Megaliti Carnaca

Megaliti Carnaca i obale Morbihana
Svjetska baština – UNESCO
Država	Francuska
Godina uvrštenja	2025. (47. zasjedanje)
Vrsta	Kulturno dobro
Mjerilo	(i), (iv)
Ugroženost	–
Poveznica	UNESCO:1725
Koordinate	47°35′47″N 3°3′58″W
Carnac class=notpageimage| Lokacija Carnaca u Francuskoj

Megaliti Carnaca ili Poravnanja Carnaca (francuski: Alignements de Carnac) su niz megalitskih kolona smještenih sjeverno od istoimenog naselja Carnac, između poluotoka Quiberon i Morbihanskog zaljeva u Bretanji u Francuskoj. To je najveća koncentracija prapovijesnih spomenika na svijetu, a podignuta je tijekom neolitika, negdje između 5. i 3. tisućljeća prije Krista, što ih čini najstarijim građevinama u Europi. Gusta koncentracija megalitskih građevina, raspoređene u odnosu jedna prema drugoj i prema prirodnim značajkama poput terena i vodenih putova, odražavaju sofisticirano razumijevanje okoliša. Bogate gravure i povezani artefakti dodatno ilustriraju kulturnu složenost društava koja su naseljavala ovaj dio europske atlantske obale. Zbog toga su Megaliti Carnaca i obale Morbihana upisani na UNESCO-ov popis mjesta svjetske baštine u Europi 2025. godine.

Povijest i odlike

Poravnanje Ménec, najpoznatiji megaliti Carnaca.

Tijekom neolitika dolazi do pojave takozvanih megalitskih civilizacija, čije tragove danas uglavnom pronalazimo u raznoraznim kamenim spomenicima. Razne monumentalne kamene građevine, poput menhira, poravnanja stojećeg kamennja (ili stela), kamenih krugova (kromleha), gomila s kamenim nasipima i pogrebne arhitekture različitih vrsta - poput prolaznih grobnica (dolmena) ili cistnih grobova - s tumulima ili jednostavnim humcima, izgrađene su na određenim mjestima, a međusobna vidljivost igrala je ulogu u njihovom pozicioniranju. Uglavnom, podignuta su od oko 5.000 pr. Kr. do 2.300. pr. Kr., ali je točno datiranje teško jer je vrlo malo nalaza pronađeno oko njih. Vjeruje se kako je vrhunac njihovog postavljanja bio oko 3.300 pr. Kr. Prosječna težina kamenja je od jedne do dvije tone. Nažalost, većina onoga što danas vidimo su samo ostaci. Postoje različita tumačenja načina na koji je kamenje prevoženo.

Najtipičniji primer tih spomenika su menhiri ova reč dolazi iz keltskog jezika a znači „uspravni kamen”. Menhiri su pojedinačni granitni monoliti obično izduženog oblika i postavljeni u zemlju. Obično se nalaze u izdvojenim položajima ili rjeđe u redovima ili krugovima. Postoje raznorazne nedoumice vezane za ove megalitske kamene krugove. Veruje se da su to primitivna svetišta, sabirna mjesta, astronomski observatoriji ili primitivni hramovi. Spomenike te vrste možemo pronaći uglavnom u Skandinaviji, Francuskoj i Britaniji. Najpoznatiji spomenik te vrste svakako je Stonehenge u Engleskoj, ali ako govorimo o impresivnosti i veličini to je svakako Carnac u Francuskoj. U Carnacu se nalazi više od 10.000 ovih megalita koje su podigli pred-Keltski stanovnici Bretanje. Kelti, koji su u ovaj dio Europe stigli oko 400. godine prije Krista, koristili su ove spomenike za svoje vjerske obrede.

U blizini je i veliki kameno-zemljani grobni humak Saint-Michel s grobnom komorom i kamenom škrinjom. Rimljani su kasnije uklesali imena svojih božanstava u kamenje, a kada je došlo kršćanstvo, tako su na megalite uklesani i križevi.

Poravnanja

Pogled na nizove menhira u Carnacu

Pogled na Ménec liniju menhira

Glavni megaliti u Carnacu organizirani su u tri skupine poznate kao poravnjanja Menec, Karmario i Kerlescan.

