Umjetnička kolonija u Darmstadtu

Koordinate: 49°52′35″N 8°40′03″E / 49.87639°N 8.66750°E / 49.87639; 8.66750
Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno s Mathildenhöhe)
Umjetnička kolonija u Darmstadtu
Svjetska baština – UNESCO
}}
Država Njemačka
Godina uvrštenja2021. (44. zasjedanje)
VrstaKulturno dobro
Mjeriloii, iv
Ugroženost—
PoveznicaUNESCO:1614
Koordinate49°52′35″N 8°40′03″E / 49.87639°N 8.66750°E / 49.87639; 8.66750
Mathildenhöhe na zemljovidu Njemačke
Mathildenhöhe
Mathildenhöhe
class=notpageimage|
Lokacija Mathildenhöhea u Njemačkoj

Umjetnička kolonija u Darmstadtu odnosi se kako na skupinu umjetnika jugendstila (secesija) koji su zajedno djelovali od 1899.-1914., ali i na zgrade u Mathildenhöheu, najvišem dijelu Darmstadta, u kojima su ti umjetnici živjeli i radili. Umjetnike su uglavnom financirali pokrovitelji i radili su zajedno s ostalim članovima grupe koji su imali usklađene umjetničke ukuse.

Mathildenhöhe iznad Darmstadta.
Pozivnica za izložbu koju je dizajnirao Paul Bürck 1901. god.

UNESCO je 2021. godine ovaj kompleks zgrada Mathildenhöhea u Darmstadtu upisao na popis mjesta svjetske baštine u Europi[1][2][3][4] kao „svjedočanstvo rane modernoj arhitekturi, urbanističkom planiranju i dizajnu krajolika, na koji su na sve utjecali pokret za umjetnost i obrt (Arts and Crafts) i bečka secesija”[5].

Povijest[uredi | uredi kôd]

Mathildenhöhe na razglednici iz 1910. god.

Mathildenhöhe je uzvišenje na rubu centra grada Darmstadta i bio je vrt dvora velikog vojvode u 19. stoljeću. Preuređen je 1833. u stilu engleskog krajobraznog parka. Vrt je dobio ime po Mathildi von Wittelsbach (od Bavarske), supruzi velikog vojvode Ludwiga III. od Hessen-Darmstadta.

Osnivanje kolonije[uredi | uredi kôd]

Umjetničku koloniju osnovao je 1899. god. Ernest Ludwig, veliki vojvoda od Hessena[6]. Njegov moto bio je: „ de. Mein Hessenland blühe und in ihm die Kunst "(" Moja će hesejska zemlja procvjetatin, kao i umjetnost "),[7] i očekivao je da će spoj umjetnosti i trgovine pružiti gospodarski razvoj njegovoj zemlji.[8] Umjetnici su željeli biti predvodnici modernih i naprednih oblika gradnje i življenja. U tu je svrhu Ernst Ludwig okupio nekoliko umjetnika secesije u Darmstadtu: Petera Behrensa, Paula Bürcka, Rudolfa Bosselta, Hansa Christiansena, Ludwiga Habicha, Patriza Hubera  i Josepha Mariu Olbricha.

Razvoj[uredi | uredi kôd]

Kolonija je proširena tijekom uzastopnih međunarodnih izložbi 1901., 1904., 1908. i 1914. godine[5]. Darmstadtovi lokalni arhitekti nisu sudjelovali na prvoj izložbi u Mathildenhöheu. Tradicionalisti Alfred Messel, Georg Metzendorf, Heinrich Metzendorf i Friedrich Pützer ipak su mogli prikazati svoje koncepte na marginama umjetničke kolonije. Izložbeni teren bio je ograđen ogradom samo za vrijeme trajanja izložbe. Kuće umjetnika i arhitekata bile su odmah jedna do druge.

