Musa Ćazim Ćatić

Izvor: Wikipedija
Skoči na: orijentacija, traži
Musa Ćazim Ćatić
Musa Ćazim Ćatić.jpg
Puno ime Musa Ćazim Ćatić
Rođenje 12. ožujka 1878.
Odžak, BiH
Smrt 6. travnja 1915.
Tešanj, BiH
Nacionalnost Hrvat[1]
Period pisanja rano 20. stoljeće
Književni period realizam

Musa Ćazim Ćatić (Odžak, 12. ožujka 1878.Tešanj, 6. travnja 1915.),[2] bh. hrvatski[1] preporodni književnik.[3]

Životopis[uredi VE | uredi]

Ćatić je rođen u Odžaku 1878. godine. Otac Hasan mu je bio maloposjednik.[4] U rodnom gradu je pohađao i vjersku pučku školu (mekteb), a istovremeno pohađao je i državnu pučku školu.[4] Nakon očeve smrti i majčine preudaje seli se u Tešanj, uči brijački zanat, upisuje se u medresu i uči kod tešanjskog muftije Mesud efendije Smajlbegovića turski, arapski i perzijski jezik. Godine 1898. odlazi u Carigrad, gdje se upoznaje sa Osmanom Đikićem, a već sljedeće godine vraća se kući i potom tri godine služi vojsku u Tuzli i Budimpešti. Otuda ponovo odlazi u Carigrad, 1902. godine, gdje pohađa medresu Mektebi Numunci Terreke, a zatim je prešao u gimnaziju.[5] Uslijed imovinskih neprilika vraća se u Sarajevo i tu upisuje Šerijatsku sudačku školu (Nuvvab). Tu je studirao od 1904. godine do 1908. godine dok nije, 11. travnja, isključen iz škole.[5] Već tada djeluje u brojnim listovima, ponajviše u Beharu, Bošnjaku te u zagrebačkim časopisima: Domaćem ognjištu, Pobratimu, Sijelu, Prosvjeti, Mladoj Hrvatskoj i Hrvatskoj smotri.[6] Bio je velikim podupirateljem Hrvatske narodne legije.[7]

Nakon što je zbog boemskog života isključen iz internata, preuzima uredništvo Behara, diplomira, odlazi u Zagreb, upisuje Pravni fakultet, druži se s Matošem i Ujevićem i 1910. godine vraća se u Bosnu, gdje u više mjesta (Bjeljina, Tešanj, Sarajevo) službuje da bi napokon preuzeo časopis Biser u Mostaru i sav se posvetio spisateljskom radu: piše pjesme, eseje, kritike, prevodi brojne studije i knjige, za Kalajdžićevu Muslimansku biblioteku. Ali, već 1914. ponovo biva uvojačen, prebačen u Tuzlu, pa u Oerkeny u Mađarskoj. Vraćajući se u Oerkenyu s jedne zabave u vojarnu, pri piću, pao je i ostao u snijegu gdje je nađen već polusmrznut.[8] Tada se razbolio od tuberkuloze, pa je poslije kratkog liječenja vraćen kući kao neizlječiv.[8] U Tešnju mu je Ademaga Mešić pokušao pomoći dodijelivši mu posebnog liječnika i svu moguću njegu ali Ćatić umire 6. travnja 1915. godine, u 4 sata poslijepodne.[8] Na njegovom grobu (mezaru) u Tešnju stoji isklesano: "Ovdje leži pjesnik odličnoga dara, koji nije tražio časti ni šićara, već boemski živio i čuvenstveno pjevo, dok ga smrt ne doprati do ovog mezara." Mnoge škole u Bosni i Hercegovini nose njegovo ime među kojima je i tešanjska Gimnazija "Musa Ćazim Ćatić".

Za života je objavio samo jednu knjigu pjesama Pjesme od godine 1900.-1908. u Mostaru, 1914. godine.[9] Sva njegova djela su naknadno sabrana u dvije knjige: Izvorna poezija i izvorna i prevedena proza, pod nazivom Sabrana djela.


