Musa Ćazim Ćatić

Izvor: Wikipedija
Jump to navigation Jump to search
Musa Ćazim Ćatić
Musa Ćazim Ćatić.jpg
Puno ime Musa Ćazim Ćatić
Rođenje 12. ožujka 1878.
Odžak, BiH
Smrt 6. travnja 1915.
Tešanj, BiH
Nacionalnost Hrvat[1]
Period pisanja rano 20. stoljeće
Književni period realizam

Musa Ćazim Ćatić (Odžak, 12. ožujka 1878.Tešanj, 6. travnja 1915.),[2] bh. hrvatski[1] preporodni književnik.[3][4]

Životopis[uredi VE | uredi]

Musa Ćazim Ćatić rođen je u Odžaku 1878. godine. Otac Hasan mu je bio maloposjednik.[5] U rodnom gradu je pohađao i vjersku pučku školu (mekteb), a istovremeno pohađao je i državnu pučku školu.[5] Nakon očeve smrti i majčine preudaje seli se u Tešanj, uči brijački zanat, upisuje se u medresu i uči kod tešanjskog muftije Mesud efendije Smajlbegovića turski, arapski i perzijski jezik. Godine 1898. odlazi u Carigrad, gdje se upoznaje sa Osmanom Đikićem, a već sljedeće godine vraća se kući i potom tri godine služi vojsku u Tuzli i Budimpešti. Otuda ponovo odlazi u Carigrad, 1902. godine, gdje pohađa medresu Mektebi Numunci Terreke, a zatim je prešao u gimnaziju.[6] Uslijed imovinskih neprilika vraća se u Sarajevo i tu upisuje Šerijatsku sudačku školu (Nuvvab). Tu je studirao od 1904. godine do 1908. godine dok nije, 11. travnja, isključen iz škole.[6] Već tada djeluje u brojnim listovima, ponajviše u Beharu, Bošnjaku te u zagrebačkim časopisima: Domaćem ognjištu, Pobratimu, Sijelu, Prosvjeti, Mladoj Hrvatskoj i Hrvatskoj smotri.[7] Bio je velikim podupirateljem Hrvatske narodne legije,[8] te se osjećao dijelom hrvatskoga bića i izjašnjavao Hrvatom. Svoje hrvatstvo iskazivao je i svojim stihovima: "Postojbino draga Mladena i Tvrtka! / Hrvatstvo mi tvoje baštinstvo je sveto. / Ah, neka je samrt i teška i gorka, / Za spas tvoj i sreću, mog života eto!"[9]

Nakon što je zbog boemskog života isključen iz internata, preuzima uredništvo Behara, diplomira, odlazi u Zagreb, upisuje Pravni fakultet, druži se s Matošem i Ujevićem i 1910. godine vraća se u Bosnu, gdje u više mjesta (Bjeljina, Tešanj, Sarajevo) službuje da bi napokon preuzeo časopis Biser u Mostaru i sav se posvetio spisateljskom radu: piše pjesme, eseje, kritike, prevodi brojne studije i knjige, za Kalajdžićevu Muslimansku biblioteku. Ali, već 1914. ponovo biva uvojačen, prebačen u Tuzlu, pa u Oerkeny u Mađarskoj. Vraćajući se u Oerkenyu s jedne zabave u vojarnu, pri piću, pao je i ostao u snijegu gdje je nađen već polusmrznut.[10] Tada se razbolio od tuberkuloze, pa je poslije kratkog liječenja vraćen kući kao neizlječiv.[10] U Tešnju mu je Ademaga Mešić pokušao pomoći dodijelivši mu posebnog liječnika i svu moguću njegu ali Ćatić umire 6. travnja 1915. godine, u 4 sata poslijepodne.[10] Na njegovom grobu (mezaru) u Tešnju stoji isklesano: "Ovdje leži pjesnik odličnoga dara, koji nije tražio časti ni šićara, već boemski živio i čuvenstveno pjevo, dok ga smrt ne doprati do ovog mezara." Mnoge škole u Bosni i Hercegovini nose njegovo ime među kojima je i tešanjska Gimnazija "Musa Ćazim Ćatić".