Novi umjetnici u Rosenhöheu[uredi | uredi kôd]

Grad Darmstadt osnovao je novu koloniju umjetnika 1960-ih. Sedam ateljea i rezidencija podignuto je između 1965. i 1967. prema planovima Rolfa Prangea, Rudolfa Kramera, Berta Seidela, Heriberta Hausmanna i Reinholda Kargela. Među stanovnicima ove kolonije bili su (ili jesu) autor Heinrich Schirmbeck, tekstopisac Karl Krolow, povjesničar umjetnosti Hans Maria Wingler i kipar Wilhelm Loth.

Građevine Mathildenhöhea[uredi | uredi kôd]

Zaštićeno područje sastoji se od dva sastavna dijela koje uključuje 23 elementa kao što su: Svadbeni toranj (1908.), Izložbena dvorana (1908.), Gaj platana (1833., 1904.-14.), ruska kapela sv. Marije Magdalene (1897.-'99.), bazen ljiljana, spomenik Gottfriedu Schwabu (1905.), Pergola i vrt (1914.), vrtni paviljon „Labuđi hram” (1914.), fontana Ernsta Ludwiga i 13 kuća i ateljea umjetnika koji su bili izgrađena za umjetničku koloniju u Darmstadtu i za međunarodne izložbe. Kasnije je dodana i skupina tri kuće, izgrađene za izložbu 1904. god.