Le Ménec

Na prvom od ta tri nalazišta je 1099 menhira koji se nalaze u 11 redova, svaki širok 100 metara i dug 1,2 kilometra. Niz je s oba kraja (istočnog i zapadnog) okružen kromlehima (kamenim krugovima). Zapadni kromleh sastoji se od 70 menhira i promjera je 100 metara. Istočni kromleh je jako oštećen, ali je još uvijek preživio. Niz je dobio ime po zaseoku Le Ménec, koji se nalazi na njegovom zapadnom kraju. Kamenje na zapadnom kraju je najveće, u nekim slučajevima doseže i do 4 metra. Njihova veličina postupno se smanjuje duž niza, dosežući samo 90 centimetara na istočnom kraju. Redovi nisu ravni , već se blago zakrivljuju prema sjeveroistoku .

Kermario

Div iz Mania

Poravnanje Kermario („Dom mrtvih”), istočno od Le Méneca, najpoznatije je i najposjećenije. Sastoji se od 982 menhira u 10 redova koji se protežu na 1,2 km. Najveće kamenje u Carnacu nalazi se u Kermariju: najviši je visok preko 7 m. Poput onih u Le Ménecu, menhiri u Kermariju smanjuju se kako se približavaju istočnoj granici, gdje tri velike stijene tvore liniju okomitu na poravnanja. Nedaleko od Kermarija nalazi se četverokut Manio, ograđeni prostor ili grobni humak definiran nizom kamenja visokog 1 m koji tvori kvadrat. U blizini se nalazi i „Div iz Mania”, usamljeni menhir visok 6 m. Između poravnanja i područja Manio nalazi se ribnjak Kerloquet, čije je stvaranje u 19. stoljeću uništilo dio poravnanja.

Kerlescan

Kerleški poredak, istočno od Kermarija, sastoji se od 594 menhira koji se nalaze u 13 redova, širine 139 m i ukupne dužine od 880 metara. Na njegovom zapadnom kraju nalazi se kromleh s 39 menhira. To je najbolje očuvani poredak.

Petit Ménec

Dalje na istok, u šumi iza ceste koja vodi do La-Trinité-sur-Mer, nalazi se nedavno obnovljeni niz Le Petit Ménec („Mali Menec”), koji se sastoji od 100 kamenja. Sumnja se da je Le Petit Ménec zapravo produžetak Kerlescana.

Funkcija

Mišljenja oko svrhe kamenja su podijeljena. U prošlosti su iznesene razne teorije kako bi se objasnila prisutnost menhira, neke prilično nategnute: ostaci Velikog potopa, ostaci rimskog logora, navigacijski svjetionici i tako dalje. Drugi su vjerovali da su to prostrane avenije koje su vodile do drevnih hramova koji više ne postoje. Prema lokalnom vjerovanju, objašnjenje za njihovo savršeno nizanje je kako je riječ o rimska rimskoj legiji koju je okamenio papa Kornelije.

Neki veruju da su ruševine druidskog porijekla i da predstavljaju način obožavanja predaka. Međutim, do sredine 19. stoljeća bilo je jasno da su megaliti u Carnacu mnogo stariji od druidske religije. Drugi pak ovom megalitskom spomeniku pridaju astronomski značaj. Godine 1970. engleski inženjer Alexander Thom i njegov sin oživjeli su ideju i postulirali da su redovi menhira i njihovi okomici orijentirani prema solsticijskim i ekvinocijskim točkama izlaska sunca, stvarajući tako kalendar koji je omogućio predviđanje važnih faza u poljoprivrednom životu. Njihove tvrdnje, međutim, kontroverzne su i nisu prihvaćene od strane znanstvene zajednice.

Tumuli

Tumul Saint-Michel

Tumuli u Carnacu datiraju iz sredine 5. tisućljeća prije Krista, građeni su od kamena i zemlje nabijenih preko središnjeg grobnog mjesta (komore), izgrađenog od megalita. Do komore je prolazom omogućen pristup. Podizani su na određenim lokacijama, a međusobna vidljivost između njih igrala je ulogu u njihovom pozicioniranju.

Tumule je prvi istraživao René Galles 1862. god. i arheolog Zacharie Le Rouzic oko 1900. godine. U središnjoj komori je pokopana samo jedna osoba. Pronađeni artefakti su: brojni i veliki polirani kameni vrhovi sjekira, kameni prstenovi za ruke i nakit od kalea (kalais), variskita (mineral aluminijum fosfata - AlPO4·2H2O) i tirkiza.

