Muhamed Filipović

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Muhamed Filipović - Tunjo (Banja Luka, 3. kolovoza 1929.), bošnjački filozof i ideolog. Član je Akademije znanosti i umjetnosti BiH, profesor na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Sarajevu i predsjednik Bošnjačke akademije znanosti i umjetnosti. Filipović je bio jedan od osnivača i potpredsjednik Stranke demokratske akcije, a u vrijeme rata u BiH bio je potpredsjednik Muslimanske bošnjačke organizacije Adila Zulfikarpašića i veleposlanik Republike BiH u Londonu.

Mladost[uredi VE | uredi]

Muhamed Filipović rođen je u Banjoj Luci u obitelji Sulejmana i Đule. Majka mu je sestrična Džafera i Osmana Kulenovića, ustaških visokih dužnosnika. U vrijeme Drugog svjetskog rata, brat mu je završio u sabirnom logoru Jasenovac, a sestra Zilha otišla je u komunističku ilegaliu.[1] Njegova obitelj begovskog je porijekla i potječe od zagrebačkog kanonika Franje Filipovića koji je 1574. prešao na islam i uzeo ime Muhamed, a zauzvrat je od sultana dobio posjed u Glamoču.[2]

Filipović je u rodnom gradu završio osnovnu i srednju školu. Filozofiju je studirao na Filozofskom fakultetu u Beogradu i Zagrebu. Diplomirao je 1952., a doktorirao 1960.[3]

Karijera u Jugoslaviji[uredi VE | uredi]

Filipović je bio docent, izvanredni i redovni profesor logike i metodologije sa metodologijom znanosti na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu. U Akademiju znanosti i umjetnosti BiH izabran je 1976., da bi 1978. bio izabran za dopisnog, a 1987. za redovnog člana.[3]

Rat u Bosni i Hercegovini[uredi VE | uredi]

U vrijeme osnivanja SDA, Filipović je bio jedan od njezinih potpredsjednika. Kasnije se povukao iz stranke zajedno s Adilom Zulfikarpašićem s kojim je osnovao Muslimansku bošnjačku organizaciju,[4] gdje je također bio potpredsjednik.[5] MBO je dobila neznatan broj glasova na općim izborima 1990. U vrijeme rasprave o tome treba li SR BiH ostati u SFR Jugoslaviji, MBO i njezin predsjednik Zulfikarpašić zagovarali su muslimansko-srpski sporazum i ostanak u Jugoslaviji.[4] U skladu s tim, Zulfikarpašić i Filipović, uz odobrenje Alije Izetbegovića, započeli su u lipnju 1991. pregovore sa srpskim vodstvom, iz čega je nastao sporazum Karadžić - Filipović.[6]

U prosincu 1993., Alija Izetbegović i Haris Silajdžić predložili su Filipoviću dužnost veleposlanik RBiH u Bernu u Švicarskoj, što je Filipović prihvatio. Službeno je preuzeo dužnost 3. siječnja 1994., predavši akreditaciju predsjedniku Ottu Stichu.[7]

Izvori[uredi VE | uredi]

Citati
  1. Filipović, 2005.
  2. Ćošković, Pejo: Filipovići. Hrvatski biografski leksikon. Pristupljeno 3. lipnja 2016.
  3. 3,0 3,1 Muhamed Filipović, Akademija nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine. Pristupljeno 3. lipnja 2016.
  4. 4,0 4,1 Pejanović, 2004., str. 46.
  5. Zulfikarpašić, 1995., str. 99.
  6. Filipović, Muhamed: Historijski sporazum. Nezavinse novine, 15. listopada 2008. Pristupljeno 3. lipnja 2016.
  7. Filipović, Muhamed: Uloga Juke Prazine u karijeri jednog ambasadora. BH Dani, 20. listopada 2000. Pristupljeno 3. lipnja 2016.
Knjige
  • Pejanović, Mirko: Through Bosnian Eyes: The Political Memoir of a Bosnian Serb. Purdue University Press, 2004. ISBN 9781557533593
  • Zulfikarpašić, Adil; Gotovac, Vlado; Tripalo, Miko; Banac, Ivo: Okovana Bosna: razgovor. Bošnjački Institut, 1995. ISBN 9783905211023
Članci
  • Filipović, Muhamed: "Takva je nekad bila naša Banja Luka u augustu mjesecu", Oslobođenje, 13. kolovoza 2005.