Michele Alboreto
| Michele Alboreto | |
|---|---|
 Alboreto u Ferrariju 126 C4 tijekom sezone 1984. | |
| Državljanstvo |  talijansko |
| Karijera u Formuli 1 | |
| Aktivne godine | 1981.-1994. |
| Momčad(i) | Tyrrell, Ferrari, Larrousse, Arrows, Footwork, Scuderia Italia, Minardi |
| Utrke | 215 (194 starta) |
| Prvenstva | 0 |
| Pobjede | 5 |
| Podiji | 23 |
| Prvo startno mjesto | 2 |
| Bodovi u karijeri | 186,5 |
| Najbrži krugovi | 5 |
| Prva utrka | VN San Marina 1981. |
| Prva pobjeda | VN Las Vegasa 1982. |
| Posljednja pobjeda | VN Njemačke 1985. |
| Posljednja utrka | VN Australije 1994. |
Michele Alboreto (Milano, Italija, 23. prosinca 1956. – Lausitzring, Njemačka, 25. travnja 2001.) bio je talijanski vozač automobilističkih utrka. Bio je europski prvak Formule 3 1980., viceprvak Formule 1 u sezoni 1985. s Ferrarijem te pobjednik utrke 24 sata Le Mansa 1997.[1][2]
S pet pobjeda u Formuli 1 smatra se jednim od najuspješnijih talijanskih vozača moderne ere. Ostao je upamćen kao posljednji Talijan koji je pobijedio za Ferrari u Formuli 1, a ujedno i posljednji Talijan koji se s Ferrarijem ozbiljno borio za vozački naslov svjetskog prvaka.[3][4]
Alboreto je rođen u Milanu, a odrastao je u Rozzanu pokraj Milana. U mladosti je najprije vozio motocikle, a zatim se okrenuo automobilizmu. Natjecao se u nižim formulama, najprije u Formuli Monza i Formuli Italia, a potom u talijanskoj i europskoj Formuli 3. Najveći rani uspjeh ostvario je 1980. kada je postao europski prvak Formule 3.
U isto vrijeme privukao je pozornost talijanskih automobilističkih krugova te je nastupao i u utrkama izdržljivosti. Vozio je za Lanciju i Martini Racing, a 1981. nastupio je i u Europskoj Formuli 2, gdje je pobijedio na utrci u Misanu.
Prije potpune posvećenosti Formuli 1 Alboreto je nastupao u utrkama izdržljivosti za Lanciju. Tijekom ranih 1980-ih ostvario je nekoliko zapaženih rezultata u Svjetskom prvenstvu sportskih prototipova, uključujući pobjede na utrkama 1000 km Silverstonea, 1000 km Nürburgringa i 6 sati Mugella.
Nakon odlaska iz Formule 1 ponovno se posvetio utrkama izdržljivosti. Najveći uspjeh izvan Formule 1 ostvario je pobjedom na utrci 24 sata Le Mansa 1997., kada je za Joest Racing slavio zajedno sa Stefanom Johanssonom i Tomom Kristensenom.[5] Posljednju veliku pobjedu ostvario je na utrci 12 sati Sebringa 2001. s momčadi Audi Sport North America.[6]
U Formuli 1 debitirao je u sezoni 1981. za Tyrrell. Njegova prva sezona prošla je bez osvojenih bodova, ali je već 1982. pokazao velik napredak. Osvojio je svoje prve bodove, prvi podij i prvu pobjedu, kada je slavio na VN Las Vegasa na kraju sezone.[7]
U sezoni 1983. ostvario je još jednu pobjedu, na VN SAD-a Istok u Detroitu. Ta je pobjeda ostala posljednja pobjeda Tyrrella s atmosferskim Cosworthovim motorom u turbo-eri Formule 1.[8]
Dobri rezultati doveli su ga u Ferrari za sezonu 1984. Već u prvoj sezoni za momčad iz Maranella pobijedio je na VN Belgije i time postao prvi Talijan nakon Ludovica Scarfiottija koji je pobijedio za Ferrari u Formuli 1.[9]
Vrhunac karijere dosegnuo je u sezoni 1985., kada se tijekom većeg dijela prvenstva borio s Alainom Prostom za naslov svjetskog prvaka. Te je godine pobijedio na VN Kanade i VN Njemačke, a sezonu je završio na drugom mjestu u ukupnom poretku vozača sa 53 boda.[10]
Od 1986. nadalje Ferrari je izgubio priključak za sam vrh, a Alboreto više nije uspio doći do nove pobjede. Unatoč tomu ostao je važan dio momčadi sve do kraja 1988., kada je završio svoj ferrarijevski period.[11][12]
Nakon Ferrarija vozio je ponovno za Tyrrell, zatim za Larrousse, Arrows, Footwork, Scuderia Italiju i Minardi. U tim godinama više nije imao konkurentan bolid za borbu pri vrhu, ali je ostao cijenjen zbog iskustva, tehničkog znanja i sposobnosti razvoja automobila.
