Milislav Demerec

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Milislav Demerec (Hrvatska Kostajnica, 11. siječnja 1895.Laurel Hollow, Long Island, 12. travnja 1966.),[1] hrvatski znanstvenik i akademik, jedan od najznačajnijih genetičara svoga vremena. [2] Od 1941. do 1960. godine bio je ravnatelj Cold Spring Harbor Laboratoryja.

Životopis[uredi VE | uredi]

Milislav Demerec rođen je u Hrvatskoj Kostajnici od oca Ljudevita i majke Ljubice Dumbović. Pohađao je osnovnu školu u susjednoj Petrinji i realnu gimnaziju u Zagrebu, postigavši u objema odličan uspjeh, a poljoprivredne znanosti na Kraljevskomu gospodarskom učilištu u Križevcima. Srednjoškolska ljubav za prirodne znanosti nastavlja se i na studiju gdje ga osobito zanima oplemenjivanje bilja i genetika, koje je predmete tada predavao dr. Gustav Bohutinsky, naučni radnik i prvi oplemenjivač bilja u Hrvatskoj.

Na Kraljevskomu gospodarskom učilištu u Križevcima je diplomirao 1916. godine. Tu je prihvatio i prvo radno mjesto u Križevačkoj poljoprivrednoj stanici. U želji da proširi svoje stručno znanje, 1919. godine Demerec odlazi na studij u inozemstvo, najprije u Institut za oplemenjivanje bilja u Grignon u Francuskoj gdje je stipendist Banske uprave, a zatim na College of Agriculture Sveučilišta Cornell u Ithaci, u državi New York.

1919. godine, na Sveučilištu Cornell događa se prava prekretnica u njegovu životu i radu. Na Odsjeku za uzgoj bilja, uključuje se u skupinu za genetiku kukuruza, predvođenu profesorom Rollinsom Adamsom Emersonom. To je bio trenutak kada su SAD odbrojile svojih prvih deset godina uspješnih genetskih istraživanja. Već 1923. godine Milislav Demerec brani na Cornellu svoju disertaciju o djelovanju letalnih gena na kukuruz koji (geni) stvaraju defekte u klorofilu. Iste godine pristupa Odjelu za genetiku Carnegiejeve Institucije u Washingtonu, smještene u Cold Spring Harboru, malom mjestu na obali mora, u zaljevu Long Islanda, blizu grada New Yorka. Od 1927. godine uživa glas poznatoga genetičara kukuruza.

Demerec 1931. postaje naturalizirani građanin SAD-a, a 1941. godine Demercu je ponuđen položaj direktora u susjednom Biološkom laboratoriju u Cold Spring Harboru, da bi mu 1942. godine ponudili i mjesto vršitelja dužnosti direktora, a 1943. godine i položaj direktora Odsjeka za genetiku Carnegiejeve institucije iz Washingtona. On je prema tome obnašao dužnosti dvojnog direktora tijekom cijelog svog života i služio je odano objema institucijama do 1960. godine, u razdoblju kada su utvrdeni solidni temelji za sadašnju revoluciju u molekularnoj biologiji i molekularnoj genetici. To je razdoblje učinilo Demerca značajnim čimbenikom američke znanosti, povijesti genetike, Cold Spring Harbora i njegovog “Zlatnog doba - Demerčevog doba”.

Započevši od genetike kukuruza (Zea mays), on prelazi na problem promjenjivih, mutabilnih gena jedne druge biljke: Delphinium ajacis (kokotić). U proučavanju čimbenika koji izaziva mutacije i njihovih bioloških posljedica, on ponovno mijenja model i ovaj put ga traži i nalazi u životinjskom carstvu - vrste unutar roda Drosophila melanogaster (vinska mušica - danas vrlo čest objekt istraživanja u genetici).

Njegova klasična studija nestabilnih gena u vrste D. viridis, objavljena u Zborniku radova Cold Spring Harbor Simpozija kvantitativne biologije (1941.), bila je i ostala temeljem za razumijevanje mutacijskog procesa. Drugo razdoblje Demerčevih istraživanja započinje uporabom mutageneze pobuđene rendgenskim zrakama i istraživanjem oštećenja u raznih vrsta Drosophila. Polazeći tako od genetike kukuruza kao usjeva, Demerec prelazi na genetiku vinske mušice da upozna gene i njihovu sposobnost mutiranja. Utemeljio je i nastavio uređivati Drosophila Information Service (“Informacijsku službu za drozofilu”), kao prvi časopis o novostima u genetici jedne vrste.

U doba Drugog svjetskog rata, Demerec mijenja prioritetne djelatnosti svojeg laboratorija.

Sa svojom skupinom provodi istraživanje o učinku zračenja na Penicillium notatum - plijesan koja proizvodi penicilin te otkrivaju mutaciju koja omogućava da mutirana plijesan posve uspješno raste i uronjena u medij, za razliku od ishodišnog oblika koji je uspijevao samo na površini tekućeg medija. Na taj je način proizvodnja penicilina višestruko povećana i omogućena je njegova farmaceutska eksploatacija, što je predstavljalo prvu veliku pobjedu u “eri antibiotika”. Ovo otkriće imalo je golemu praktičnu važnost tijekom rata.

No, s ovim otkrićem ne prestaje njegov interes za bakterije i antibiotike. Bavio se istraživanjem genetskog mehanizma o kojem ovisi otpornost bakterija prema antibioticima. Postavio je mutacijsko - selekcijsku hipotezu o postanku bakterijske rezistencije na antibiotike, prema kojoj otpornost bakterija nastaje prvenstveno zbog spontanih mutacija, dok antibiotik ima samo selekcijsko djelovanje.

Objekti u njegovim daljnjim istraživanjima su dvije probavne bakterije: Escherichia coli i Salmonella typhimurium. Istraživanjem ovih bakterija pokušava odgovoriti na pitanja o finom ustrojstvu i funkciji gena i njihovog međusobnog rasporeda. Tijekom tih istraživanja, koja je vršio u suradnji s Philipom E. Hartmanom i svojom kćeri Zlatom, 15 došao je do spoznaje da se geni slična djelovanja mogu grupirati u istom dijelu kromosoma i utvrdio povezanost njihova položaja i redoslijeda njihove funkcije.

Godine 1960. dodijeljen mu je stupanj počasnog doktora znanosti od Sveučilišta u Zagrebu. Osim toga, nositelj je nekoliko počasnih doktorata u SAD-u i drugim državama. Bio je član Nacionalne akademije znanosti SAD-a, Njujorške akademije znanosti, tadašnje Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, Kraljevske danske akademije znanosti i umjetnosti, zatim član mnogih društava genetičara te predsjednik Američkog genetičkog društva i Američkog društva prirodoslovaca.

Nakon obveznog umirovljenja 1960. godine od direktorstva dviju institucija u Cold Spring Harboru, nastavio je svoja istraživanja u Brokhaven nacionalnim laboratorijima SAD-u i na C.W. Post Collegeu sve do svoje nagle i neočekivane smrti. U noći 12. travnja 1966. Milislav Demerec je umro od srčanog udara.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. George J. Prpić: The Croatian immigrants in America, 3rd ed., Philosophical Library, New York, 1971., str. 365.
  2. http://public.carnet.hr/zuh/od1874/bznan/poljopk.htm