. Nema obalnog pojasa ili ravnice. Jedina ravna područja nalaze se na ušćima dolina i uglavnom su bila naseljena i/ili korištena za poljoprivredu tijekom povijesti otoka. U zaljevima su se povremeno formirale male plaže od crnog pijeska, šljunka ili oblutaka. Južna i istočna strana otoka gotovo su neprobojno prekrivene bujnom tropskom vegetacijom na privjetrinskoj strani (vlažna strana), s tropskom prašumom koja dopire sve do najviših vrhova. Zavjetrinska sjeverozapadna strana, koja leži u kišnoj sjeni, uglavnom je aridna s rijetkom vegetacijom i mjestimično podsjeća na polupustinju .

Klima

Klima je tropska s obilnim oborinama (otprilike 1400 mm/god., minimalno od rujna do listopada) i visokom vlagom. Dnevne temperature su tijekom cijele godine oko 22 do 30 °C. Mraz nije poznat.

Živi svijet

Arhipelag predstavlja kopnenu ekoregiju u klasifikaciji Svjetskog fonda za prirodu pod nazivom „Markižanske tropske prašume”. Pripada tropskom i suptropskom biomu vlažnih širokolisnih šuma ekozone Oceanije .

Otoci imaju vrlo bogatu floru. Istraživački projekt Smithsonian Instituta otkrio je da je od 714 vrsta vaskularnih biljaka koje se tamo nalaze, 337 autohtonih vrsta, od kojih je gotovo polovica endemskih. ndemizam je posebno visok u suhim i polusuhim obalnim šumama, kao i u mezičnim i ombrofilnim šumama gorja.^[4] Populacija paprati, s 27 porodica, 55 rodova i 117 vrsta, jedna je od najbogatijih na Zemlji.

Oblačne šume koje prekrivaju grebene i vrhove otoka Nuku Hiva, Ua Pou, Tahuata i Fatu Iva dom su za preko 70% endemskih vrsta vrha, otoka ili arhipelaga. Većina kopnenih i slatkovodnih mekušaca endemska je za otoke. Otočje podržava jednu od najraznolikijih zajednica morskih ptica u tropskim vodama Južnog Pacifika. To je jedno od rijetkih poznatih mjesta za gniježđenje 21 vrste morskih ptica i 13 vrsta i podvrsta kopnenih ptica endemskih za arhipelag. Fatu Iva i Tahuata dom su dvjema ugroženim endemskim vrstama: òmaò keekeeju, s oko 30 jedinki, i pahiju, procijenjenom na manje od 300 jedinki u 2017. godini.

Brojne rijetke vrste ptica autohtone su u prašumi, na primjer: markiški golub (Pampusana rubescens), markiški voćni golub ili ùpe (Ducula galeata), markeški vodomar (Todiramphus godeffroyi), markeški monarh (Pomarea mendozae), muharica Iphis (Pomarea iphis), koja je endemska za otok Ua Huka, i fatuhiva monarh (Pomarea whitneyi), koji se nalazi samo na Fatu Hivi. Otočje je dom mnogim ugroženim vrstama kao što su pitai i kōtuè.

Obalni morski ekosustav podržava 40 značajnih vrsta, od kojih su mnoge globalno ugrožene, uključujući 16 morskih sisavaca, 26 vrsta raža i morskih pasa te jednu ugroženu morsku kornjaču, a sve su koncentrirane oko 12 otoka arhipelaga. Preko 40% vrsta riba endemske su za ekoregiju, nastanjujući niz plićaka, morskih, bočatih i slatkovodnih okruženja.^[4]

Velika udaljenost koja odvaja otoke od kopna izvor je glavnih karakteristika ovog ekosustava, koji je patio od ljudskih aktivnosti i uvođenja stranih vrsta. Ljudi su uveli pse, konje, koze, ovce, kao i štakore, komarce i škorpione, a uzgajaju se kruhovac, kokosove palme, duhan, vanilija, pa čak i pamuk. Jam i taro, banane, kava i sve vrste tropskog voća također su od velike važnosti. Nedavno se povećao uzgoj nonija (Morinda citrifolia) za alternativnu medicinu.