Posljednji bod u karijeri osvojio je na VN Monaka 1994. vozeći za Minardi. Na kraju iste sezone povukao se iz Formule 1 nakon ukupno 215 prijavljenih nastupa, 194 starta, 5 pobjeda, 23 podija, 2 prva startna mjesta i 186,5 bodova.[13][14][15]
Po završetku F1 karijere Alboreto je vozio u DTM-u, IMSA-i, IndyCaru i utrkama izdržljivosti. Posebno se istaknuo u sportskim prototipovima krajem 1990-ih i početkom 2000-ih, kada je vozio za Porsche, Joest Racing i Audi.
U tom razdoblju nastavio je nizati uspjehe u velikim utrkama izdržljivosti. Osim pobjede na Le Mansu, osvajao je i postolja na Sebringu, Petit Le Mansu i drugim velikim utrkama, a kao tvornički vozač Audija bio je među najiskusnijim i najcjenjenijim vozačima u paddocku.[16]
Alboreto je poginuo 25. travnja 2001. tijekom testiranja Audijeva prototipa na Lausitzringu u Njemačkoj, u pripremi za 24 sata Le Mansa iste godine. Prema Audijevu priopćenju, nesreća se dogodila oko 17:30 po lokalnom vremenu za vrijeme testiranja modela Audi R8.[17]
Kasniji izvještaji naveli su da uzrok nesreće nije bila vozačka pogreška, nego otkazivanje lijeve stražnje gume nakon postupnog gubitka tlaka. Alboreto je poginuo na mjestu nesreće.[18][19]
Alboreto je bio oženjen i imao je dvije kćeri. U paddocku je bio poznat kao tih, smiren i vrlo tehnički potkovan vozač, a kolege su ga cijenile zbog profesionalnosti i korektnog odnosa. Osim automobilizma, zanimali su ga glazba, znanstvena fantastika i tehnička strana razvoja trkaćih automobila.
- europski prvak Formule 3 (1980.)
- 5 pobjeda u Formuli 1
- viceprvak svijeta u Formuli 1 1985.
- pobjednik utrke 24 sata Le Mansa (1997.)
- pobjednik utrke 12 sati Sebringa (2001.)
- ↑ 1985 Michele Alboreto Driver Standings, Formula1.com, pristupljeno 15. ožujka 2026.
- ↑ Michele Alboreto – prize list & statistics, 24h-lemans.com, pristupljeno 15. ožujka 2026.
- ↑ 1984 Michele Alboreto Driver Standings, Formula1.com, pristupljeno 15. ožujka 2026.
- ↑ Former Ferrari ace Alboreto dies in testing crash, Autosport, 26. travnja 2001.
- ↑ Michele Alboreto – prize list & statistics, 24h-lemans.com, pristupljeno 15. ožujka 2026.
- ↑ Audi repeats last year's Sebring victory, Audi MediaCenter, 17. ožujka 2001.
- ↑ 1982 Michele Alboreto Driver Standings, Formula1.com, pristupljeno 15. ožujka 2026.
- ↑ 1983 Michele Alboreto Driver Standings, Formula1.com, pristupljeno 15. ožujka 2026.
- ↑ 1984 Michele Alboreto Driver Standings, Formula1.com, pristupljeno 15. ožujka 2026.
- ↑ 1985 Michele Alboreto Driver Standings, Formula1.com, pristupljeno 15. ožujka 2026.
- ↑ 1987 Michele Alboreto Driver Standings, Formula1.com, pristupljeno 15. ožujka 2026.
- ↑ 1988 Michele Alboreto Driver Standings, Formula1.com, pristupljeno 15. ožujka 2026.
- ↑ 1989 Michele Alboreto Driver Standings, Formula1.com, pristupljeno 15. ožujka 2026.
- ↑ 1992 Michele Alboreto Driver Standings, Formula1.com, pristupljeno 15. ožujka 2026.
- ↑ 1994 Michele Alboreto Driver Standings, Formula1.com, pristupljeno 15. ožujka 2026.
- ↑ Michele Alboreto – prize list & statistics, 24h-lemans.com, pristupljeno 15. ožujka 2026.
- ↑ Michele Alboreto fatally injured during testing, Audi MediaCenter, 25. travnja 2001.
- ↑ Michele Alboreto killed in testing accident, Autosport, 25. travnja 2001.
- ↑ Former Ferrari ace Alboreto dies in testing crash, Autosport, 26. travnja 2001.