More

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Disambig.svg Ovo je glavno značenje pojma More. Za druga značenja, pogledajte More (razdvojba).
Mana, Kornati
Žut, Srednji kanal
Središnja obala u Čileu

More čine vodene mase na površini Zemlje prosječno jednakih fizikalnih i kemijskih svojstava, koje su u međusobnoj vezi. Također je i životna zajednica. Mora se dijele u tri oceana: Tihi, Atlantski i Indijski ocean. Mora mogu biti sredozemna (između kontinenata), rubna (uz rubove kontinenata), unutrašnja (u kontinentima) i zatvorena (samostalne, nepovezane cjeline). Najveći dio mora čine rubna mora smještena uz kontinente.

Neke od biljaka i životinja zastupljenih u moru su alge, morska salata, ribe, ježinci i morske zvijezde. U moru žive i sisavci poput dupina


O moru su spjevane pjesme o moru se pjevalo pjeva li se jos uvijek o moru o dubini morskoj cuju li svi ljudi sto im sapce val ako ne cuju nek se priblize jer to cuju i gluhi koji ga zele cuti. More mozes ljubiti i grliti ALI moras ga postovati moras ga cistim ocuvati jer more nece da ti biva uvijek onako cistim kakvim ga ti snivas u snovima, u snovima o miru, o pustosi i pucini, o oseki i plimi

Fizikalna svojstva mora[uredi VE | uredi]

Svjetsko more obuhvaća 1368 mil. km3; masa mu iznosi 1,44 trilijuna tona, odnosno 420. dio sveukupne mase Zemlje.
U odnosu na slatku vodu, morska voda ima manji specifični toplinski kapacitet, manju toplinsku provodnost i površinsku napetost.
Specifični toplinski kapacitet i parcijalni tlak vodene pare smanjuju se s povećanjem slanosti.
Koeficjent toplinske provodnosti manji je za morsku vodu i raste s povećanjem temperature i tlaka.
Indeks loma svjetlosti raste s povećanjem slanosti i sa smanjenjem temperature. Osmotski tlak raste s povećanjem temperature i saliniteta. Površinska napetost mora, koja iznosi 73 Mn/M, ubraja se u najveće površinske napetosti kapljevina u prirodi.
Koeficijent toplinskoga rastezanja veći je nego kod čiste vode, a raste s povećanjem tlaka.

Temperatura mora[uredi VE | uredi]

More se zagrijava upijanjem Sunčeva zračenja, a hladi emitiranjem dugovalnoga zračenja, isparavanjem te vođenjem topline između atmosfere i mora. More najviše prima toplinu u ekvatorskim područjima, a najviše ju gubi u polarnima, pa se prosječne površinske temperature smanjuju s povećanjem geografske širine.
Površinske izoterme pokazuju nepravilnosti koje nastaju zbog utjecaja struja na temperaturno poje.
Oko 53% površine mora ima prosječnu temperaturu višu od 20°C; najtoplija je površina Crvenoga mora i Perzijskoga zaljeva (35°C); prosječna godišnja temperatura Tihog oceana iznosi 19,1°C, Indijskoga 17,0°C, a Atlantskoga 16,9°C.
U području niskih geografskih širina temperatura se prema dnu smanjuje za približno 20°C u sloju termokline (prvih 1000m), a poslije se smanjuje neznatno.
Sve morske vode dublje od približno 1000m jednolika su vodena masa temperature od 0 do 4°C. U velikim dubokomorskim depresijama, na dubinama od 2000 do 3000 m, temperatura se smanjuje, a u još većim dubinama raste (adijabatsko povećanje temperature zbog povećanoga tlaka).
Godišnje kolebanje površinske temperature u području srednjih geografskih širina iznosi 8°C, a u tropima i području veće, npr. u sjevernom je Jadranu 16°C.
Godišnje kolebanje temperatura na otvorenome moru dopire do dubine od stotinjak metara. Dnevno kolebanje površinske temperature u srednjim je geografskim širinama oko 0,3C u tropskim područjima do 1°C za mirna vremena, a osjeća se do dubine od nekoliko desetaka metara.

Kemijski sastav mora[uredi VE | uredi]

Morska je voda u prvom redu otopina različitih anorganskih soli, u manjoj mjeri i plinova i organskih tvari, a sadrži i netopljive suspendirane čestice.
Isparavanjem morske vode zaostaje kao talog morska sol, smjesa anorganskih soli u kojoj su osnovni sastojci kloridi i sulfati: natrijev klorid (NaCl), magnezijev klorid (MgCl2), magnezijev sulfat (MgSO4), kalcijev sulfat (CaSO4) i kalijev sulfat (K2SO4).
Otopljene anorganske soli disocirane su u vodi na ione. Na pH-vrijednost morske vode, koja iznosi od 7,50 do 8,25, utječu ugljikov dioksid i njegovo pufersko djelovanje te soli i procesi njihove hidrolize.
U elementarnom sastavu tvari otopljenih u morskoj vodi glavninu tvori 12 kemijskih elemenata.
Najviše ima klora, zatim slijede natrij, magnezij, sumpor, kalij, brom, ugljik, stroncij, bor, silicij i fluor. Ta glavna skupina elemenata čini čak 99,98% svih prisutnih elemenata, dok se u vrlo malom udjelu od 0,02% nalazi još pedesetak elemenata.[1]

Salinitet (slanost) mora[uredi VE | uredi]

