Mehmed Handžić

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Mehmed ef. Handžić
Mehmed Handzic.jpg
Rođenje 16. prosinca 1906., Sarajevo
Smrt 26. srpnja 1944., Sarajevo

Mehmed ef. Handžić (Sarajevo, 16. prosinca 1906.Sarajevo, 26. srpnja 1944.), teolog, novinar, folklorist, prosvjetitelj, inicijator Sarajevske rezolucije i predsjednik Odbora narodnog spasa. Bio je jedna od najznačajnijih i najutjecajnijih bošnjačkih osobnosti 20. stoljeća.

Životopis[uredi VE | uredi]

Mehmed Handžić je rođen u Sarajevu, 1906. godine. U rodnom gradu je završio mekteb i ruždiju, a poslije završetka Šerijatske gimnazije 1926. godine, studirao je, a potom i diplomirao islamske studije na Sveučilištu Al-Azheru u Kairu 1931. godine. Po završetku studija vratio se u Sarajevo, gdje je odslužio vojni rok u sarajevskoj Vojnoj bolnici. Uskoro nakon toga postavljen je i za nastavnika i prefekta u Gazi Husrev-begovoj medresi, a od 1937. godine je upravitelj i knjižničar Gazi Husrev-begove knjižnice. Od 1939. godine obnašao je dužnost predsjednika El-Hidaje i urednika u istoimenim novinama. Također, bio je i ugovorni nastavnik u Višoj Islamsko-šerijatskoj školi od kraja 1939. godine, a pred smrt je imenovan i za redovnog profesora te škole. I na jednoj i drugoj dužnosti je ostao do svibnja 1944.godine. Na Višoj islamskoj šerijatsko-teološkoj školi Handžić je predavao tumačenje Kurana (tefsir) i osnove i filozofiju šerijatskog prava (Usuli fikh).

Naslovnica Handžićeve knjige na arapskom jeziku Al Jewhar al asna fi tarajim 'ulama' wa shu'ra' al-Busna, iz 1930.

Osim nastavničkog rada i održavanja vazova (govora), Handžić je držao i privatna predavanja određenom krugu prijatelja i poznanika. Na tim predavanjima prevodio je pojedina djela iz islamske književnosti i u isto vrijeme ih tumačio. Na ovim je predavanjima preveo i protumačio sljedeća djela: Maqamat al-Hariri, Qasida al-Burda, Miradžijju Sabita Užičanina, Tarikati Muhammedijju. Počeo je bio prevoditi i Tefsir Kadi Bejdavije, ali ga je smrt u tome prekinula.[1] U svome radu mnogo je proučavao i povijest islama i islamskih naroda. Posebnu pažnju je Handžić posvetio proučavanju povijesti književnog rada Bošnjaka na orijentalnim jezicima: arapskom, turskom i prezijskom. Sam je pisao na arapskom i prevodio djela sa orijentalnih jezika na hrvatski.[2]

Po mnogima, on je druga ličnost koja je na mnogim poljima ravnopravno stojala uz Mehmeda Džemaluddina ef. Čauševiča. Handžić je, kao i Čaušević bio učenik i sljedbenik kairske obnoviteljske literature. Međutim, za razliku od Čauševića koji je bio modernista, Handžić je bio tradicionalist. Čaušević je htio obnovu institucija i pretendirao je postignućima koja u Bosnu i Hercegovinu dolaze iz Europe, što je značilo za Bošnjake neminovnu modernizaciju, dok je Handžić htio isto htio obnovu bosanskohercegovačke islamske sadašnjosti iz sigurne i provjerene tradicije i pouzdane, ali inertne i često nedjelotvorne prošlosti.

