Mehmed-paša Sokolović

Izvor: Wikipedija
Mehmed-paša Sokolović
Sokollu Memhed Pascià.jpg
Opći životopisni podatci
Datum rođenja 1505. ili 1506.
Mjesto rođenja Sokolovići pokraj Rudog
Datum smrti 11. listopada 1579.
Mjesto smrti Istanbul
Titule veliki vezir
Opis vojnoga službovanja

Mehmed-paša Sokolović (Sokolovići pokraj Rudog, 1505. ili 1506.Istanbul, 11. listopada 1579.), jedan je od velikih bosansko-osmanskih vojskovođa.[1]

Životopis[uredi | uredi kôd]

Džamija u rodnim Sokolovićima pokraj Rudog
Džamija Mehmed-paše Sokolovića u Istanbulu

Mehmed-paša Sokolović, kao dječak (prema jednom izvoru, kršteno mu je ime bilo Bajica), bio je od Osmanlija 1516. oduzet roditeljima u mjestu Sokolovići pokraj Rudog. Odveden je u Edirne, islamiziran, te školovan kao janjičar.[2]

Mehmed-pašin otac Dimitrije postao je Džemaludin Sinan-beg. Ubrzo po dolasku Mehmed-pašinog oca u Istanbul, za njim je stigla i pašina majka koja se, kako je ostalo zabilježeno, zastidjela "kad je vidjela sjaj, dostojanstvo i veliku moć njenog sina", dok se sestra Mehmed-paše Sokolovića udala za Sinan-pašu Boljanića, sandžak-bega bosanskog i hercegovačkog ejaleta.[3]

Mehmed-paša Sokolović se Istaknuo u Mohačkoj bitki (1526.) i opsadi Beča (1529.). U same vrhove osmanske hijerarhije ušao je nakon smrti utemeljitelja osmanske mornarice kapudan-paše Hajredina Barbarosse (1546.), kad ga je sultan Sulejman I. Veličanstveni imenovao njegovim nasljednikom na admiralskom položaju. U tri godine obnašanja te dužnosti utemeljio je osmanski mornarički arsenal. Nakon toga, povjeren mu je Rumelijski beglerbegluk, u doba kad je trebalo osvojiti temišvarski Banat (1551.–1552.). Sudjelovao je u pohodu protiv Perzije, te je zbog zasluga 1555. dobio položaj trećeg vezira, a 1561. drugog vezira, nakon što je ugušio pobunu princa Bajazita. Veliki vezir postao je 1565, u pripremi pohoda protiv Maksimilijana II., koji je zaustavljen kraj Sigeta zbog dugotrajnogotpora snaga Nikole Šubića Zrinskog (1566.). U toj opsadi umro je Sulejman I. Veličanstveni, a Mehmed-paša Sokolović imao je odlučujući utjecaj u prijenosu vlasti na njegova sina i svojega tasta Selima II. (1566.–1574.). U tom je razdoblju Mehmed-paša Sokolović bio gotovo neograničeni gospodar Osmanskog Carstva. Zahvaljujući njemu ublažene su posljedice poraza kraj Lepanta (1571.), jer je u godini dana uspio obnoviti osmansku mornaricu i diplomatskim umijećem stabilizirati granice.[4] Učvrstio je osmansku vlast u Moldaviji i Vlaškoj, skršio pobunu u Jemenu te osvojio Cipar. Premda je u pomorskoj bitki pokraj Lepanta 1571. osmanska flota doživjela težak poraz u srazu s brodovljem Svete lige, za nepunih godinu dana obnovio je osmansku flotu te prisilio Mletačku Republiku da prizna Osmanskomu Carstvu vrhovnu vlast nad istočnim Sredozemljem. Također je ojačao stegu u vojsci, radio na razvijanju prosvjete, književnosti i umjetnosti, planirao radove na probijanju Sueskoga kanala i kanala Don–Volga.[1] Manje uspješan bio je u provođenju unutarnjih promjena i prilagođavanju Carstva uvelike drukčijem svijetu druge polovine 16. st. Nakon dolaska na vlast sultana Murata III. (1574.–1596.), Mehmed-pašina je moć bila sve ograničenija. Ubijen je u svojem dvoru.[5]

Džamija Mehmed-paše Sokolovića u Lüleburgazu
Mezar Mehmed-paše Sokolovića u Istanbulu

Ukopan je pokraj Ejub Sultan džamije u Istanbulu, koja je dobila ime po ashabu Ejubu el-Ensariju, navodno ukopanom u haremu ove džamije. Jedan od mitova u vezi s ubojstvom Mehmed-paše Sokolovića jeste i taj da ga je ubio izvjesni Orlović, kako bi osvetio svog bosanskog rođaka Hamzu Orlovića, kojeg je smaknuo upravo Mehmed-paša. Navodno je narodna izreka da se "u Bosni ne podnose orlovi i sokolovi" nastala nakon Mehmed-pašine smrti.[6]