Pjesnik[uredi VE | uredi]

M. Ć. Ćatić je bio pjesnik po vokaciji i emotivnoj strukturi, koji je poetski doživljavao i maštovito sublimirao sve ono sa čim je dolazio u dodir. Ćatiću je poezija bila život, smisao egzistiranja, atmosfera stvarnosti, medijum u kome se neprekidno kretao njegov duh.

Erotik[uredi VE | uredi]

Iz njega je izlazio osjećaj tuge, kao naličje osjećanja goleme životne radosti. Tu su početci, možda i čitavo objašnjenje najgore tragedije, u ovoj tuzi koja rastvara i razara. Ćatić nikad ne odstupa od jedne tradicije islama – najbliže sufizmu. I kad pjeva mehanu nije daleko od Hafiza. Njegova erotika veže ga uz grupu madrigalista i viteških memestrela koji su oponašanje Heinea, ovdje oplođena žarom Istoka paoma i kasida, dotjerali do stupnja savjesti jedne nacionalne škole, koja se postepeno otrcala. Heine i drugi učitelji oponašali su Istok, domaći oponašatelji Heinea živjeli su u okviru gdje su istočnu imaginaciju mogli bolje razumjeti; a što je kod drugih bila učenost i izučenost, kod Ćatića je bilo sasvim na vrelu, razumljivo, kod njega je to bilo živo učenje.

Mistik[uredi VE | uredi]

Pjesnička tematika Ćatićeva nalazi se, uglavnom, između dva pola, na relaciji između erotike i mistike. Erotici je pjesnika vukao nagon, mistici duhovno nastojanje. Kombinacija ovih motiva ponekad se javljala sa osjećanjem izvjesne duhovne nelagodnosti, ponekad opet sublimirana u vidu epikurejsko-heineovske vizije grijeha, života i pokajanja. Misticizam, Ćatića ne udaljava od stvarnosti i života – on je unekoliko aktivističke određenosti – taj misticizam koji se oslanja na misticizam i turskih i perzijskih pjesnika, gdje mu treba tražiti i izvirišta, ne znači pesimističko bjekstvo duha, ponesenosti, sličnog onom kod Bodlera na koga se, isto tako, po mnogo čemu oslanja.

Literatura srca[uredi VE | uredi]

M. Ć. Ćatić je počeo u stilu svog prethodnika Bašagića, prigoničarski, standardno, s konvencionalnim instrumentarijem versifikacija i metrika, ograničenim fondom metafora iz narodne ženske pjesme i istočnjačkih pjesničkih simbola. On je međutim ubrzo napravio otvor u nevelikom i nedovoljno razvijenom pjesničkom naslijeđu, načinivši jednu malu školu književnih sljedbenika, koja je predstavljala drugu etapu u razvoju hrvatske moderne lirike.

Razvoj[uredi VE | uredi]

U svom razvoju od prvih do zrelih stihova, Ćatić je pjevao o nedjeljivosti intimnog i univerzalnog, sebe i prirode, čovjeka i svijeta. U prvom pjesničkom razdoblju (do 1907.) taj se panteistički misticizam ostvaraju simbolikom i metaforikom, doživljenošću i atmosferom bosansko-muslimanske usmene i umjetničke pjesničke tradicije, s vidljivim zračenjem orijentalnih pjesničkih uzora. Ćatić je dobro poznavao poeziju i poetiku sufizma (istočnjačkog misticizma) o čemu svjedoči njegova kraća studija Misticizam i uticaj Perzijanaca na tursko pjesništvo. Međutim, početkom 20. stoljeća moderna europska književnost je donijela sasvim novi pjesnički senzibilitet, čijem je zračenju u drugom pjesničkom razdoblju izložena poezija Muse Ćazima Ćatića. To je osobito vidljivo u načinu konstituisanju pjesničke slike, u posvuda prisutnom nastojanju da se prirodom izabranih detalja, potom spojenih čulnih dojmova ili pretežnoću jutarnjih i sutonskih osvjetljenja i preliva sugerira utisak iz naslikanih pejzaža. U većem broju pjesama iz njegovog drugog pjesničkog razdoblja nesumnjivo su prisutne slike sličnosti s lirikom ostalih hrvatskih modernista.

