Marko Franović

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Marko Franović (Tivat, 1941.), hrvatski iseljenički građevinski poduzetnik, aktivist, nakladnik, podupiratelj domoljubnih i humanitarnih projekata i dobrotvor iz Sydneya, dobitnik državne nagrade u Australiji 2010. za multikulturalni marketing[1] Danas je Franovićeva Boka Group vodeći poduzetnik u Australiji, u upravljanju imovinom i ugradnji prozora, čiji promet iznosi nekoliko milijuna dolara godišnje.[2]

Životopis[uredi VE | uredi]

Rođen je u Boki Kotorskoj, u Tivtu 1941. godine. Djetinjstvo je proveo u ozračju pritisaka. Za sebe nije vidio nikakvu budućnost među komunistima, iako je za Bokelje Hrvate, na koje se stalno vršio i vrši pritisak da postanu Crnogorci ili Srbi, i bijeg u bilo kakvu Hrvatsku bio je jedna vrst spasa od takvih pritisaka. Duboko ga je dojmio bijeg dvojice iz Boke 1951. godine. Završio je zanat s 18 godina. Po završenom zanatu pokušao je pobjeći iz onakve komunističke Jugoslavije. Prvi bijeg nije uspio, ali drugi bijeg 1960. je uspio. Na putu do Australije boravio je u kampovima u Trstu i Latini.[1] Bježavši od Titova režima, izbjegao je iz Italije i završio u kampu za zadržavanje Bonegilla kod Alburyja. [2]

U Australiji su mu se nešto poslije pridružila njegova dva brata Božo i Ivo. I oni su morali bijegom doći u Australiju, jer ni putovnice nisu dobili. Braća su počela ni od čega. Marljivo su radili i uskoro su postali vlasnici uglednog poduzeća Boka AluminiumWindows. U Australiji je poslao ugledni poslovni čovjek. Prvi su dani bili teški jer nije bilo Hrvata u okolišu. Uvidio je ipak da je mnogim Hrvatima, nezavisna Hrvatska bila vrijednija i od njihovih obitelji, i kako su cijeli svoj život posvetili toj ideji. Osvjedočio se UDBA uspijevala među te Hrvate ubaciti svoje plaćenike – na žalost Hrvate. Desetljeća su prolazila a nikako da doživi toliko čekanu slobodnu Hrvatsku. Već je skoro svaku nadu izgubio početkom 1980-ih pa je tek 1987. godine, poslije 26 godina boravka u Australiji uzeo australsko državljanstvo. Nada se probudila kad su u u Sydneyu uspjeli sagraditi dvije nove crkve u godinu dana. Tad mu se javlja osjećaj da njegovi Hrvati mogu ipak stvoriti cijelog života sanjanu slobodnu Hrvatsku. U Hrvatskoj se događaju demokratske promjene, hrvatski komunisti dopuštaju prve slobodne izbore, za koje su bili su uvjereni da će na njima pobjediti. 30. svibnja 1990. Franoviću je bilo ostvarenje dugogodišnjeg sna, sna hrvatskih naraštaja i naraštaja. Uskoro su Hrvatsku napali srpsko-crnogorski osvajači. Angažirao se na sve načine ne bi li pomogao Hrvatskoj. Franović i drugi iseljenici pomagali su novčano i na druge načine, uključujući i razgovore s australskim političarima, koristeći se svojim poslovnim ugledom. Franović je poslao i oko 550 pisama poslao čitavom (zapadnom) svijetu, pa i samom papi. Domovinu Hrvatsku prvi put je posjetio 1992. godine.[1]

Nesebično je višemilijunskim donacijama u australskim dolarima pomagao Hrvatskoj koja je trpila u ratu, pomagao je u Australiji tamošnjim hrvatskim crkvama, domovima i klubovima (u australskim dolarima, naravno), jedan od donatora hrvatskog veleposlanstva u Canberri. Hrvatski su iseljenici u Sydneyu još 1994. Marka Franovića rekli da je "jedan od najplemenitijih hrvatskih dobrotvora na ovom kontinentu". Franovići su bili glavni donator za izgradnju dijela tribina na stadionu Croatie (Sydney), koja nose ime “Boka Stand”, po rodnoj Boki Kotorskoj braće Franovića. Franovićevi su radnici, Marko, njegova braća i obitelji radili danonoćno da bi ove tribine otvorio baš hrvatski predsjednik Franjo Tuđman. Tad su mnogi Hrvati u Australiji vjerojatno naučili o hrvatstvu Boke Kotorske, kada su vidjeli kako predsjednik odlikuje Hrvate iz Boke i otvara natkrivene tribine koje nose ime Boke Kotorske. Franovići su veliki ljubitelji imena rodne Boke Kotorske. Hrvatski tjednik Boka CroPress iz Sydneya je zapravo spašeni tjednik Novu Hrvatsku, a onda su oni iz zahvalnosti promijenili ime njemu u čast. Nikad nije prestao ni s pomoći domovini. Tek osnovanoj Zakladi za istinu o Domovinskom ratu, osnovanoj radi pružanja pomoći hrvatskim generalima u Haagu, Franović je bio član Upravnog vijeća Zaklade. Bio je jedan od devet uglednih osoba iz različitih područja javnog života domovinske i iseljene Hrvatske.[1] Dao je potporu braniteljskim prosvjednicima na Savskoj 66 u Zagrebu 2015. godine, ukazavši im potporu posjetom.[3] 22. svibnja 2016. tijekom svečanog ručka u hrvatskom naselju 'Kardinal Alojzije Stepinac', Marko Franović je potakao akciju prikupljanja novaca za Vukovarski toranj.[4]

