Murat II.

Izvor: Wikipedija
(Preusmjereno s Murat II)
Skoči na: orijentacija, traži

Murat II. (1404. - 3. veljače 1451.) bio je turski sultan.

Murat II.

Murat postaje sultan u 17. godini poslije smrti oca Mehmeda I. Njegova gotovo cjelokupna vladavina je ratno doba što se nalazi u potpunoj suprotnosti s ličnošću ovog sultana. Majka mu je bila gospa Emine.[1][2]

Zene su mu bile: Huma Hatun i Sultanija Mara.

Hüma je sultanu Murat II rodila sultana Mehmeda II. Osvajača.

Nedugo poslije smrti Mehmeda Bizant objavljuje rat neiskusnom nasljedniku. Kada rat po to umiruće Carstvo krene loše ono uspijeva u njega na svojoj strani uvući Veneciju. Praktično ovaj rat završava 1430. godine kada je Solun osvojen od strane Turskih trupa, ali manji okršaji su se vodili sve do 1432. godine.

S druge strane rat se također vodio s mađarsko-srpskom koalicijom na Balkanu i protiv Karamidskog emirata u Aziji. Povod za taj drugi rat postaje želja sultana za povratak dijela današnje Rumunjske natrag Turskoj kao što je to i bilo prije bitke kod Angore. Taj rat završava mirovnim sporazumom kojim se potvrđuje tadašnji status quo.

Na opće iznenađenje Murat potpisuje svoju abdikaciju 1444. godine u korist sina Mehmeda II.

Ipak sudbina nije dopustila mirni odlazak u mirovinu ovog čovjeka željnog mira. Tijekom te iste godine križarska vojska ulazi na teritorij Turske države i pobjeđuje vojsku neiskusnog Mehmeda II. Taj poraz dovodi do bune protiv mladog sultana sa zahtjevom povratka Murata na državno čelo. To se ostvaruje pa turska vojska pod vodstvom staro-novog sultana pobjeđuje križare 11. studenog 1444. godine u bitci kod Varne.

To poniženje svrgavanja Mehmed II. nije nikad zaboravio i nakon što Murat II. ponovno abdicira 1451. godine on se pobrinuo da ga nitko ne može pozvati nazad na državno čelo.

Obitelj[uredi VE | uredi]

Muratove su žene bile Alime, Fülane, Yeni, Hatidže Halime, Hüma i Mara Branković.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Yavuz Bahadıroğlu, Resimli Osmanlı Tarihi
  2. Leslie P. Peirce, The Imperial Harem: Women and Sovereignty in the Ottoman Empire