Slika Ime Izgradnja Bilješke
Russische Kapelle 1899. Rusku kapelu sv. Marije Magdalene u pseudoruskom stilu sa zlatnim lukovičastim kupolama sagradio je između 1897. i 1899. arhitekt Leon Benois, a kao privatnu kapelu ju je koristio posljednji ruski car Nikola II., čija je supruga Aleksandra rođena u Darmstadtu. Ime je dobila u čast svete Marije Magdalene, zaštitnice majke Nikole II. Sagrađena je od ruskog kamena i, kako neki ljudi tvrde, izgrađena je na tlu iz Rusije dovezenom u Darmstadt vlakom. Za života ga je koristila ruska carska obitelj i dvor tijekom redovitih posjeta caričinom domu djetinjstva i njezinoj obitelji.
Ernst-Ludwig-Haus 1900. Kuća Ernst-Ludwig-Haus izgrađena je kao zgrada komunalnog ateljea prema nacrtima Josepha Maria Olbrich-a, jedinog školovanog arhitekta i središnje osobe u skupini umjetnika. Peter Behrens je na njoj izvorno radio samo kao slikar i grafičar, u skladu sa svojim obrazovanjem. Zgrada ateljea bila je i stalna zgrada umjetničke kolonije. U sredini glavnog kata bila je prostorija za sastanke i festivale sa slikama Paula Bürcka, a lijevo i desno od nje tri ateljea umjetnika. U suterenu su bila dva umjetnička stana i pomoćne prostorije. Šest metara visoki kolosalni likovi „Muškarac i žena” ili „Moć i ljepota” djelo su Ludwiga Habicha i okružuju ulaz koji se nalazi u niši portala s pozlaćenim biljnim ornamentima. Iznad ulaza je natpis Hermanna Bahra "UMJETNIK POKAZUJE SVOJ SVIJET - KOJI NIKAD NIJE BIO NITI ĆE GA BITI". Kuće umjetnika bile su grupirane oko zgrade ateljea. Krajem 1980-ih zgrada je rekonstruirana i ustanovljen je Muzej Künstlerkolonie Darmstadt.
Haus Deiters 1900. Wilhelm Deiters bio je upravitelj umjetničke kolonije. Njegovu kuću dizajnirao je Joseph Maria Olbrich, koji je također bio odgovoran za interijer prizemlja. To je najmanja kuća, a njen poseban oblik rezultat je kvadratnog oblika posjeda na kojem je izgrađena, a koji se nalazi na raskrižju dviju ulica. Preživjela je rat neozlijeđena i vraćena je u svoj izvorni izgled 1991.-1992. god., nakon nekoliko manje uspješnih pokušaja renoviranja i redizajniranja. Zgrada je bila dom Njemačko-Poljskog instituta od 1996. do 2016. godine.
Großes Glückerthaus 1900. Joseph Maria Olbrich je također dizajnirao ovu kuću za Juliusa Glückerta koja je bila najveća na izložbi. Julius Glückert bio je proizvođač namještaja i važan promicatelj umjetničke kolonije. Kuću je namjeravao prodati čim bude gotova, ali je nedugo prije dovršetka odlučio iskoristiti zgradu za stalni postav predmeta proizvedenih u njegovoj tvornici. Kuća je djelomično uništena u Drugom svjetskom ratu, kasnije obnovljena, a zatim obnovljena 1980-ih. Danas ju koristi Njemačka akademija za jezik i poeziju.
Kleines Glückerthaus 1900. Stambeni objekt je projektirao Joseph Maria Olbrich, skulpture na pročelju Rudolf Bosselt, a interijer Patriz Huber. Prvobitno je Bosselt bio graditelj kuće, ali u konačnici nije mogao podnijeti troškove izgradnje. Zgradu je stoga prije dovršetka preuzeo Glückert. Trenutni izgled približno odgovara izvornom stanju.
Haus Behrens 1900. Peter Behrens je bio samouki arhitekt, a njegov dizajn za vlastitu kuću i njezin interijer predstavljao je njegov prvijenac. Dejlovanje istog arhitekta i dizajnera interijera dalo je kući posebno izraženu dosljednost. Međutim, to je bila i najskuplja kuća na izložbi, s ukupnim troškovima od 200.000 maraka. Behrens nikada u njoj nije živio, već ju je odlučio prodati ubrzo nakon izložbe. Teško je oštećena u Drugom svjetskom ratu, ali je barem vanjski dio uglavnom vraćen u izvorno stanje. Neki su predmeti i komadi namještaja očito ranije uklonjeni iz kuće i tako su preživjeli.
Haus Olbrich 1900. Olbrichova vlastita kuća bila je relativno jeftina - 75.000 maraka. Zgrada je imala crveni četverovodni krov koji se sa sjeverne strane spuštao preko prizemlja. Sam Olbrich također je dizajnirao cijeli interijer. Kuća je teško oštećena u Drugom svjetskom ratu, a obnovljena je 1950.–1951., iako je sve iznad prizemlja potpuno promijenjeno. Samo bijele i plave pločice na fasadi podsjećaju na izvornu konstrukciju. Koristio ga je Njemačko-Poljski institut od 1980. do 1996. godine.
Haus Habich 1900. Joseph Maria Olbrich bio je arhitekt i kuće Ludwiga Habicha koja je bila studio i rezidencija kipara Ludwiga Habicha. Patriz Huber bio je odgovoran za dizajn interijera. Zgrada je prepoznatljiva po svom ravnom krovu i čvrstoj geometriji sa spartanskim ukrasom. Nakon ozbiljnih ratnih oštećenja, obnovljena je 1951. godine uz određene izmjene u detaljima, ali u skladu s prvotnim planovima.