Slavni stanovnici

Pisac Herman Melville boravio je na otoku Nuku Hiva 1842. godine, a 1888. i pisac Robert Louis Stevenson.

Slikar Paul Gauguin preselio se u Atuonu, glavni grad otoka Hiva Oa, 1901. godine, gdje je 1903. godine umro i pokopan. Norveški istraživač i pustolov Thor Heyerdahl napisao je svoju knjigu Fatu Hiva (1937., 1974.) nakon što je proveo više od godinu dana na ovom otoku. To je bila polazna točka za njegovo istraživanje prapovijesnih pomorskih migracija.

Kantautor Jacques Brel živio je na otoku Hiva Oa od 1974. do svoje smrti 1978. godine. Tamo je skladao svoj posljednji album, Les Marquises, koji uključuje istoimenu pjesmu, poetsku posvetu arhipelagu. Njegov grob nalazi se na groblju Atuona, pored groba Paula Gauguina, koji se spominje u pjesmi.

Bilješke

↑ Population. Institut de la statistique de la Polynésie française (francuski). Inačica izvorne stranice arhivirana 27. lipnja 2019. Pristupljeno 7. lipnja 2019.
↑ Bakran, str. 37.
↑ Bakran, str. 42.
1 2 3 Te Henua Enata – The Marquesas Islands, službene stranice UNESCO-a (engl.) Pristupljeno 28. srpnja 2025.
↑ Patrick Vinton Kirch, Evolucija polinezijskih poglavarstva, Cambridge University Press, New York, 1984. (4. izdanje 1996.)
↑ Bakran, str. 40.
↑ Valérie Clouard i Alain Bonneville, Starost podmorskih planina, otoka i visoravni na Pacifičkoj ploči, iz Gillian R. Foulger, James H. Natland, Dean C. Presnall, Don L. Anderson (ur.): Ploče, perjanice i paradigme, Posebni radog geološkog društva, Br. 388., Američko geološko društvo, Boulder, Colorado. 2005., str. 71.–90. ISBN 0-8137-2388-4

Literatura

Bakran, Ana. Markižansko otočje u Francuskoj Polineziji - Iluzija raja usred Tihog oceana. Meridijani, 211: str. 36-45.

Vanjske poveznice

Zajednički poslužitelj ima još građe o temi Markižansko otočje

Te Henua Enata, Službene stranice kandidature za svjetsku baštinu (fr.) Posjećeno 30. listopada 2025.
Viktorija Macukić, Dobrodošli u Francusku Polineziju, zemlju koralja, plavih laguna, pješčanih plaža i crnih bisera, Jutarnji list, 1. prosinca 2022.
Kuća užitaka: Francuski otok na koji bogovi dolaze umrijeti, punkufer.hr, 18. lipnja 2018.

[census-1] Population. Institut de la statistique de la Polynésie française (francuski). Inačica izvorne stranice arhivirana 27. lipnja 2019. Pristupljeno 7. lipnja 2019.

[FOOTNOTEBakran37-2] Bakran, str. 37.

[FOOTNOTEBakran42-3] Bakran, str. 42.

[UNESCO-4] 1 2 3 Te Henua Enata – The Marquesas Islands, službene stranice UNESCO-a (engl.) Pristupljeno 28. srpnja 2025.

[5] Patrick Vinton Kirch, Evolucija polinezijskih poglavarstva, Cambridge University Press, New York, 1984. (4. izdanje 1996.)

[FOOTNOTEBakran40-6] Bakran, str. 40.