U društvenom pogledu je Mehmed Handžić bio veoma aktivan. Nekoliko godina je bio u upravnom odboru Muslimanskog dobrotvornog drustva Merhamet. Od osnivanja organizacije El-Hidaje bio je biran u Izvršni odbor. Tokom 1939. i 1940. nalazio se na čelu ove organizacije. Aktivirao je rad El-Hidaje, pa je ova organizacija postala inicijator mnogih aktivnosti. Posebno je njihov značaj došao u Drugom svjetskom ratu, kad je iz El-Hidaje podignut glas u svrhu zaštite nedužnog stanovništva Bosne i Hercegovine bez obzira na vjersku pripadnost. Inicijativa za poznatu Sarajevsku rezoluciju iz 1941. potekla je iz El-Hidaje. U El-Hidaji je održan sastanak na kome je usvojen tekst ove rezolucije i dati prvi potpisi na nju. Ovu rezoluciju uz Handžića potpisalo je još 107 Bošnjaka. Njome se konstatira teška situacija u kojoj su se našli bosanskohercegovački muslimani, a za koju se navodi da je posljedica smišljene politike ustaša da izazovu sukobe pravoslavaca i muslimana, javno se osuđuju zločini pojedinih Bošnjaka nad Srbima, konstatira se obespravljenost muslimana koju sprovode katolici i zahtijeva uspostavljanje reda i mira, kažnjavanje odgovornih za zločine i pružanje pomoći žrtvama.[3] Nakon toga 26. kolovoza 1942. Handžić je osnovao Odbor narodnog spasa s ciljem da organizira naoružavanje Bošnjaka.[4]

Prosvjetiteljski rad[uredi VE | uredi]

Vjerski život Bošnjaka tokom prve polovine tridesetih godina 20. stoljeća može se okarakterisati kao tradicionalna pobožnost i privrženost vrijednostima islama, ali i ukorijenjena sklonost praznovjerju, mistifikacijama i običajima koji nisu imali uporišta u temeljima islamske dogme. Iz tog razloga, Handžić javno istupa protiv običaja koji nemaju uporište u islamu, te pokušava probuditi Bošnjake da se suprotstave "društvenim bolestima". Kao i svaki refomator osuđuje "trulost" i "razuzdanost" u društvu, te podstiče Bošnjake na ekonomski napredak i moralni preporod društva.[5]

Novinarstvo[uredi VE | uredi]

Naslovnica lista El-Hidaje, za 1936.-1937., čiji je urednik bio Mehmed Handžić

Tokom studija je iskazivao interes prema pisanju, a svoje tekstove objavljivao je u studentskim listovima, ali i u časopisu Feth, koji je u to vrijeme važio za veoma ozbiljan intelektualni list. Povratkom u Sarajevo, nastavio je s pisanjem u tadašnjim listovima: Novi Behar, Hikmet i Glasnilo. Objavio je čitav niz teksta od početka izlaženja Glasnika VIS-a kako iz čisto vjerskih disciplina, tako i iz kulturne povijesti Bošnjaka. Kada je pokrenut Glasnik VIS, koje je pokrenulo Vrhovno starješinstvo Islamske zajednice u Kraljevini Jugoslaviji (1933), Handžić je u njemu počeo objavljivati Rad bosansko-hercegovačkih muslimana na književnom polju. Ova studija je u Glasniku izlazila cijelu 1933. godinu i polovinu 1934. godine.

Kritika[uredi VE | uredi]

Naslovnica prvog izdanja Handžićeve knjige Vazovi, iz 1943.

U radovima Mehmeda Handžića ima mnogo prosvjetiteljskog rada, a ponekada i reformatorskog. On je pisao o temama koje su vezane za svakog prosvjetitelja, kao što su: zabrana traženja pomoći od mrtvih, zabrana posjećivanja, u tu svrhu, turbeta i crkava, kritizira loše običaje i natpise na nišanima itd.