Haus Christiansen 1900. Kuću Christiansen projektirao je Olbrich prema želji slikara Hansa Christiansena. Pročeljem su dominirale velike površine boja, ali je dekoracija povremeno bila i figurativna. Naslikao ju je sam Christiansen koji je sa svojom obitelji tu živio neko vrijeme, iako je Christiansen u kasnijim godinama uglavnom radio izvan Darmstadta. Zgrada je u Drugom svjetskom ratu potpuno uništena i nije rekonstruirana. Na mjestu gdje je stajala ostavljena je praznina, čime je također uništena izvorna simetrija područja. Na njezinom mjestu je 1958. god. podignuta „Fontana Ernsta Ludwiga”.
Haus Keller 1900. Ova kuća, poznata kao Beaulieu, podignuta je za dobrostojećeg Georga Kellera prema planovima koje je izradio Joseph Maria Olbrich. Nakon razaranja u ratu, potpuno je drugačije izgrađena.
Blaues Haus 1904. Tri međusobno povezane kuće na uglu ulica Stiftstraße i Prinz-Christians-Weg izgrađene su 1904. godine prema planovima Josepha Maria Olbricha. Plava kuća s prizemljem prekrivenim plavo glaziranim pločicama podignuta je za prodaju, za njezino uređenje zaslužni su Paul Haustein i Johann Vincenz. Ove tri kuće su trebale pokazati životne mogućnosti za srednju klasu. Teško su stradale u Drugom svjetskom ratu i Plava kuća je rekonstruirana uz ozbiljne preinake.
Hochzeitsturm 1908. Danas je 48,5 m visok „Svadbeni toranj” simbol Mathildenhöhea i grada Darmstadta. Joseph Maria Olbrich dizajnirao je Svadbeni toranj s tamnocrvenim klinker ciglama, zajedno sa susjednom Izložbenom zgradom kao cjelinom. Sagrađena je u spomen na vjenčanje velikog vojvode Ernsta Ludwiga i Eleonore 2. veljače 1905. god. Upečatljivo je njegovih pet završnih bačvastih lukova krova koji podsjećaju na ispruženu ruku, zbog čega se i naziva „Toranj pet prstiju”.
Ausstellungsgebäude 1908. Joseph Maria Olbrich dizajnirao je „Izložbenu zgradu” 1908. god. kao mjesto za izlaganje umjetničkih djela članova umjetničke kolonije. Asimetrična zgrada stoji na nekadašnjem rezervoaru, dijelu vodovodne mreže Darmstadta, koji je izvorno bio samo zapečaćen zemljom. Nekad je imala otvoreno dvorište između dvaju krila, koje je zatvoreno poslije 1945. god.
Oberhessisches Ausstellungshaus 1908. Ovu je kuću osmislio Olbrich kao mjesto za izlaganje industrijskih i trgovačkih proizvoda iz Gornjeg Hessena, a uvelike ga je i ukrasio. Danas zgradu koristi „Zavod za novu glazbu i glazbeni odgoj”.
Haus Sutter 1908. Graditelj i arhitekt Conrad Sutter (1856.-1926.) je projektirao cijeli interijer. Zgrada je izložena pod vlastitom umjetničkom odgovornošću arhitekta usprkos protestu žirija zbog Sutterova idiosinkratičnog planiranja, koje ima snažne odjeke tradicionalističkog stila i vrlo malo secesijskih elemenata.
Haus Wagner-Gewin 1908. Kuću na adresi Olbrichweg 17 za izvođača Wagnera projektirao je nizozemski arhitekt Johann Christoph Gewin. Bio je to nacrt naširoko kritiziran. U noći požara 11. rujna 1944. zgrada je pretrpjela velika oštećenja. Godine 1968. srušena je i zamijenjena stambenom zgradom. Povjesničar umjetnosti i ravnatelj muzeja August Feigel posjedovao ju je i živio u kući sa svojom obitelji.
Arbeiterhäuser 1908. Tri kuće Mahr, Metzendorf i Wienkoop srušene su nakon izložbe 1908. i obnovljene u istom obliku na Erbacher Strasse 138-142 po nalogu obližnjeg Velikog vojvode Meiereija, današnjeg Hofguta Oberfelda.
Platanenhain 1914. Gaj platana u Darmstadtu dio je Darmstadtske umjetničke kolonije na Mathildenhöheu. Radi se o pravokutnoj površini dugoj oko 125 m i širokoj 40 m. Poluvisoki platani sadili su se u pravilnim razmacima i redovito se orezuju. Kompleks je ukrašen s preko 40 skulptura i reljefa Bernharda Hoetgera.
Platanenhain 1914. „Labuđi hram”, poznat i kao „Albin-Müller paviljon”, sa svojih osam dvostrukih stupova koji podupiru kružni stožasti krov promjera 6,50 metara jedinstven je u svojoj vrsti. Keramički paviljon ispod pocakljenih reljefnih ploča posjeduje jezgru od armiranog betona. Paviljon je projektirao Albin Müller za posljednju izložbu umjetničke kolonije 1914. godine.
Ernst-Ludwig-Brunnen 1958. „Fontana Ernsta Ludwiga” stoji na mjestu Vile Rosen, rezidencije Eugena Brachta (a prije Hansa Christiansena), koja je uništena u zračnom napadu 1944. godine. Fontana se sastoji od reljefnog zida od crvenog pješčenjaka raspoređenog u polukrug oko slojevitog bazena. Bio je dio paviljona koji je dizajnirao Otto Bartning. Na Svjetskoj izložbi u Bruxellesu 1958. grad Darmstadt naručio je fontanu od kipara Karla Hartunga.

