Martin Josip Kirigin

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

O. Martin Josip Kirigin (Mirca, Brač, 14. prosinca 1908.samostan sv. Kuzme i Damjana na Ćokovcu, Pašman, 7. studenoga 2001.), hrvatski poznati liturgičar, zauzeti i neumorni promicatelj liturgijske ideje i obnove kod Hrvata, prevoditelj.

Brat je hrvatskog pjesnika i intelektualca Nikole Kolje Kirigina.[1]

Životopis[uredi VE | uredi]

Rodio se je u Mircima 1908. godine kao Josip Kirigin. U Splitu je pohađao gimnaziju u sjemeništu. Studirao je bogoslovlje u Ljubljani. Tad se upoznao s euharistijskim pučko-liturgijski apostolatom austrijskog promicatelja liturgije Pija Parscha, što je poslije mnogo utjecali na Kiriginovo liturgijsko djelovanje. Rezultat je rad Učinci Euharistije u misnim sekretama i postkomunijima koji je napisao kod prof. F. Lukmana. Za svećenika se je zaredio 29. lipnja 1931. godine, a zaredio ga je biskup Miho Pušić. Po zaređenju biskkup ga je stavio za kapelana i kornog vikara u katedralnoj župi te katehetom svih škola u Hvaru. Uz sve to, vodio je i Djevojačko društvo Srca Isusova i udruge križara.

Pisao je članke koje je objavio u Križu na Jadranu iz Splita, Vrhbosni iz Sarajeva i zagrebačkom Duhovnom životu, raznim orlovskim listovima. U Hvaru je pokrenuo tjedni i mjesečni časopis Život s Crkvom (izlazio 1934. - 1942., Kirigin ga je uređivao do 1938.), koji je, kako se pokazalo, imao najvažniju ulogu u promicanju liturgijskog apostolata u Hrvatskoj. Kolovoza 1938. uz biskupovo dopuštenje pristupio je benediktincima u samostanu Emausu u Pragu. Ondje je uzeo redovničko ime Marin.

Kirigin je mnogo zaslužan za održavanje Prvoga hrvatskog liturgijskog kongresa u Hvaru 1936. i Drugog u Splitu 1938. godine (tema misa, njeno bolje razumijevanje i aktivnije sudjelovanje vjernika u misi). Kirigin je tad postao tajnik Odbora za promicanje liturgijske obnove u hrvatskom narodu koji je osnovao biskup Pušić. Liturgijski kongresi održani su i poslije, Treći u Đakovu 1939. (tema Sakramenti krštenja i potvrde) te četvrti u Zagrebu 1940. (tema Kristovo svećeništvu u čovječanstvu).

Prve raten godine proveo je u Pragu. Iz okupirane Češke otišao je 1942. kad su nacisti protjerali benediktince iz Praga i zatvorili samostan. Otišao je u Rim na Papinski institut kršćanske arheologije, gdje je upisao poslijediplomski, a već 1944.- doktorirao je na temi Ruka Božja u kršćanskoj ikonografiji. Poslije rata vratio se u praški Emaus, no ondje su nakon kratkog vremena komunističke vlasti napravile što i nacističke - zatvorile samostan. Kirigin je otišao u Sloveniju u Maribor gdje je obnovio benediktinski priorat. Priorat je premješten u Opatiju. Tamo je Kirigin bio glavni promicatelj novouspostavljenog Središta liturgijskog apostolata. Kirigin je u obližnjoj Rijeci predavao na teologiji predavao liturgiku, patrologiju i kršćansku arheologiju. Nakon desetljeća otišao je na Pašman.

Zaslužan je za to što je obnovljen samostan Čokovac na Pašmanu, koji je bio u ruševinama.[1] Vodio je župu Tkon, pa župu Pag i zatim župu Biograd na moru. Na zadarskoj Teologiji predavao je liturgiku, a ondje je bio i rektor. Bio je potpredsjednik Interdijecezanskog odbora osnovanog u Zagrebu 1955. godine. Taj je odbor bio predviđen za skrb za cjelokupnu liturgijsku obnovu u cijeloj državi; predsjednik je bio Franjo Šeper. 1959. pokrenuo je Kirigin liturgijsko-pastoralni časopis Služba Božja. Izdavao je časopis za puk Molite braćo. Kirigin je objavio članke u Vjesniku đakovačke biskupije, Službi Božjoj, Molite braćo, Bogoslovskoj smotri, Vrelu života, Crkvi u svijetu, Mariji, Liturgijsko-pastoralnom listiću, benediktinskom biltenu Naša prisutnost - Mir naš. 1985. je godine opširno komentirao Konstituciju o liturgiji Sacrosanctum Concilium.

Poznat je kao obnovitelj benediktinskog reda u Hrvatskoj.[1] Bavio se prevođenjem, sa slovenskog i drugih jezika. Preveo je na hrvatski Romana Guardinija, Hilarija iz Poitiersa, Anzelma Lentinija i dr.[2]

Umro je 7. studenoga 2001., a pokopan 8. studenoga u samostanskoj grobnici.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 1,2 Andro Ursić: U spomen: Nikola Kolja Kirigin (1918. - 2011.), Hrvatski svjetski kongres, (nedatirano), pristupljeno 22. travnja 2015.
  2. Katalog knjižnica grada Zagreba

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]