Neki od vrhova sjekira od žada iz italijanskih Alpa su dužine i do 46 cm i za njihovu izradu je bilo potrebno preko tiuću sati, pored vremena potrebnog za vađenje materijala i njegov prijevoz do Carnaca.

Sjekira od žada iz Prapovijesnog muzeja u Carnacu.

Ogrlica od kalea iz Saint-Michel tumula.

Kale je naziv za zeleno-plavo drago kamenje koje su zapadnoeuropske kulture koristile za izradu privjesaka i perli. Uvožen je iz današnjeg jugozapadnog Iberijskog poluotoka. Arheološki dokazi ukazuju na to da je kale dopreman brodom, preko Biskajskog zaljeva, a ne duž obale ili kopnom.

Neobična priroda ovih grobnih mjesta, obim tumula, prilozi u grobu i uloženi trud, ukazuje da su to bile sahrane izuzetno važnih elitnih pojedinaca, koje su neki istraživači opisali kao „božanske kraljeve“. Tri izuzetno velika grobna humka iz područja Carnaca i Morbihana, zajednički su poznate kao „Carnaški tumuli“: Saint-Michel tumul, Tumiak i Tumul Ruy (Mane-er-Hrok).

Najvažniji dolmeni

Saint-Michel tumul je megalitski grobni humak dimenzija 125 x 60 m u osnovi i visine 10 m, i najveći je u kontinentalnoj Europi. Podignut je na jednoj od najviših točaka prirodnog reljefa, a njegov vrh služi kao vidikovac s pogledom na cijelu regiju. Napravljen je od zemlje i kamenja, pri čemu je upotrijebljeno 35.000 m³ materijala. Posvećivanje takvog mjesta arkanđelu je bilo uobičajeno.

Istraživao ga je René Galles 1862. god. kopajući nekoliko vertikalnih jama dubine 8 m. Iskopao je galeriju sa zapada i vertikalne otvore s vrha, od kojih je jedan dosezao do svoda s raskošnim namještajem, u središtu spomenika. Sadržavao je razne pogrebne predmete, kao što su 15 kamenih sanduka, 11 velikih poliranih oštrica sjekira (dužine od 37 do 19 cm i još jednu manju, dimenzija 9,7 cm) od žada, 25 sjekira od fibrolita, porculan, 97 diskoidnih perli i nakit od kalea. Većina artefakata trenutno se čuva u Muzeju prapovijesti Carnaca.

Prestižna kolekcija artefakata uključivala je čak 11 velikih poliranih oštrica sjekira (dužine od 37 do 19 cm i još jednu manju, dimenzija 9,7 cm, izrađenu od piroksenita), i 10 privjesaka u obliku kruške izrađenih od variscita.

Tumul Tumiac

Tumul Ruyk

Tumul Crucuny

Iskopavanjima 1900. god. otkriveno je još jedno grobno mjesto u obliku dolmena i petnaest malih kamenih sanduka, čime je potvrđena složenost ovog spomenika. Središnja grobna komora karakteristična je za kripte velikih „Carnaških tumuls“, sa zidovima od grubog “kiklopskog suhozida” i krovom od velike ploče. Izgrađena na zemlji, ova komora mjeri 2,4 x 1,4 m s unutrašnjom visinom od 0,9 m.

Na vrhu tumula 1663. god. izgrađena je kapela i obnovljena 1813. godine, prije nego što je srušena 1923. god. Sadašnja kapela je rekonstrukcija kapele iz 1663. godine, podignuta 1926. godine.

S obzirom na nedavna iskopavanja (Locmariaquer, Erdeven), pretpostavlja se kako je ovaj veliki tumul izgrađen u nekoliko faza (ali vjerovatno u relativno kratkom vremenskom razdoblju), oko sredine 5. tidućljeća pr. Kr.

Tumul Tumiac nalazi se u Arzonu, na poluootoku Ryus, južno od Morbihanskog zaljeva. Poznat je i kao „Cezarov humak“ jer je, prema lokalnoj legendi, služio kao osmatračnica Juliju Cezaru tijekom njegovog rata protiv Veneta 56. pr. Kr. Lokalitet je iskopavan 1853. godine. Krater vidljiv na vrhu humka odgovara vertikalnoj rupi napravljenoj u to vrijeme za njegovo istraživanje. Bio je predmet novih iskopavanja i radova 1934. godine, koji su otkrili nekoliko sekundarnih pokopa.