Pjesnik[uredi VE | uredi]

M. Ć. Ćatić je bio pjesnik po vokaciji i emotivnoj strukturi, koji je poetski doživljavao i maštovito sublimirao sve ono sa čim je dolazio u dodir. Ćatiću je poezija bila život, smisao egzistiranja, atmosfera stvarnosti, medijum u kome se neprekidno kretao njegov duh.

Erotik[uredi VE | uredi]

Iz njega je izlazio osjećaj tuge, kao naličje osjećanja goleme životne radosti. Tu su početci, možda i čitavo objašnjenje najgore tragedije, u ovoj tuzi koja rastvara i razara. Ćatić nikad ne odstupa od jedne tradicije islama – najbliže sufizmu. I kad pjeva mehanu nije daleko od Hafiza. Njegova erotika veže ga uz grupu madrigalista i viteških memestrela koji su oponašanje Heinea, ovdje oplođena žarom Istoka paoma i kasida, dotjerali do stupnja savjesti jedne nacionalne škole, koja se postepeno otrcala. Heine i drugi učitelji oponašali su Istok, domaći oponašatelji Heinea živjeli su u okviru gdje su istočnu imaginaciju mogli bolje razumjeti; a što je kod drugih bila učenost i izučenost, kod Ćatića je bilo sasvim na vrelu, razumljivo, kod njega je to bilo živo učenje.

Mistik[uredi VE | uredi]

Pjesnička tematika Ćatićeva nalazi se, uglavnom, između dva pola, na relaciji između erotike i mistike. Erotici je pjesnika vukao nagon, mistici duhovno nastojanje. Kombinacija ovih motiva ponekad se javljala sa osjećanjem izvjesne duhovne nelagodnosti, ponekad opet sublimirana u vidu epikurejsko-heineovske vizije grijeha, života i pokajanja. Misticizam, Ćatića ne udaljava od stvarnosti i života – on je unekoliko aktivističke određenosti – taj misticizam koji se oslanja na misticizam i turskih i perzijskih pjesnika, gdje mu treba tražiti i izvirišta, ne znači pesimističko bjekstvo duha, ponesenosti, sličnog onom kod Bodlera na koga se, isto tako, po mnogo čemu oslanja.

Literatura srca[uredi VE | uredi]

M. Ć. Ćatić je počeo u stilu svog prethodnika Bašagića, prigoničarski, standardno, s konvencionalnim instrumentarijem versifikacija i metrika, ograničenim fondom metafora iz narodne ženske pjesme i istočnjačkih pjesničkih simbola. On je međutim ubrzo napravio otvor u nevelikom i nedovoljno razvijenom pjesničkom naslijeđu, načinivši jednu malu školu književnih sljedbenika, koja je predstavljala drugu etapu u razvoju hrvatske moderne lirike.

Razvoj[uredi VE | uredi]

U svom razvoju od prvih do zrelih stihova, Ćatić je pjevao o nedjeljivosti intimnog i univerzalnog, sebe i prirode, čovjeka i svijeta. U prvom pjesničkom razdoblju (do 1907.) taj se panteistički misticizam ostvaraju simbolikom i metaforikom, doživljenošću i atmosferom bosansko-muslimanske usmene i umjetničke pjesničke tradicije, s vidljivim zračenjem orijentalnih pjesničkih uzora. Ćatić je dobro poznavao poeziju i poetiku sufizma (istočnjačkog misticizma) o čemu svjedoči njegova kraća studija Misticizam i uticaj Perzijanaca na tursko pjesništvo. Međutim, početkom 20. stoljeća moderna europska književnost je donijela sasvim novi pjesnički senzibilitet, čijem je zračenju u drugom pjesničkom razdoblju izložena poezija Muse Ćazima Ćatića. To je osobito vidljivo u načinu konstituisanju pjesničke slike, u posvuda prisutnom nastojanju da se prirodom izabranih detalja, potom spojenih čulnih dojmova ili pretežnoću jutarnjih i sutonskih osvjetljenja i preliva sugerira utisak iz naslikanih pejzaža. U većem broju pjesama iz njegovog drugog pjesničkog razdoblja nesumnjivo su prisutne slike sličnosti s lirikom ostalih hrvatskih modernista.