[7] Valérie Clouard i Alain Bonneville, Starost podmorskih planina, otoka i visoravni na Pacifičkoj ploči, iz Gillian R. Foulger, James H. Natland, Dean C. Presnall, Don L. Anderson (ur.): Ploče, perjanice i paradigme, Posebni radog geološkog društva, Br. 388., Američko geološko društvo, Boulder, Colorado. 2005., str. 71.–90. ISBN 0-8137-2388-4

[1]

[2]

[3]

[4]

[5]

[6]

[7]

v r u Svjetska baština u Francuskoj
	Kulturna baština (44)	Episkopalni grad Albi (2010.) • Rimski i romanički spomenici u Arlesu (1981.) • Kraljevske solane u Arc-et-Senansu (1982.) • Stara jezgra Avignona (1995.) • 23 zvonika Beffroi¹⁾ (1999.) • Mjesečeva luka Bordeauxa (2007.) • Katedrala u Bourgesu (1992.) • Klimati i teroari Burgundije (2015.) • Canal du Midi (1996.) • Povijesni grad i utvrda Carcassonne (1997.) • Mediteranski poljoprivredno-pastirski kulturni krajolik Caussesa i Cévennesa (2011.) • Champagne brda, kuće i podrumi (2015.) • Oslikana špilja Chauvet-Pont d’Arc (2014.) • Svjetionik Cordouan (2021.) • Djela Le Corbusiera (2016.) • Dvorac Fontainebleau s parkom (1981.) • Opatija Fontenay (1981.) • Grande Île i Neustadt u Strasbourgu (1988.) • Arhitektonska djela Le Corbusiera, izniman doprinos modernom pokretu⁵⁾ (2016.) • Obnovljeno središte Le Havrea (2005.) • Dolina rijeke Loire između Sully-sur-Loire i Chalonnesa (2000.) • Povijesna mjesta u Lyonu (1998.) • Maison Carrée (2023.) • Megaliti Carnaca i obale Morbihana (2025.) • Mont Saint Michel i njegov zaljev (1979.) • Katedrala Notre-Dame u Amiensu (1981.) • Katedrala Notre-Dame u Chartresu (1979.) • Notre-Dame, Bazilika Saint-Remi i palača Tau u Reimsu (1991.) • Nica (2021.) • Rimski spomenici u Orangeu uključujući kazalište i slavoluk (1981.) • Pont du Gard (1985.) • Prapovijesne naseobine sojenica oko Alpa ²⁾ (2011.) • Srednjevjekovni trgovački grad Provins (2001.) • Francuski dio puta Svetog Jakova prema Santiago de Composteli³⁾ (1998.) • Rudarski bazen Nord-Pas de Calaisa (2012.) • Vinogradsko područje Saint-Emiliona (1999.) • Opatijska crkva Saint-Savin-sur-Gartempe (1983.) • Obala Seine u Parizu (1991.) • Stanislavov trg zajedno s trgovima Place de la Carrière i Place d'Alliance u Nancyju (1983.) • Taputapuātea⁴⁾ (2017.) • Vaubanove utvrde (2008.) • Versajska palača (1979.) • Opatija Vézelay s brežuljkom (1979.) • Prapovijesni lokaliteti u dolini Vézère (Lascaux, Cro-Magnon, La Madeleine, Le Moustier) (1979.) • Lječilišni grad Vichy (2021.)
	Prirodna baština (7)	Bukove prašume Karpata i drugih područja Europe (2021.) • Chaîne des Puys, tektonska arena rasjeda Limagne (2018.) • Francuski južni teritoriji i mora (2019.)⁴⁾ • Lagune Nove Kaledonije⁴⁾ (2008.) • Nacionalni park Réunion⁶⁾ (2010.) • Zaljev Porto uključujući park prirode Scandola na Korzici (1983.) • Vulkani i šume Mont Peléea i vrhova sjevernog Martinika⁴⁾ (2023.)
	Mješovita baština (2)	Pireneji-Mont Perdu³⁾ (1997.) • Te Henua Enata, Markižansko otočje (2024.)
	Popis nematerijalne svjetske baštine u Francuskoj (30)
¹⁾ Zajednička svjetska baština Belgije i Francuske; ²⁾ Zajedno s 5 drugih alpskih zemalja; ³⁾ Zajednička svjetska baština Francuske i Španjolske; ⁴⁾ Francuski prekomorski posjedi; ⁵⁾ Zajednička svjetska baština sedam zemalja (Argentina, Belgija, Francuska, Indija, Japan, Njemačka i Švicarska)