Kao primjer loših običaja Handžić 1935. u Glasniku piše o ceremoniji koja se tada obavljala uoči najznačajnije noći u islamu Lejletu-l-kadr, kada su Gazi Husrev-begovu džamiju muslimani pohodili i ljubili tobožnje Muhamedove dlake, koje su dospjele u Bosnu i Hercegovinu pred kraj osmanske vladavine. Bizarnu ceremoniju Handžić je oštro osudio, te očitovanje poštovanja dlaci sreće nazvao besposlicom. Pozvao je vjerske vlasti da uznastoje da se dotično praznovjerje konačno ukine i baci u zaborav. Tom prilikom je istakao da se većina učenih sarajevskih muslimana slaže s njim u pogledu stvarnog karaktera dotičnog običaja, samo nemaju prilike da to izjave.[6] Na drugom mjestu Handžić, 1933. godine, piše u Glasniku da islam zabranjuje traženje pomoći od mrtvih i u tom cilju posjećivanje turbeta i crkvi, te kao primjer navodi Ajvatovicu. Posjeta tom mjestu sastoji u tome, da se u određeni dan muslimani sakupe nedaleko od Prusca, posjete grob Ajvaz-dedin i kod nekakve stijene mole se razne dove. To se kod muslimana u tom vremenu toliko ustalilo, da su posjetu Ajvatovici smatrali malim hadžom. Handžić u svojim tekstovima pojašnjava i probleme vehabizma kao jednog neukog, ograničenog i bukvalističkog idejnog pravca koji od svog nastanka radi na kidanju islamskog bratstva: "Pomanjkanje dubljeg znanja u vehabijskom pokretu onemogućilo je stvarni uspjeh ovog pokreta, koji se mogao očekivati, da nije tog nedostatka bilo. Pomanjkanje zdrave nauke i dovoljnog poznavanja kod njih dovelo je da su ostale muslimane počeli proglašavati nemuslimanima i tako kidati toliko jaku vezu islamskog bratstva."[7] Godine 1934. u Glasniku IVS-a Mehmed Handžić je napisao tekst o tekijama u Jugoslaviji. Za razliku od kritičkog stava o vehabizmu, on u ovom tekstu izražava pozitivan i uravnotežen stav prema derviškim redovima u Bosni i Hercegovini i Jugoslaviji. On uvažava posebne izraze islama u Bosni i Hercegovini, kao što su derviški redovi, ali traži od njih da više doprinesu zajednici u vjerskom i prosvjetnom pogledu.[8]

Smrt[uredi VE | uredi]

Mehmed Handžić je umro 26. srpnja 1944. u 38-oj godini života od posljedica operacije bruha. Postoje kontroverze o uzroku smrti koje nikada nisu bile potkrijepljene čvrstim materijalnim dokazima.[9] Danas se njegovim imenom naziva jedna ulica u Sarajevu[10], te osnovna škola na Ilidži.

Djela[uredi VE | uredi]

Autor[uredi VE | uredi]

  • Al Jewhar al asna fi tarajim 'ulama' wa shu'ra' al-Busna (Kairo, 1930)
  • Ilmul-kelam: udžbenik islamske vjeronauke za VIII razred srednjih škola (Sarajevo, 1934)
  • Isrâ' i mirâdž (Sarajevo, 1934)
  • Vaz o zabrani alkoholnih pića (Sarajevo, 1934)
  • Gramatika arapskog jezika : za niže razrede medresa i srednjih škola. 1. Dio, Gramatika i vježbenica sa rječnikom (koautor) (Sarajevo, 1936)
  • Gramatika arapskog jezika : za niže razrede medresa i srednjih škola. Dio 2, Sintaksa i čitanka sa rječnikom (koautor) (Sarajevo, 1936)
  • Uvod u tefsirske i hadiske nauke (Sarajevo, 1937)
  • Tumačenje šeriatsko-pravnih pitanja kod nas (Sarajevo, 1939)
  • Islamizacija Bosne i Hercegovine i porijeklo bosansko-hercegovačkih Muslimana (Sarajevo, 1940)
  • Muhammed alejhisselam: (život i rad u najkraćim potezima) (Sarajevo, 1943)
  • Vazovi (Sarajevo, 1943)
  • Zbirka izabranih dova: iz Kur'ana i Hadisa (Sarajevo, 1944)
  • Es Sunneʼ : (41 hadis s prijevodom i komentarom) (Sarajevo, 1997)
  • Izabrana djela Mehmeda Handžića 1-6 (Sarajevo, 1999)

Prijevodi[uredi VE | uredi]

  • Miradžijja (Sabit Užičanin) (Sarajevo, 1940)
  • Rewda al-jannat fi usul al itiqadat (Hasan Kafi Pruščak) (Sarajevo, 1979)
  • Nizam al 'ulema' 'ila hatam al-enbija (Hasan Kafi Pruščak)
  • Muhadara al-awa'il wa musamera al-awahir (Hasan Kafi Pruščak)
  • Rasprava o smrti i strahu od nje (Avicena)

O Handžiću[uredi VE | uredi]