Književni motivi[uredi VE | uredi]

Musa Ćazim Ćatić je pjevao o sebi, ženi, prirodi, svijetu – jednom riječju, pjevao je život. A on je za njega značio ljubav, ljubav kao spiritualis, kao mistični put ekstaze i iznesenja, kao božansku ljubav i slično. Ona je u prvom planu, ona je praktično dominantan motiv. Sva druga, tako brojna i različita raspoloženja pjesnikova, samo su posljedice neostvarene ljubavi, u najširem smislu te riječi: bol, tuga, patnja, očaj, nesreća, krik. Ćatić je naspram plača i jecaja postavio "bol". Svaki neuspjeh u ljubavi, u potrazi za srećom, za ljepotom, za trenutačnim mirom, za materijalnom sigurnošću, strašno je zabolio M. Ć. Ćatića. Svi njegovi soneti ispjevani nesrećama i porazima, nedosezima ljubavi i nezagrljajem sreće, i svom čistoćom doživljaja ispisane su tuge i jadi. No, zanimljivo je osvrnuti se na pjesničko rodoljublje, najneostvarenije, kao i pjesnikovo nacionalno lutanje, traženje neke svoje moguće okvirne odredbe.

Ljubav prema ženi u Ćatićevom pjesništvu opjevana je u širokom dijapazonu, od platonskog drhtaja i naslućivanja do gotovo posve erotskih slika koje su po svom položaju u pjesmama u različitoj funkciji: simboličkoj, čak mističnoj, s jedne strane i gotovo socijalnoj, s druge. Usporedno s pjesmama u kojima se čulna ljubav slavi bez zazora ili mističke dvosmislenosti, u Ćatićevoj poeziji se javio i čitav niz pjesama u kojima je lirski subjekt izražavao bolno osjećanje pokajanja i obraćanja, tražeći azil u okrilju religijskog autoriteta. U takvim bi se pjesmama opći ton religijske poruke i pouke pretvarao u duboko osobni doživljaj nadmoćnosti duhovnog nad prolaznim strastima i zabludama svakodnevice.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 Franjo Topić, Svjedok nade : kronopis, HKD „Napredak”, Sarajevo, 2004., ISBN 9958-840-19-7, (COBISS.BH), str. 314.
    Wikicitati „Napredak bi trebao biti jedan od sunakladnika. On sa sobom nosi neka načelna i teorijska pitanja, kao kakav je odnos hrvatske književnosti prema drugim književnostima BiH, kakav je odnos prema onoj u Hrvatskoj, što je s Muslimanima koji su se smatrali Hrvatima – kao, poimence Mak Dizdar, Musa Ćazim Ćatić i, napose rahmetli Muhamed Kondžić, koji se i 1990., na Napretkovoj tribini, vrlo jasno očitovao Hrvatom.”
    (Topić, 2004., 314.)
  2. Ferid Karihman, Hrvatsko-bošnjačke teme, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1996., ISBN 953-169-063-4, str. 181. i 187.
  3. Opća i nacionalna enciklopedija, svezak 4, str. 273.
  4. 4,0 4,1 Ferid Karihman, Hrvatsko-bošnjačke teme, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1996., ISBN 953-169-063-4, str. 181.
  5. 5,0 5,1 Ferid Karihman, Hrvatsko-bošnjačke teme, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1996., ISBN 953-169-063-4, str. 182.
  6. Ferid Karihman, Hrvatsko-bošnjačke teme, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1996., ISBN 953-169-063-4, str. 183.
  7. Politički zatvorenik Kronologija pravaštva (XI.), prir. Mladen Kaldana
  8. 8,0 8,1 8,2 Ferid Karihman, Hrvatsko-bošnjačke teme, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1996., ISBN 953-169-063-4, str. 186.
  9. Dubravko Jelčić, Povijest hrvatske književnosti, Naklada Pavičić, Zagreb, 2004., 2. znat. proš. izd., ISBN 953-6308-56-8, str. 329.

Vanjska poveznica[uredi VE | uredi]