Franović je uvijek bio samozatajan. Objavljeno je nekoliko intervjua s njime i gotovo uvijek je odbijao govoriti o sebi. Nešto više rekao je zemljaku Josipu Pečariću u razgovoru za Hrvatsko slovo 12. prosinca 1997. naslova "Moramo stalno držati do svoga" (tekst razgovora objavljen i u knjigama “Borba za Boku kotorsku” i ”Pronađena polovica duše”). Kad je hrvatski filmski redatelj Jakov Sedlar odlučio napraviti film o dobrotvoru Franoviću, Franović je pristao samo govoriti u filmu o njegovoj Boki Kotorskoj.[1]

Citati[uredi VE | uredi]

Wikicitati „Dogovori li smo se da o takvim stvarima, nećemo razgovarati. Za Hrvatsku su ljudi dali svoje živote, pa nećemo valjda sada o nekakvim novčanim donacijama!”
(Odgovor na Pečarićevo pitanje o donacijama.[1])
Wikicitati „Od prvog dana, od kad se počela prolivati hrvatska krv, vidio sam da postaje ozbiljno i da se moramo svi uključiti u borbu za stvaranje naše nezavisne države. A to je bilo prvi put kad sam bio 100% uvjeren kako poslije mnogo godina sanjanja o Hrvatskoj, taj svoj san možemo doista i ostvariti. ”
(Iz intervjua u Hrvatskom slovu i za Sedlarov film.[1] )
Wikicitati „Ne znam koliko je to pomoglo, ali znam da sam upotrebio puno vremena i naravno ne bih žalio ni mnogo više kad imamo našu Hrvatsku.”
(U intervjuu o svojoj akciji pomoći Hrvatskoj.)
Wikicitati „Kako svaki Hrvat najviše voli onaj kutić gdje se rodio, tako ga volim i ja. Ta sjećanja ostaju zauvijek. Ima i prilično Hrvata, kojima nije ni zamjeriti, koji nisu nikad ni znali da je Boka hrvatska zemlja i koliko je ogromna hrvatska kulturna baština u njoj.”
(Iz intervjua u Hrvatskom slovu i za Sedlarov film.[1] )

Nagrade[uredi VE | uredi]

Marka, Božu i Ivu Franovića odlikovao je predsjednik Republike Hrvatske Franjo Tuđman kad je posjetio Australiju. Odlikovao ih je Redom hrvatskog pletera. Hrvatska zajednica je 25. veljače 2010. priredila svečanu večeru zahvalnicu braći Franovićima u prepunoj dvorani Hrvatskog kluba Kralj Tomislav u Sydneyu, "za sva dobročinstva koja su vrijedna braća tijekom godina učinila za našu hrvatsku zajednicu na ovom dalekom kontinentu kao i svesrdnu pomoć domovini Hrvatskoj u najtežim trenutcima borbe za svoju slobodu i neovisnost".[5] 2009. godine dobio je australsku poslovnu nagradu za etničke zajednice, u kategoriji srednjih do velikih poslovnih subjekata.[2]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 1,6 1,7 Dnevno.hr Josip Pečarić: Australski Hrvati i pronađena polovina duše, 16. travnja 2014. (pristupljeno 30. studenoga 2016.)
  2. 2,0 2,1 2,2 (eng.) Parlament Novog Južnog Walesa Govor Ficarra, The Hon Marie: Ethnic Business Awards, 2. veljače 2009. Adjournment-ADJ (pristupljeno 30. studenoga 2016.)
  3. Dnevno.hr bokacropress.net: Prosvjednici na Savskoj primili potporu od dijaspore u Australiji, 20. veljače 2015. (pristupljeno 30. studenoga 2016.)
  4. Direktno.hr Petar Mamić: Hrvati u Sydneyu prikupili više od sto tisuća dolara za Vukovarski toranj, 22. svibnja 2016. (pristupljeno 30. studenoga 2016.)
  5. Hrvati AMAC