Metilensko modrilo

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Metilensko modrilo
C16H18ClN3S
Reflections in a flask of Methylene Blue.jpg
IUPAC nomenklatura 3,7-bis(dimetilamino)fenotiazin-5-klorid
Ostala imena Metilensko modrilo
Identifikacijski brojevi
CAS broj 61-73-4
EC registarski broj
UN broj
RTECS broj
Osnovna svojstva
Molarna masa 319,85 g·mol−1
Relativna molekulska masa
Izgled Zelenomodra kristalna tvar metalna sjaja
Talište Oko 190 °C [1]
Topljivost u vodi

Topivo u vodi (40 g/l pri 20 ° C)

Struktura
Sigurnosne upute
Znakovi opasnosti

Upozorenje

SI-sustav mjernih jedinica korišten je gdje kod je to moguće. Ukoliko nije drugačije naznačeno, upisane vrijednosti izmjerene su pri standardnim uvjetima.
Portal:Kemija

Metilensko modrilo ili tetrametiltionin-klorid, je fenotiazinski kemijski spoj, zelenomodra kristalna tvar metalna sjaja, najvažniji predstavnik (bazičnih) tijazinskih bojila. Upotrebljava se kao bojilo za papir, rjeđe i za pamuk, lan, konoplju i kožu, u mikroskopiji za bojenje bakterija, u medicini kao antiseptik. Lako se reducira u bezbojan oblik pa kao akceptor (primalac) vodika i kemijski indikator služi u istraživanju bioloških redoks reakcija. [2]

Organski obojeni pigmenti[uredi VE | uredi]

Za razliku od anorganskih pigmenata, koji su poznati od davnine, organski su se pigmenti u posljednjih stotinjak godina veoma razvili, zahvaljujući velikim dostignućima kemije sintetskih materijala, te razvoju grafičke industrije i sve većoj upotrebi raznobojnog tiska. Organski su pigmenti, kao i bojila, obojene čvrste tvari, koje se prema svom sastavu ubrajaju u organske spojeve. Međutim, od bojila se bitno razlikuju po tome što su praktički netopljivi u mediju u kojemu se primjenjuju, pa se upotrebljavaju u obliku sitne suspenzije.

U usporedbi s anorganskim pigmentima, u organskim je pigmentima šira paleta boja i veći izbor prijelaznih nijansi, veća jakost i svjetloća boje, čišći ton, izdašniji su i veće gustoće. Organski pigmenti nisu toliko postojani na povišenim temperaturama, zbog topljivosti, iako slabe, neotporni su prema organskim otapalima, a osim toga, mnogo su skuplji od anorganskih pigmenata. Njihova je pokrivna moć slabija od moći pokrivanja anorganskih pigmenata, ali su stoga prozirni (transparentni), što je njihova posebna odlika, osobito cijenjena u tiskarstvu. To se ogleda i u pregledu njihove potrošnje: 45% organskih pigmenata troši se za pripravu tiskarskih boja, 36% za pigmentiranje sredstava za ličenje, 15% za bojenje sintetskih materijala, a ostatak od 4% u različite druge svrhe.

Za razlikovanje velikog mnoštva sintetskih organskih pigmenata od velike je pomoći njihova podjela prema oznakama navedenim u međunarodno priznatom indeksu (eng. Colour Index). Oznaka se za svaki pojedini pigment sastoji od slova i brojaka, a opisuje vrstu tvari, boju, redni broj i pripadnost nekoj od grupa kemijskih spojeva. Tako na primjer, oznaka C.I. PR 177, 65 300 označuje da je to prema Colour Index (C.I.) pigment (P) crvene (R) boje, rednog broja 177, koji pripada grupi antrakinonskih (od 58 000 do 72 999) pigmenata.

Organski su pigmenti sintetski spojevi koji se prema svojoj kemijskoj strukturi mogu višestruko razvrstati. Obično se razlikuju dvije glavne grupe organskih pigmenata: azo pigmenti i ostali organski pigmenti. Iako je zajedničko strukturno svojstvo druge grupe što su to policiklički spojevi s kondenziranim prstenima, ta grupa organskih pigmenata obuhvaća vrlo različite organske spojeve, od kojih su najvažniji ftalocijanini, dioksazini i karbonilni policiklički spojevi. [3]

Slike[uredi VE | uredi]

Human Cheek Cells.jpg Methylenblau.jpg Oral epithelium - Epithelial cells - Methylene blue dye - View 40X.jpg
Stanice ljudskog obraza obojene metilenskim modrilom. Metilensko modrilo u obliku praška. Stanice epitela obojene metilenskim modrilom.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. GESTIS-Stoffdatenbank, [1], ZVG=100299, CAS=61-73-4, pristupljeno 10. 1. 2017.
  2. metilensko modrilo, [2] "Hrvatska enciklopedija", mrežno izdanje, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, pristupljeno 26. 6. 2020.
  3. "Tehnička enciklopedija" (Boje i lakovi), glavni urednik Hrvoje Požar, Grafički zavod Hrvatske, 1987.