Mlakovečki

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Hrvatska velikaška obitelj
Mlakovečki
Obiteljski grb
Obiteljski grb
Država Hrvatska u personalnoj
uniji s Ugarskom
,
Habsburška monarhija
Etničko podrijetlo mađarsko
Naslovi baruni
Utemeljenje 16. stoljeće
Sadašnji rodonačelnik izumrla

Mlakovečki, (na mađarskom: Malakóczi, u nekim izvorima Malakoczy), hrvatska plemićka obitelj koja je vukla podrijetlo iz Ugarske, a svoj je zenit dosegla tijekom 16. i 17. stoljeća.

Obiteljska povijest[uredi VE | uredi]

Dvorac u Vinici, nekada u vlasništvu Mlakovečkih

Obitelj je bila nositelj barunske titule i imala svoje posjede na više mjesta u Hrvatskoj, od Međimurja, preko Hrvatskog zagorja do okolice Zagreba, među kojima i utvrde i dvorce Lapšinu, Opeku, Oroslavje i Stubički Golubovec. Pripadnici obitelji bili su rodbinski vezani sa znamenitom hrvatskom velikaškom obitelji Zrinski, a poznati su i kao pristaše protestantizma. Imali su posjede i u Prekmurju, u susjednoj Sloveniji. Najpoznatiji članovi obitelji bili su:

Mlakovečki u Međimurju[uredi VE | uredi]

U Međimurju se Mlakovečki javljaju 4. ožujka 1540. godine, kada Gašpar Ernušt, feudalni gospodar tog najsjevernijeg hrvatskog kraja, prodaje Ivanu (Simoniću) Mlakovečkom cijelo imanje Jurovec, jedno selište na posjedu Lapšina i vinograd na Očkovskom brijegu. Kako to navodi povjesničar mr. Vladimir Kalšan u svojoj knjizi „Međimurska povijest“, prema kupoprodajnom ugovoru Ivan Simonić Mlakovečki stupio je u trajno vlasništvo posjeda. Hrvatsko-ugarski kralj Ferdinand I. Habsburški, u dva je navrata kasnije, 1552. i 1554. godine, potvrdio Mlakovečkom pravo na taj posjed.

Ta je činjenica važna, jer je u međuvremenu (od 1546.) gospodar Međimurja postao Nikola Šubić Zrinski, jedan od tadašnjih najmoćnijih hrvatskih velikaša i budući branitelj Sigeta, pa su Mlakovečki i Zrinski koegzistirali kao susjedi. Obitelj Zrinski je preuzela Međimurje nakon burnih događaja u prvoj polovici četrdesetih godina 16. stoljeća, kada je 1541. godine izumrla obitelj Ernušt.

Mlakovečki su posjedovali nekadašnji dvorac Lapšina u Međimurju

Nikola I. Mlakovečki iz sljedećeg naraštaja te obitelji bio je u vrlo dobrim odnosima s Jurjem IV. Zrinskim, sinom sigetskog junaka i vlasnikom najvećeg dijela Međimurja u drugoj polovici 16. stoljeća. Povjesničari dapače drže da je on nagovorio Zrinskog da intenzivno širi protestantizam na svojim imanjima. Bio je poznat kao gospodar Gradiščaka i Lapšine, a godine 1597. kupio je od Jurja Zrinskog više selišta na sjeveru Međimurja, i to na području Bukovja, Žabnika, Vratišinca i Novakovca, te tako povećao svoje posjede.

Nadgrobna ploča Nikole I. Mlakovečkog iz 1603.g. u Muzeju Međimurja u Čakovcu

Za Nikolu I. se govorilo da je bio čovjek izuzetne fizičke snage i neustrašivosti. Zapovijedao je vojnim postrojbama u južnoj Ugarskoj i istaknuo se u bitkama protiv Turaka. U narodu još uvijek postoji živa legenda o nesretnoj ljubavi između njega i katolkinje Izabele Petroci. Nakon smrti pokopan je u Svetom Martinu na Muri, a njegova nadgrobna ploča danas se nalazi u prostorima Muzeja Međimurja u Čakovcu.

Mlakovečki u drugim krajevima Hrvatske[uredi VE | uredi]

Tijekom vremena obitelj je stekla nove posjede i postajala sve bogatija, pa je tako Nikolin sin Nikola II. barun Susedgradski slovio kao najbogatiji i najugledniji hrvatski plemić protestantske vjere. Kad je krajem 1626. godine u okolici Bratislave u današnjoj Slovačkoj umro (najvjerojatnije otrovan) mladi hrvatski ban Juraj V. Zrinski, Nikola II. oženio se njegovom udovicom groficom Magdalenom Széchy. Dvojicu njezinih maloljetnih sinova, buduće znamenite hrvatske banove, Nikolu i Petra Zrinskog, preuzeli su tada skrbnici.

U vlasništvu obitelji Mlakovečki u 17. stoljeću bili su posjedi Susedgrad, Opeka, Oroslavje i Stubički Golubovec.

Nikola III., nasljednik Nikole II., spominje se 1667. godine, a nakon njegove smrti u povijesnim izvorima nema više podataka o toj obitelji.

Vidi još[uredi VE | uredi]

Literatura[uredi VE | uredi]

  • mr. Vladimir Kalšan: Međimurska povijest, Izdanje: Čakovec 2006.

Unutarnje poveznice[uredi VE | uredi]

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]