Brojne ustanove u Turskoj su nazvane po Mehmed-paši Sokoloviću, a na Ejupu, dijelu Istanbula gdje se nalazi njegov mezar, na mjestu nekadašnje medrese Mehmed-paše, koju je izgradio njegov graditelj Mimar Sinan, nalazi se medicinski centar. Inače Mimar Sinan je najpoznatiji i jedan od najvećih graditelja u povijesti Osmanskog Carstva. Podizao je brojne zadužbine i vakufe širom Carstva, a u svom je rodnom selu Sokolovićima kod Rudog izgradio džamiju. Podigao je tri do pet mostova na prostoru Bosne i jedan na prostoru Crne Gore: most na Drini u Višegradu, Arslanagića most u Trebinju, Vezirov most u Podgorici, most na ušću Žepe u Drinu i Kozju ćupriju u Sarajevu. Najpoznatiji je Most Mehmed-paše Sokolovića na Drini, središnji motiv romana Na Drini ćuprija poznatog bosanskohercegovačkog pisca i nobelovca Ive Andrića.[7] Nema podataka da je Mehmed-paša Sokolović gradio kršćanske objekte po Bosni.

Kontroverze[uredi | uredi kôd]

Naime, Mehmed-paša Sokolović je jedna od rijetkih povijesnih ličnosti prema kojem simpatije gaje i Bošnjaci i neki Srbi, smatrajući ga velikim vezirom bošnjačkog ili srpskog podrijetla. Tako će se čitati o ovoj ličnosti kao velikom veziru bošnjačkog porijekla, u okviru opće nekritičke simpatije prema svemu osmanskom kod Bošnjaka, dok će isti Mehmed-paša biti Srbin u knjizi Milenka Vukićevića Znameniti Srbi muslimani, a Emir Kusturica mu je podigao spomenik u Višegradu kao pozitivnoj srpskoj ličnosti, iako su neki srpski historiografi nastojali ukazati na mitove o dobrodušnosti ovog Srbina prema svojim sunarodnjacima. Ovaj odnos prema Mehmed-paši je vrlo interesantan uzimajući u obzir srpsku historiografiju usmjerenu protiv Osmanlija, naročito u političkom smislu.[8]

Postoji mišljenje da je veliki vezir Mehmed-paša Sokolović obnovio Pećku patrijašiju 1557. godine, što nije točno, jer je takve odluke mogao donositi samo sultan, u ovom slučaju sultan Sulejman I. Veličanstveni, eventualno veliki vezir, ali to tada nije bio Mehmed-paša Sokolović. Obnova Pećke patrijaršije je bila tako velika državnička odluka da Mehmed-paša Sokolović nije mogao da je donese. Često se zaboravlja da je on u to doba bio samo rumelijski beglerbeg, komandant mornarice, treći vezir, a da će veliki vezir, drugi čovjek carstva, postati tek tijekom posljednje godine vladavine sultana Sulejmana I. Veličanstvenog, 1565. godine, dakle osam godina od obnavljanja Pećke patrijaršije. S druge strane, Mehmed-paša Sokolović i patrijarh Makarije Sokolović nisu bili braća, možda rođaci.[9]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. a b Sokolović, Mehmed-paša, Hrvatska enciklopedija, www.enciklopedija.hr, pristupljeno 28. svibnja 2016.
  2. Sokolović, Mehmed-paša. leksikon.muzej-marindrzic.eu. 5. kolovoza 2017. Pristupljeno 30. prosinca 2020.
  3. Šta je mit, a šta istorijske činjenice u slučaju Mehmed paše Sokolovića. danas.rs. 5. kolovoza 2017. Pristupljeno 30. prosinca 2020.
  4. Sokolović, Mehmed-paša. leksikon.muzej-marindrzic.eu. 5. kolovoza 2017. Pristupljeno 30. prosinca 2020.
  5. Sokolović, Mehmed-paša. leksikon.muzej-marindrzic.eu. 5. kolovoza 2017. Pristupljeno 30. prosinca 2020.
  6. Mehmed-paša Sokolović: 440 godina od smrti. preporod.com. 5. kolovoza 2017. Pristupljeno 30. prosinca 2020.
  7. Mehmed-paša Sokolović: 440 godina od smrti. preporod.com. 5. kolovoza 2017. Pristupljeno 30. prosinca 2020.
  8. Mehmed-paša Sokolović: 440 godina od smrti. preporod.com. 5. kolovoza 2017. Pristupljeno 30. prosinca 2020.
  9. Šta je mit, a šta istorijske činjenice u slučaju Mehmed paše Sokolovića. danas.rs. 5. kolovoza 2017. Pristupljeno 30. prosinca 2020.

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]

Logotip Zajedničkog poslužitelja
Na Zajedničkom poslužitelju postoje datoteke na temu: Mehmed-paša Sokolović.
Mrežna mjesta