Mato Andrić (političar)

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Disambig.svg Za druga značenja, pogledajte Mato Andrić.
Mato Andrić.jpg

Mato Andrić (Garevac. 18. veljače 1928.Sarajevo, srpnja 2015.[nedostaje izvor]), hrvatski - bosanskohercegovački pravnik i društveno-politički radnik i visoki politički [1] i športski dužnosnik.

Životopis[uredi VE | uredi]

Rodio se 18. veljače 1928. godine u Garevcu. U Sarajevu je završio Višu upravnu školu. Obnašao je visoke dužnosti u lokalnoj samoupravi, republičkoj upravi BiH i saveznoj, za razinu cijele SFR Jugoslavije. Predsjedavao je Narodnim odborom općine Odžaka. Bio je članom Centralnog komiteta Saveza komunista BiH, Izvršnog komiteta CK SK BiH, član Sekretarijata CK SK BiH i ostalo. Izabran za zastupnika u Saveznoj skupštini Jugoslavije te Skupštine SR BiH, drugog i trećeg saziva. Na 13. kongresu SKJ izabran je na mjesto člana Centralnog komiteta SKJ. [1] Ministar unutarnjih poslova Bosne i Hercegovine. Bio je čelnik stožera za akciju za nestalim zrakoplovom Džemala Bijedića.[2]

Obnašao je dužnost predsjednika Centralnog komiteta SK BiH od 28. svibnja 1984., naslijedivši Hamdiju Pozderca do lipnja 1986., kad ga je naslijedio Milan Uzelac, te predsjednika Predsjedništva SR Bosne i Hercegovine od travnja 1987., naslijedivši Munira Mesihovića do travnja 1988. godine, kad ga je naslijedio Nikola Filipović. [1][3] Bio je predsjednik Predsjedništva SRBiH u vrijeme Afere Agrokomerc.[4]

Obnašao je dužnost predsjednika Željezničara iz Sarajeva sredinom 1980-ih. Bivši nogometaš Željezničara Rade Bogdanović posvjedočio je u intervjuu za Telegraf.rs da je Andrić, dok je bio predsjednik Željezničara i predsjednik CK SK BiH, da bi pomogao gradskom rivalu Sarajevu u osvajanju naslova prvaka kad je bio u utrci sa splitskim Hajdukom, pritisnuo igrače Željezničara kad su gubili za Sarajevu vrlo bitnu utakmicu protiv Hajduka, zaprijetivši im u svlačionici da nijedan neće moći zaigrati u inozemstvo izgube li utakmicu.[5][6]

Iz partijskog članstva izbačen nakon 10. kongresa SK BiH (7.-9. prosinca 1989., prolog 14. Kongresa SKJ), i zajedno s njime Milenko Renovica, Hrvoje Ištuk i Nikola Stojanović nakon "slučaja Neum".[7]

Izvor[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 1,2 (srp.) Jugoslovenski savremenici: Ko je ko u Jugoslaviji. „Hronometar“, Beograd 1970. godina, 17. str.
  2. (boš.) Novo vrijeme Smrt Džemala Bijedića: Nesreća ili ubistvo drugog čovjeka Jugoslavije (II). Iz knjige Husnije Kamberovića Džemal Bijedić. Politička biografija, 11. ožujka 2013. (pristupljeno 2. studenoga 2018.)
  3. [https://hrcak.srce.hr/file/28947 Evidencija osoba koje su obnašale vodeće partijske i državne dužnosti na različitim razinama u posljednjih trideset godina, str. 192., 193.
  4. (boš.) Academia.edu Dino Dupanović: Afera Agrokomerc u novinama Borba i Oslobođenje, srpnja 2013., str. 17 (pristupljeno 2. studenoga 2018.)
  5. (boš.) Sportske.ba Kako je Sarajevo osvojilo titulu zahvaljujući Željezničaru, 12. veljače 2017. (pristupljeno 2. studenoga 2018.)
  6. (srp.) Telegraf.rs (Mario Marić) Velika ispovest bivšeg srpskog napadača: Ko mu je tražio 50.000 da igra za reprezentaciju, kako je Vijeri filmski prevario Atletiko i prava istina o odlasku Ronalda iz Barse!, 12. veljače 2017. (pristupljeno 2. studenoga 2018.)
  7. (eng.) Dipòsit Digital de Documents de la Universitat Autònoma de Barcelona Alfredo Sasso: Non-nationalist political actors in Bosnia-Herzegovina (1989. - 1991.), str. 69 (pristupljeno 2. studenoga 2018.)