Književni motivi[uredi VE | uredi]

Musa Ćazim Ćatić je pjevao o sebi, ženi, prirodi, svijetu – jednom riječju, pjevao je život. A on je za njega značio ljubav, ljubav kao spiritualis, kao mistični put ekstaze i iznesenja, kao božansku ljubav i slično. Ona je u prvom planu, ona je praktično dominantan motiv. Sva druga, tako brojna i različita raspoloženja pjesnikova, samo su posljedice neostvarene ljubavi, u najširem smislu te riječi: bol, tuga, patnja, očaj, nesreća, krik. Ćatić je naspram plača i jecaja postavio "bol". Svaki neuspjeh u ljubavi, u potrazi za srećom, za ljepotom, za trenutačnim mirom, za materijalnom sigurnošću, strašno je zabolio M. Ć. Ćatića. Svi njegovi soneti ispjevani nesrećama i porazima, nedosezima ljubavi i nezagrljajem sreće, i svom čistoćom doživljaja ispisane su tuge i jadi. No, zanimljivo je osvrnuti se na pjesničko rodoljublje, najneostvarenije, kao i pjesnikovo nacionalno lutanje, traženje neke svoje moguće okvirne odredbe.

Ljubav prema ženi u Ćatićevom pjesništvu opjevana je u širokom dijapazonu, od platonskog drhtaja i naslućivanja do gotovo posve erotskih slika koje su po svom položaju u pjesmama u različitoj funkciji: simboličkoj, čak mističnoj, s jedne strane i gotovo socijalnoj, s druge. Usporedno s pjesmama u kojima se čulna ljubav slavi bez zazora ili mističke dvosmislenosti, u Ćatićevoj poeziji se javio i čitav niz pjesama u kojima je lirski subjekt izražavao bolno osjećanje pokajanja i obraćanja, tražeći azil u okrilju religijskog autoriteta. U takvim bi se pjesmama opći ton religijske poruke i pouke pretvarao u duboko osobni doživljaj nadmoćnosti duhovnog nad prolaznim strastima i zabludama svakodnevice.

Djela[uredi VE | uredi]

  • Nekoliko islamskih ustanova, Hrvatska radnička tiskara, Zagreb 1900. (2. izd. Muslimanska biblioteka, Prva muslim. nakl. knjižara i štamparija (Muhamed Bekir Kalajdžić) u Mostaru, Mostar, 1913.)
  • Pjesme od godine 1900 do 1908. Prva knjiga, Muslimanska biblioteka. Tisak i naklada: Prva muslim. nakl. knjižara i štamparija (Muhamed Bekir Kalajdžić) u Mostaru, Mostar 1914.