Tumul Ruyk (Mané-er-Hroëk) je smješten u Locmariaquerz, Morbihan, zapadno od zaseoka Er-Hrueg i 1 km sjeveroistočno od dolmena Pierres Plates. Politehničko društvo Morbihana istraživalo ga je 1863. god. Dimenzije su mu 100 x 60 m u tlocrtu i visine 8 m iznad prirodnog tla. Sastoji se od pravokutne grobnice dimenzija oko 5 x 3 m, pokrivene s dvije krovne ploče, koje nose humak. Sadašnji ulaz, sa stubištem, je moderan dodatak. Gravirana stela, pronađena polomljena na tri dijela, nalazi se pored ulaza. Među nalazima su: 106 sjekira od dragog kamena (od kojih najveća je 46 cm), 49 kale perli i 9 kale privjesaka. Ovi predmeti su deponovani u Arheološkom muzeju u Vanu. Tumul je klasificiran kao spomenik povijesti 1889. godine. Mané er Hroëck je najstariji od tri navedena tumula, a slijede ga Tumiac i, na kraju Saint-Michel. Posljednja dva su radiokarbonski datirana (oko 4500. pr. Kr.), dobivene iz različitih uzoraka i od različitih istraživača.

Tumul Crucuny (također poznat kao Er Mané) je grobni humak sjeverno od Carnaca i neposredno uz zaseok Crucuny. Potječe iz kasnog neolitika ili brončanog doba. Klasificiran je kao spomenik povijesti 1900. godine. Nakon prve nedokumentirane potrage, 1922. godine iskopali su ga Zacharie Le Rouzic i Saint-Just Péquart. Otkrili su loše izveden dolmen bez hodnika u istočnom dijelu, čiji otvor je okrenut prema sjeveru, veliku kamenu kutiju u sredini i nekoliko manjih na zapadu. U komori su arheolozi otkrili nekoliko kamenih sanduka (cisti) s ljudskim kostima. Tri kostura, praćena bakrenim predmetima, naoštrenim sjekirama i kremenom, čine arheološke ostatke. Tumul je dimenzija 35 × 23 m i visok oko 13 m. Na vrhu se nalazi menhir visine 2,8 m s urezanim sjekirama na bazi. Tijekom iskapanja utvrđeno je kako je spomenik bio narušen u galsko-rimskom razdoblju. Ponovno je zatvoren i danas se pojavljuje u klasičnom obliku ovalnog tumula.

Kercado dolmen

Kercado, smješten južno od Kermario poravnanja, širok je 25 do 30 metara, visok 5 m i na vrhu ima mali menhir. Iako manji od St. Michela, stariji je nekoliko stoljeća. To je rijedak tumul koji je još uvijek prekriven svojom izvornom gomilom kamenja. Prije je bio okružen krugom malih menhira visokih 4 m, a glavni prolaz dug je 6,5 m i vodi do velike komore u kojoj su pronađeni brojni artefakti, uključujući sjekire, vrhove strijela, neke životinjske i ljudske zube, neke bisere i krhotine te 26 perli jedinstvenog plavkastog nefrita. Na unutarnjim površinama uklesana je megalitska umjetnost u obliku serpentina, a na donjoj strani glavne krovne ploče uklesan je simbol dvostruke sjekire ljudske veličine. U drevnim kulturama, sjekira, a točnije labrys, predstavljala je božanske moći munje. Izgrađen je oko 4600. godine prije Krista i korištena je otprilike 3000 godina.

Ostali tumuli

• Tumul Runel Rotchevir
• Tumul Kergonan Er Mané
• Tumul Saint-Germain
• Tumul Moustoir (Er Mane)
• Tumul Cloucarnac 1
• Tumul Parc Belanno
• Tumul Croix Audran 2
• Tumul Croix Audran

Dolmeni

Dolmen Er-Roc'h-Feutet. Natpis pored svake kamene formacije proglašava vlasništvo države Francuske.