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. ↑ Mathildenhöhe Darmstadt von UNESCO ausgezeichnet. Deutsche UNESCO-Kommission (njemački). 24. srpnja 2021. Pristupljeno 29. srpnja 2021.
  2. ↑ Meuren, Daniel. 24. srpnja 2021. Mathildenhöhe ist UNESCO-Welterbe: "Auftrag und Verpflichtung für die Zukunft". FAZ.NET (njemački). Pristupljeno 24. srpnja 2021.
  3. ↑ Unesco-Auszeichnung: Darmstädter Mathildenhöhe ist jetzt offiziell Welterbe. hessenschau.de (njemački). 24. srpnja 2021. Pristupljeno 24. srpnja 2021.
  4. ↑ Briegleb, Till. 25. srpnja 2021. Unesco-Weltkulturerbe: Die Darmstädter Mathildenhöhe. Süddeutsche.de (njemački). Pristupljeno 29. srpnja 2021.
  5. ↑ a b Mathildenhöhe Darmstadt na službenim stranicama UNESCO-a (engl.) Pristupljeno 20. lipnja 2022.
  6. ↑ 1901 Mathildenhöhe Darmstadt // Ein Dokument Deutscher Kunst. IBA (njemački). 5. studenoga 2020. Pristupljeno 24. srpnja 2021.
  7. ↑ Anderson, Anne. 2017. 'Mein Hessenland blühe und in ihm die Kunst'. Ernst Ludwig's Darmstädter Künstlerkolonie: Building Nationhood through the Arts and Crafts. Transnational Histories of the 'Royal Nation'. Springer International Publishing. Cham. str. 177–202. doi:10.1007/978-3-319-50523-7_9. ISBN 978-3-319-50522-0
  8. ↑ Mein Hessenland blühe. Akademie 55plus Darmstadt e.V. (njemački). Inačica izvorne stranice arhivirana 23. studenoga 2021. Pristupljeno 29. srpnja 2021.
Logotip Zajedničkog poslužitelja
Logotip Zajedničkog poslužitelja
 Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Umjetnička kolonija u Darmstadtu