Posmrtno

  • Izabrane pjesme, (prir. Abdurezak Hivzi Bjelevac), Islamska dionička štamparija u Sarajevu, Sarajevo, 1928.
  • Odabrane pjesme. Jubilarno izdanje u povodu pedesetogodišnjice smrti pjesnika 1915-1965., (pjesme odabrao Abdurahman Nametak), Zora, Zagreb, 1965.
  • Pjesme. - Milan Šenoa - Franjo Horvat Kiš - Musa Ćazim Ćatić, (prir. Abdurahman Nametak), Biblioteka Pet stoljeća hrvatske književnosti, Matica hrvatska-Zora, Zagreb, 1966.
  • Sabrana djela I. Izvorna poezija - Prevodi pjesama i prepjevi, (prir. Abdurahman Nametak), Narodni univerzitet, Tešanj 1968.
  • Sabrana djela II. Izvorna proza - Prevedena proza - Drugi o Ćatiću, (prir. Abdurahman Nametak), Narodni univerzitet, Tešanj 1968.
  • Pjesme vjere, Udruženje ilmije Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine, Sarajevo, 1978.
  • Ja nijesam sanjar i druge pjesme. Izbor, (prir. Enes Duraković), IRO Veselin Masleša, Sarajevo, 1981.
  • Pjesme, (prir. Velibor Vujović), Biblioteka Mladi dani lektira, Svjetlost, Sarajevo 1981.
  • Pjesme. Izbor, (pjesme izabrala Medhija Mušović), Biblioteka lastavica, Veselin Masleša, Sarajevo, 1981.
  • Izabrana djela, (prir. Enes Duraković), Biblioteka Kulturno nasljeđe Bosne i Hercegovine, Svjetlost, Sarajevo 1988.
  • Pjesme, (prir. Velibor Vujović), Svjetlost, Sarajevo 1989.
  • Pjesme. Izbor, 3. izd., (izabrala Medhija Mušović), Veselin Masleša, Sarajevo, 1991.
  • Pjesme i prepjevi, (prir. Enes Duraković), Muslimanska književnost XX. vijeka, knj. III., Svjetlost, Sarajevo, 1991.
  • Ljubavi, Preporod, Zagreb 1993.
  • Boje i mirisi - Pjesme (izbor), Biblioteka Mladi dani, Svjetlost, Sarajevo 1997.
  • Pjesme, (prir. Enes Duraković), Biblioteka Lektira, Sarajevo-Publishing, Sarajevo, 1998.
  • Izabrane pjesme. Musa Ćazim Ćatić, (prir. Željko Grahovac), Biblioteka Cvijet izvan sebe, Hrvatsko kulturno društvo HUM, Mostar, 2000.
  • Pjesme, prepjevi, eseji, (prir. Enes Duraković), Biblioteka Bošnjačka književnost u 100 knjiga, knj. 29, Bošnjačka zajednica kulture Preporrod, Sarajevo, 2002.
  • Safvet-beg Bašagić. Izabrana djela. Musa Ćazim Ćatić. Izabrana djela, (prir. Ozren Prohić), Biblioteka Stoljeća hrvatske književnosti, knj. 79, Matica hrvatska, Zagreb, 2005.

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. 1,0 1,1 Franjo Topić, Svjedok nade: kronopis, HKD „Napredak”, Sarajevo, 2004., ISBN 9958-840-19-7, (COBISS.BH), str. 314.
    Wikicitati „Napredak bi trebao biti jedan od sunakladnika. On sa sobom nosi neka načelna i teorijska pitanja, kao kakav je odnos hrvatske književnosti prema drugim književnostima BiH, kakav je odnos prema onoj u Hrvatskoj, što je s Muslimanima koji su se smatrali Hrvatima – kao, poimence Mak Dizdar, Musa Ćazim Ćatić i, napose rahmetli Muhamed Kondžić, koji se i 1990., na Napretkovoj tribini, vrlo jasno očitovao Hrvatom.”
    (Topić, 2004., 314.)
  2. Ferid Karihman, Hrvatsko-bošnjačke teme, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1996., ISBN 953-169-063-4, str. 181. i 187.
  3. Opća i nacionalna enciklopedija, svezak 4, str. 273.
  4. Ćatić, Musa Ćazim Proleksis enciklopedija
  5. 5,0 5,1 Ferid Karihman, Hrvatsko-bošnjačke teme, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1996., ISBN 953-169-063-4, str. 181.
  6. 6,0 6,1 Ferid Karihman, Hrvatsko-bošnjačke teme, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1996., ISBN 953-169-063-4, str. 182.
  7. Ferid Karihman, Hrvatsko-bošnjačke teme, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1996., ISBN 953-169-063-4, str. 183.
  8. Politički zatvorenik Kronologija pravaštva (XI.), prir. Mladen Kaldana
  9. "Bosni" - Musa Ćazim Ćatić
  10. 10,0 10,1 10,2 Ferid Karihman, Hrvatsko-bošnjačke teme, Hrvatska sveučilišna naklada, Zagreb, 1996., ISBN 953-169-063-4, str. 186.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]