Po tom području razasuto je nekoliko dolmena. Općenito se smatra da su ovi dolmeni bili grobnice; međutim, kiselo tlo Bretanje erodiralo je kosti. Izgrađeni su s nekoliko velikih kamenova koji su podupirali završni kamen, a zatim su zakopani pod humkom zemlje. U mnogim slučajevima humak više ne postoji, ponekad zbog arheoloških iskapanja, a ostalo je samo veliko kamenje, u različitim stanjima propadanja. Neki od najvažnijih su:

Er-Roc'h-Feutet koji se napazi sjeverno, blizu kapelice Madeleine. Ima potpuno natkriven krov.

La Madeleine dolmen je veliki dolmen dimenzija 12 x 5 m, s 5 m dugim slomljenim završnim kamenom. Ime je dobio po obližnjoj kapelici sv. Magdalene, koja se još uvijek koristi.

Kerlescan je otprilike pravokutni humak s preostalim samo jednim završnim kamenom. Poravnan je od istoka prema zapadu, s ulaznim prolazom na jugu.

Mané-Kerioned (Vilinski humak ili Grotte de Grionnec) je skupina od tri dolmena s rasporedom jedinstvenim u Bretanji, nekada prekrivena tumulom. Dok je većina skupina dolmena paralelna, ovi su raspoređeni u obliku potkove. Najveći od tri je na istoku, 11 metara.

Dolmen Crucuno

Dolmen Crucuno, "Klasični" dolmen s pločom od 40 tona (44 tone) i 7,6 metara koja počiva na stupovima visokim otprilike 1,8 m. Prije 1900. godine bio je povezan prolazom koji ga je činio dugim 24 m.

Kameni pravokutnik Crucuno je klasični pravokutnik 3, 4, 5 od 21 menhira različitih visina od 0,91 metara do 2,4 metra koji su poravnati duž dijagonale s izlaskom sunca ivanjskog solsticija. Alexander Thom predložio je da mjeri četrdeset puta trideset njegovih megalitskih jardi.

Kercado dolmen

Kercado dolmen je u Locmariaqueru, nekoliko kilometara istočno od Carnaca, u borovoj šumi, uz istoimeni tumul na udaljenosti od 5 m. Stavljen je na popis povijesnih spomenika 1929. godine, nakon čega ga je restaurirao arheolog Zacharie Le Rouzic. Datiran je u vrijeme oko 5700. pr. Kr. i smatra se jednom od najranijih građevina u tom području koja prethodi Stonehengeu i piramidama u Egiptu.

Ostali dolmeni koji se mogu pronaći u Carnacu su: Dolmen Beaumer, Dolmen Carnac-Plage, Dolmen Clos Pernel, Dolmen Coët-a-Tous, Dolmen Colline du Lizo, Dolmen Croix-Audran, Dolmen Cruz-Menquen, Dolmen d'Er-Roch-Vras, Dolmen d'Er Roh I., Dolmen d'Er Rohd'Er-Roh, Dolmens d'Er-Rohell II., Dolmen de Kerallan, Dolmen de Kerdrain, Dolmen de Kergrim, Dolmen de Kériaval, Dolmen de Kéric-la-Lande, Allée couverte de Kerlagad, Dolmens de Kerlagade, Dolmen de Kermario, Dolmen de Kermarquer (dolmen na malom brdu, ima dvije odvojene komore), Dolmens de Kervilor er Rohec, Dolmen de Kluder-Yer, Dolmen de Mané-Bras, Dolmen de Mané-Brisil, Dolmen du Mane-Groh, Dolmens de Mané-Kerioned, Dolmens de Kervilor - Mané Bras, Dolmen de Mané Roch, Dolmen de Mané Rohr, Allée couverte de Mézerma, Dolmen de Nautério, Dolmen de Penher (La Trinité-sur-Mer), Dolmen du Quéric, Dolmen de Roch-Vihan i Dolmen de Tallec.