  • Islamska misao H. Mehmeda Handžića: izbor radova (Sarajevo, 1994) – Mahmud Traljić
  • Zbornik radova sa znanstvenih skupova o hadži Mehmedu Handžiću održanih u Sarajevu i Zenici (Sarajevo, 1996)
  • Rad h. Mehmed-ef. Handžića na polju hadiskih znanosti s osvrtom na djelo Izhar al-bahaga bi šarh Sunan Ibn Maga (Sarajevo, 2004) – Zuhdija Hasanović
  • Rukopis Mehmeda Handžića "Tafsir ayat al-ahkam min surah al-nisa" (Sarajevo, 2006) – Ahmed Adilović
  • Hemmed ef. Handžić i njegovoj doprinos tefsirskoj znanosti: (1906-1944) (Sarajevo, 2019) – Halil Mehtić

Citati[uredi VE | uredi]

WikicitatiBošnjaci, kao rijetko koji svjetski narod, imaju tu zlu kob da im se historija ponavlja. Kao i svi drugi koji su osuđeni na tu kaznu s neizvjesnim epilogom, za takvo stanje su, dakako, prije svega sami krivi. Sa svim svojim manama, a nije ih malo. To je naš usud.”
(Mehmed ef. Handžić[11])
Wikicitati „Brojni su nas neprijatelji okružili, ali najteži je onaj uzrok koji je pri nama”
(Mehmed ef. Handžić[12])

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Mehmed ef. Handžić. hanefijskimezheb.com pristupljeno 8. 12. 2019
  2. Mehmed ef. Handžić. hanefijskimezheb.com pristupljeno 8. 12. 2019
  3. Internet stranica grada Sarajeva, Historija, Period 1918-1945. Arhivirano s izvorne stranice 28 Novembar 2010, pristupljeno 7. 7. 2010 “U tim okolnostima, u Sarajevu je na skupštini Udruženja ilmije "El-Hidaje" 14. augusta 1941. usvojena rezolucija u kojoj se javno osuđuju ustaški zločini i oni pojedinci među muslimanima koji su učestvovali u njihovom vršenju.”
  4. Mehmed ef. Handžić - obnovitelj i prosvjetitelj. preporod.com pristupljeno 8. 12. 2019
  5. Mehmed ef. Handžić - obnovitelj i prosvjetitelj. preporod.com pristupljeno 8. 12. 2019
  6. Mehmed ef. Handžić - obnovitelj i prosvjetitelj. preporod.com pristupljeno 8. 12. 2019
  7. Mehmed ef. Handžić. hanefijskimezheb.com pristupljeno 8. 12. 2019
  8. Mehmed ef. Handžić - obnovitelj i prosvjetitelj. preporod.com pristupljeno 8. 12. 2019
  9. Šaćir Filandra, Kemal Baković i Nusret Hodžić. Mehmed Handžić. Internet stranica Šadrvan pristupljeno 2. 8. 2010 “"Mehmed ef. Handžić je umro 1944. godine, poslije bezazlene operacije bruha. Nije umro od operacije, već navodno od zgrušavanja krvi, od tromboze, kada mu je ugrušak krvi dospio do srca. A bio se potpuno oporavio od operacije. Mustafa Handžić sjeća se zadnjih dana bratova života: 'Na pet-šest minuta prije nego što će umrijeti kod njega je bio jedan od braće i s njim lijepo razgovarao, kao sa potpuno oporavljenim insanom. Samo što je brat izišao od njega, nije ni kući stigao, Mehmed je umro(!?). Bilo je to za cijelu porodicu iznenađenje i žalost. Imao je tek 38 godina života i bio u najboljoj i fizičkoj i umnoj snazi, ali, eto, umro je.' Umro je alim u najboljim godinama života, a u najtežem periodu kroz koji su prolazili njegovi sunarodnjaci. O pravim razlozima njegove smrti se svašta nagađalo. Niko nikad nije otkrio pravi razlog prerane smrti. Možda odgovor treba tražiti u godini njegova preseljenja na Ahiret. Svi smo Allahovi i njemu se vraćamo. Tarih na Mehmedovim nišanima napisao je jedan od njegovih najboljih prijatelja, Kasim ef. Dobrača."”
  10. Ulica Mehmeda Handžića. navigator.ba pristupljeno 19. 11. 2015
  11. [1], Mehmed Handžić: Brojni su nas neprijatelji okružili, a najteži je onaj uzrok koji je pri nama 11. siječnja 2017. pristupljeno 29. studenoga 2019.
  12. [2], Mehmed Handžić: Brojni su nas neprijatelji okružili, a najteži je onaj uzrok koji je pri nama 11. siječnja 2017. pristupljeno 29. studenoga 2019.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]