Salinitet, tj. udjel otopljenih anorganskih soli u moru, izražava se u gramima po kilogramu (g/kg), odnosno u promilima (‰).
Za razliku od slatnih voda, u sastavu kojih postoje velike razlike, u moru je međusobni omjer sastojaka približno stalan.
Salinitet ovisi o razlici između količine vode koja je napustila ocean isparavanjem i količine vode koja je u nj pristigla oborinama i dotokom kopnenih voda, o stvaranju i otapanju leda, strujanju i mijašanju u moru.
Prosječni je alinitet oceana 35‰, u područjima visokih geografskih širina i ekvatora oborine prevladavaju nad isparavanjem pa se javljaju minimumi saliniteta, a u suptropskim područjima isparavanje premašuje oborine pa je salinitet maksimalan.
U obalnim morima, u kojima je dotok slatke vode veći od isparavanja (npr. Baltičko i Crno more, Sjeverno ledeno more), salinitet je ponegdje manji od 10‰.
U morima u kojima je isparavanje veće od dotoka slatke vode, salinitet je veći od prosječnog i iznosi od 38 do 41‰ (npr. u Sredozemnom i Crvenome moru). Salinitet na površini otvorenog oceana, prikazan s pomoću izohalina, iznosi od približno 32‰ (sjeverni dio Tihog oceana) do 37‰ (dijelovi i Atlanskog oceana u suptropskom pojasu).
U većem dijelu oceana slanost se smanjuje s povećanjem dubine u tzv. sloju halokline, na dubini između 600 i 1000 m postiže minimum, a zatim se lagano povećava.

More kao izvor energije[uredi VE | uredi]

U prirodne obnovljive izvore energije, osim drva i biomase, najiskorištenije je Sunčevo zračenje, vjetar, vodena energija, a zatim morske struje i valovi, toplina mora, te plima i oseka.

  • Morski valovi imaju golemu potencijalnu energiju, npr. jedan udar prosječno velikoga vala može proizvesti energiju od 75 mil. kilovata.
  • Morske mijene također proizvode veliku energiju, koja u prosjeku iznosi više od 8 trilijuna kilovata (u Francuskoj u Bretanji, je izgrađena prva elektrana koja iskorištava morsku energiju).

Postoje mogućnosti iskorištavanja razlike u temperaturi površinske i dubinske vode, iz koje bi se mogla dobiti velika energija.

  • Plima i oseka, tj. razlika u razini mora kao njihova posljedica, mogu se iskoristiti kao energetski izvor pregrađivanjem morskih zaljeva s izrazito velikih promjenama razine. Prema ukupnoj energiji tog i sličnih izvora (morske struje i valovi), stvarne su mogućnosti njegova iskorištavanja vrlo malene.
  • Nafta i prirodni plin koji se nalaze u podmorju već danas imaju veliko gospodarsko značenje.
Od svjetskih rezervi nafte i plina utvrđenih 2003. Ispod morskog dna nalazilo se oko 20% nafte i prirodnoga plina. Najviše nafte nalazi se uz obale Bliskog istoka, a prirodnoga plina uz obale Bliskog istoka i Europe.
Najbogatija nalazišta nafte i plina nalaze se u razmjerno plitkim morskim bazenima, koji su pristupačni s obzirom na gospodarske i tehnološke mogućnosti.
Nafta se vadi iz podmorja u Meksičkome zaljevu, Karipskome moru, Sredozemnome moru, Crnome moru, Crvenome moru, Sjevernome moru i dr.
Predviđa se da če tehnologija eksploatacije nafte omogućiti vađenje nafte i iz većih morskih dubina. S povećanjem dubine, povećavaju se troškovi eksploatacije, pa prema tomu i cijena nafte. Istraživanja nafte i prirodnoga plina u podmorju obavlja danas više do 80 zemalja, od kojih 40 već proizvodi naftu i prirodni plin.

Od ostalih mineralnih resursa koji se nalaze u morskom dnu najveću vrijednost ima mangan, koji se danas naveliko eksploatira.
U managanskim grumenima (manganese nodulas) nalaze se i znatne količine bakra, nikla, kobalta i molibdena.
Danas je već otvoreno nekoliko stotina ležišta. Među ostalim su stvarima koje se mogu iskorištavati iz mora kalcijev karbonat, kositar, magnezit, zlato, platina, dijamanti, titanij, soli.
U nas se bušenjem s platformi i geološki ispituje područje šelfa sjevernog i srednjeg Jadrana.[1]

Popis mora podijeljenih po oceanima[uredi VE | uredi]

Tihi ocean[uredi VE | uredi]

Atlantski ocean[uredi VE | uredi]

Indijski ocean[uredi VE | uredi]

Zatvorena mora[uredi VE | uredi]

Vanzemaljska mora[uredi VE | uredi]

  • Mjesečeva mora su ogromne bazaltne ravni na Mjesecu koje su rani astronomi smatrali da su vodene mase, pa su ih nazivali "morima".

Smatra se da je tekuća voda prisutna ispod površina nekoliko mjeseca od kojih je najznačajniji Europa.

Tekući ugljikovodici su vjerojatno prisutni na Titanovoj površini, iako bi bilo ispravnije ih opisati kao "jezera" nego kao "mora". Razdioba tekućih područja bolje će se razumijeti kad sonda Cassini dovrši istraživanje.

Više informacija[uredi VE | uredi]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 Hrvatska enciklopedija (LZMK); broj 7 (Mal-Nj), str. 447. Za izdavača: Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Zagreb 2005.g. ISBN 953-6036-37-1