Poveznice

• Stonehenge i Avebury
• Neolitski Orkney
• Brú na Bóinne

Vanjske poveznice

Zajednički poslužitelj ima još građe o temi Megaliti Carnaca

• Megalitski krajolici Carnaca i obale Morbihana, službene stranice (engl.)
• Mape i satelitski snimci:
  • Google maps (engl.)
  • MSN-ov atlas svijeta

{{Navigacija | naziv = Svjetska baština u Francuskoj | naslov = Svjetska baština u Francuskoj | slika-lijevo = | slika = | grupa1 = Kulturna baština (44) | popis1 = Episkopalni grad Albi (2010.) • Rimski i romanički spomenici u Arlesu (1981.) • Kraljevske solane u Arc-et-Senansu (1982.) • Stara jezgra Avignona (1995.) • 23 zvonika Beffroi¹⁾ (1999.) • Mjesečeva luka Bordeauxa (2007.) • Katedrala u Bourgesu (1992.) • Klimati i teroari Burgundije (2015.) • Canal du Midi (1996.) • Povijesni grad i utvrda Carcassonne (1997.) • Mediteranski poljoprivredno-pastirski kulturni krajolik Caussesa i Cévennesa (2011.) • Champagne brda, kuće i podrumi (2015.) • Oslikana špilja Chauvet-Pont d’Arc (2014.) • Svjetionik Cordouan (2021.) • Djela Le Corbusiera (2016.) • Dvorac Fontainebleau s parkom (1981.) • Opatija Fontenay (1981.) • Grande Île i Neustadt u Strasbourgu (1988.) • Arhitektonska djela Le Corbusiera, izniman doprinos modernom pokretu⁵⁾ (2016.) • Obnovljeno središte Le Havrea (2005.) • Dolina rijeke Loire između Sully-sur-Loire i Chalonnesa (2000.) • Povijesna mjesta u Lyonu (1998.) • Maison Carrée (2023.) • Megaliti Carnaca i obale Morbihana (2025.) • Mont Saint Michel i njegov zaljev (1979.) • Katedrala Notre-Dame u Amiensu (1981.) • Katedrala Notre-Dame u Chartresu (1979.) • Notre-Dame, Bazilika Saint-Remi i palača Tau u Reimsu (1991.) • Nica (2021.) • Rimski spomenici u Orangeu uključujući kazalište i slavoluk (1981.) • Pont du Gard (1985.) • Prapovijesne naseobine sojenica oko Alpa ²⁾ (2011.) • Srednjevjekovni trgovački grad Provins (2001.) • Francuski dio puta Svetog Jakova prema Santiago de Composteli³⁾ (1998.) • Rudarski bazen Nord-Pas de Calaisa (2012.) • Vinogradsko područje Saint-Emiliona (1999.) • Opatijska crkva Saint-Savin-sur-Gartempe (1983.) • Obala Seine u Parizu (1991.) • Stanislavov trg zajedno s trgovima Place de la Carrièrealača]] (1979.) • Opatija Vézelay s brežuljkom (1979.) • Prapovijesni lokaliteti u dolini Vézère (Lascaux, Cro-Magnon, La Madeleine, Le Moustier) (1979.) • [[Veliki lječilišni gradovi Europe|Lječilišni grad i Place d'Alliance u Nancyju (1983.) • Taputapuātea⁴⁾ (2017.) • Vaubanove utvrde (2008.) • Versajska p Vichy (2021.) | grupa2 = Prirodna baština (7) | popis2 = Bukove prašume Karpata i drugih područja Europe (2021.) • Chaîne des Puys, tektonska arena rasjeda Limagne (2018.) • Francuski južni teritoriji i mora (2019.)⁴⁾ • Lagune Nove Kaledonije⁴⁾ (2008.) • Nacionalni park Réunion⁶⁾ (2010.) • Zaljev Porto uključujući park prirode Scandola na Korzici (1983.) • Vulkani i šume Mont Peléea i vrhova sjevernog Martinika⁴⁾ (2023.) | grupa3 = Mješovita baština (2) | popis3 = Pireneji-Mont Perdu³⁾ (1997.) • Te Henua Enata, Markižansko otočje (2024.)

| ispod =

¹⁾ Zajednička svjetska baština Belgije i Francuske; ²⁾ Zajedno s 5 drugih alpskih zemalja; ³⁾ Zajednička svjetska baština Francuske i Španjolske; ⁴⁾ Francuski prekomorski posjedi; ⁵⁾ Zajednička svjetska baština sedam zemalja (Argentina, Belgija, Francuska, Indija, Japan, Njemačka i Švicarska) | popis4 = Popis nematerijalne svjetske baštine u Francuskoj (30)

}}