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]

v • u
Svjetska baština u Njemačkoj
Kulturna baština (48)
Aachenska katedrala (1978.) • Augsburški sustav vodoopskrbe (2019.) • Dvorci Augustusburg i Falkenlust u Brühlu (1984.) • Bamberg (1993.) • Mjesta Bauhausa u Dessau (Bauhaus Dessau), Weimaru (Škola umjetničkih zanata Weimar) i Bernau (ADGB škola trgovačke unije) (1996.) • Bremenska gradska vijećnica i Bremenski Roland (2004.) • Karolinški westwork i civitas opatije Corvey (2014.) • Dessau-Wörlitzersko vrtno carstvo (2000.) • Granice Rimskog Carstva - Donji germanski limes (2021.) 9) • Granice Rimskog Carstva - Dunavski limes (zapadni dio) (2021.) 10) • Kultivirana pokrajina drezdenskog dijela doline Elbe (2004.) 1) • Dvorci i vrtovi Potsdama i Berlina (Dvorac Sanssouci, Babelsberg, Cecilienhof) (1990.) • Tvornica Fagus u Alfeldu (2011.) • Fürst-Pückler park u Bad Muskau 2) (2004.) • Arheološki pogranični kompleks Hedeby i Danevirke (2018.) • Katedrala u Hildesheimu i Crkva sv. Mihovila u Hildesheimu (1985.) • Kölnska katedrala (1996.) • Arhitektonska djela Le Corbusiera, izniman doprinos modernom pokretu7) (2016.) • Limes Germanicus (Gornjogermanska i raetinska granica Rimskog Carstva) 3) (1987.) • Opatija Lorsch (1991.) • Hanzeatski grad Lübeck s gradskim vratima Holstentor (1987.) • Markgrofovska opera u Bayreuthu (2012.) • Mjesta Martina Luthera u Eislebenu i Wittenbergu (1996.) • Mathildenhöhe, umjetnička kolonija u Darmstadtu (2021.) • Opatija Maulbronn (1993.) • Muzejski otok u Berlinu (1999.) • Katedrala u Naumburgu (2018.) • Prapovijesne naseobine sojenica oko Alpa4) (2011.) • Zavjetna crkva, dvorac i stari dio grada Quedlinburga (1994.) • Gornjorajnski tok između Koblenza i Bingena (2002.) • Rudnik Rammelsberg i stari dio grada Goslara (1992.) • Stari dio grada Regensburga (2006.) • Samostanski otok Reichenau (2000.) • Rimski spomenici u Trieru (Porta Nigra, Amfiteatar u Trieru, Kaiserthermen, Konstantinova bazilika u Trieru, Barbarine toplice, Rimski most u Trieru, Igelski stup), Trierska katedrala i Gospina crkva u Trieru (1986.) • Rudarsko područje Rudne gore (2019.) • Speicherstadt i Kontorhaus s Chilehausom (2015.) • ShUM gradovi: Speyer, Worms i Mainz (2021.) • Stambena naselja berlinske moderne (2008.) • Povijesne gradske jezgre Stralsunda i Wismara (2002.) • Katedrala u Speyeru (1981.) • Špilje i umjetnost ledenog doba Švapske Jure (2017.) • Veliki lječilišni gradovi Europe (Baden-Baden, Bad Ems i Bad Kissingen) (2021.) • Željezara u Völklingenu (1994.) • Dvorac Wartburg (1999.) • Klasicistički Weimar (1998.) • Hodočasnička crkva u Wiesu (1983.) • Park Wilhelmshöhe (2013.) • Würzburška rezidencija s vrtom i rezidencijalnim trgom (1981.) • Stari rudnici Industrijski kompleks Zollverein u Essenu (2001.)
Njemačka zastava
Prirodna baština (3)
Nematerijalna svjetska baština (3)
Proizvodnja i glazba orgulja (2017.) • Sokolarstvo8) (2016.) • Ideja i praksa organizacije zajedničkih interesa u zadrugama (2016.)

1) Izbrisano s popisa 2009.  2) Zajednička svjetska baština Poljske i Njemačke  3) Zajednička svjetska baština Ujedinjenog Kraljevstva i Njemačke  4) Zajedno s pet ostalih alpskih zemalja  5) Zajednička svjetska baština 13 europskih zemalja [1]  6) Zajednička svjetska baština Nizozemske, Njemačke i Danske  7) Nematerijalna svjetska baština više zemalja [2]  8) Nematerijalna svjetska baština više zemalja [3]  9) Zajednička svjetska baština Nizozemske i Njemačke  10) Zajednička svjetska baština Austrije, Njemačke i Slovačke 

Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Umjetnička_kolonija_u_Darmstadtu&oldid=6868537"