Medena boba

Medena boba
	M. bijugatus
Sistematika
Carstvo:	Plantae;
Divizija:	Tracheophyta;
Razred:	Magnoliopsida;
Red:	Sapindales;
Porodica:	Sapindaceae;
Rod:	Melicoccus;
Vrsta:	M. bijugatus;
Dvojno ime
	Melicoccus bijugatus; Jacq.
Baze podataka
	GBIF;
	wikivrste; WD; wikislike; wikigalerija;

Medena boba (lat. Melicoccus bijugatus) južnoameričko stablo iz porodice sapindovki. Vrsta je unesena u Srednju Ameriku, Karibe i Floridu^[1]

Morfologija

Melicoccus bijugatus, medena boba, vrsta je stabla iz porodice sapindovki. Poligamna je, listopadna i sporo raste. Obično naraste 6–20 m visine. Deblo može imati do oko 60 cm promjera u prsnoj visini, blago je uglasto i izbrazdano. Kora je siva i glatka, a unutarnja kora narančastosmeđa i zrnasta. Mlade grane su sivkaste i gole.^[2]

Listovi su parno perasti, dugi do oko 26 cm. Peteljka je duga 1,5–7 cm i katkad pri vrhu okriljena; lisna os može biti okriljena ili neokriljena. Liske su dvije do četiri, eliptične do jajoliko eliptične, gotovo sjedeće, 7–14 cm duge i 2,5–6 cm široke. Vrh im je zašiljen do ušiljen, a osnova šiljasta i nejednaka.^[2]

Cvatovi su vršni, s tankim ograncima. Grozdovi su mnogocvjetni, jednostavni ili metličasto razgranjeni. Cvjetne stapke su tanke, duge do oko 3,5 mm. Cvjetovi su bijeli, široki 6–8 mm. Čaška je duboko četvero- ili peterorežnjevita. Latice su obrnuto jajolike, duge do 3 mm, sitno trepavičasta ruba. Cvjetni disk je široko raširen, gol i slabo režnjevit.^[2]

Prašnika ima osam do deset. U muškim cvjetovima prašnici su dugi do 3,5 mm, a tučak izostaje. U dvospolnim cvjetovima prašnici su dugi do oko 1,5 mm. Plodnica je kraća od latica, jajolika, pri vrhu naglo sužena ispod glavičaste, dvorežnjevite njuške.^[2]

Plodovi su koštuničasti, zeleni do blijedožuti, kuglasti, promjera 2–3 cm. Usplođe je glatko, debelo oko 2 mm. Mesnati jestivi dio je žućkast, proziran, sladak i sočan. Sjemenke su kuglaste, promjera 1,5–2 cm.^[2]

Uporaba

Plodovi vrste Melicoccus bijugatus jedu se svježi, a poznati su pod nazivima Spanish lime, mamoncillo, quenepa i guinep. Jestivi dio je žućkasta do lososasta, prozirna i želatinozna sarkotesta koja čvrsto prianja uz veliku sjemenku. U nekim područjima pulpa se prerađuje i u sokove ili slatke pripravke, ali je udio jestivog dijela relativno malen jer velik dio ploda zauzima sjemenka.^[3]

U tradicionalnoj uporabi pržene i usitnjene sjemenke koriste se kao adstringens, primjerice kod proljeva, a pulpa se u narodnoj medicini povezuje s tegobama poput visokog krvnog tlaka i astme. Takve primjene treba navoditi kao tradicionalne, jer su farmakološka istraživanja zasad uglavnom pretklinička, a za učinke na ljude nisu potvrđena randomiziranim kliničkim ispitivanjima.^[3]

Kod konzumacije treba biti oprezan: veće količine plodova mogu izazvati blago nadraženje grla zbog trpkih polifenola, a velika i skliska sjemenka može predstavljati opasnost od gušenja, osobito za djecu. Sirove sjemenke se ne preporučuju za izravnu konzumaciju; tradicionalno se jedu samo pržene ili kuhane.^[3]

Kemijski sastav

Pulpa sadrži ugljikohidrate, male količine bjelančevina i masti, prehrambena vlakna, vitamin C i provitamin A karotenoide. U 100 g jestive pulpe navodi se približno 58–73 kcal, 13,5–19,2 g ugljikohidrata, oko 0,8–1,0 g bjelančevina i 0,1–0,3 g masti. Plod se također navodi kao izvor fosfora i željeza.^[3]

Kemijski sastav ploda uključuje fenolne kiseline, među njima derivate kumarinske, ferulinske i kavene kiseline, kao i jednostavne šećere poput saharoze, glukoze i fruktoze. Sjemenka i kora ploda bogatije su flavonoidima i polifenolima od jestive pulpe, ali se sirove sjemenke obično ne jedu.^[3]