Kenozerski nacionalni park

Kenozerski nacionalni park
Drvena Kapela sv. Nikole u Veršininu
Koordinate: 62°04′39″N 38°11′39″E
Lokacija	Arhangelska oblast
Država	Rusija
Površina	1413.54 km²
Najbliži grad	Arhangelsk
Utemeljen	1991.
Službena stranica	www.kenozero.ru (rus.)
Svjetska baština – UNESCO
Kulturni krajolik jezera Kenozero
Država	Rusija
Godina uvrštenja	2024. (46. zasjedanje)
Vrsta	Kulturna baština
Mjerilo	iii
Ugroženost	–
Poveznica	UNESCO:1688
Kenozerski NP Kenozerski nacionalni park na zemljovidu Rusije

Kenozerski nacionalni park (ru. Кенозерский национальный парк) se nalazi u Arhangelskoj oblasti, u sjeverozapadnom dijelu europskog dijela Ruske Federacije, na granici s Republikom Karelijom. Sjeverni dio parka smješten je na jezeru Kenozero, jednom od najvećih jezera u regiji.

Kulturni krajolik jezera Kenozero se počeo razvijati od 12. stoljeća, prateći postupno širenje slavenskog stanovništva. U parku se nalaze tradicionalna sela s pučkom arhitekturom drvenih konstrukcija, crkvama i drugim vjerskim građevinama. Njihova prostorna organizacija, zajedno sa svetim mjestima i simbolima, ističe duhovnu povezanost stanovnika s ovim okruženjem. Zbog toga je Kulturni krajolik jezera Kenozero upisan na UNESCO-ov popis mjesta svjetske baštine u Europi 2024. godine.

Brojne vodene površine u Kenozerski NP

Povijest i odlike

Zehnova (Зехнова) na obali jezera Kenozero, jedno od „Najljepših sela Rusije”, privlači više od 1500 turista svake godine, unatoč činjenici da ima samo 4 stanovnika.

Drvene kuće napuštenog sela Glazovo (Глазово)

Sjedište parka nalazi se u selu Veršinino, na sjevernoj obali jezera Kenozero. Jezero Kenozero izvor je rijeke Kene, glavne lijeve pritoke Onjege. Gornji tok Kene nalazi se u parku, kao i rijeka Poča, glavna pritoka jezera Kenozero, ali i njegov izvor, jezero Počozero i donji tok glavne pritoke jezera Počozero, rijeka Undoša. Južni dio obuhvaća jezero Ljokšmozero i gornji tok rijeke Ljokšme, pritoke jezera Lača. Jezera Ljokšmozero i Kenozero odvojena su nizom manjih jezera, uključujući jezero Naglimozero i jezero Vilno.

Za razliku od većine područja u povijesnoj jezgri Rusije, ovaj kulturni krajolik izbjegao je industrijalizaciju, tj. modernizaciju tijekom sovjetskog razdoblja, sačuvavši velik dio svog izvornog predsovjetskog aspekta. No, u razdoblju od 1950-ih do 1980-ih, kao i svuda na ruskom sjeveru, područje je doživjelo veliku depopulaciju.

Kenozero je oduvijek bilo udaljeno područje. U 19. stoljeću područje je bilo podijeljeno između Pudožskog ujezda (zapad) i Kargopolskog ujezda (istok) u Olonečkoj guberniji . U Sovjetskom Savezu, nakon niza administrativnih promjena, područje je završilo u Arhangelskoj oblasti. Od kraja Drugog svjetskog rata, ruski sjever teško je patio od depopulacije, te su sva sela između jezera Ljokšmozero i jezera Kenozero gotovo u potpunosti napuštena.

Nacionalni park je osnovan 28. prosinca 1991. godine na zahtjev Jelene Šatkovske, prve i do sada jedine ravnateljice parka. Svi spomenici kulture prenešeni su na upravu parka, a neki od njih su obnovljeni. Tada je u parku radilo sedam osoba, da bi se 1993. godini broj zaposlenih povećao na 153. God. 2004., nacionalni park je dobio status UNESCO-vog rezervata biosfere. Park sadrži prirodne i kulturne spomenike, a orijentiran je i razvoju ekoturizma. U parku je otvoren veliki broj staza za šetanje.

Jezero je proglašen svjetskom baštinom UNESCO-a na 46. zasjedanju komiteta UNESCO-a u New Delhiju od 2. do 12. srpnja 2017. god.

Kulturni krajolik jezera Kenozero

Porženski pogost

Unutrašnjost Kapele Prikazanja Marijina u hramu u Rižkovu s oslikanim „nebom”.

Kapela Preobraženja Duha Svetoga u Glazovu.

Kulturni krajolik Kenozera odražava zajedničko upravljanje poljoprivredom i prirodom koje se razvilo kroz spajanje i interakciju ugrofinske šumske kulture i slavenske poljske kulture. Mnoštvo drvenih građevina jezera Kenozero, različitih tipova i namjena, važan su prikaz kulturne tradicije ovog kraja. Drvene crkve i druge vjerske građevine, izvorno ukrašene oslikanim stropovima ili „nebesima“, ključne su društvene, kulturne i vizualne znamenitosti područja.

U parku se nalazi nekoliko spomenika drvene arhitekture, ključne društvene, kulturne i vizualne znamenitosti ovog područja. Dugogodišnje tehnike obrade drveta i gradnje brvnara ilustriraju napredak od jednostavnih brvnara do složenih kompleksa domova i svetih mjesta.

Zanimljiv primjer ruske drvene arhitekture je Porženski pogost (Порженский погост) iz 1782. godine, smješten u zapadnom dijelu parka. Sastoji se od crkve sv. Jurja Pobjednika sa zvonikom okruženim drvenim zidom s vratima i kulama. Sela uz ovaj ansambl zgrada su napuštena i ne postoji cesta koja vodi do njih, tako da je pogost dostupan samo pješačkom stazom. Sela u blizini crkve su napuštena, a pristup je moguć samo pješačkim putem.

Drugi primjer je Kapela svetog Nikole Čudotvorca (Часовня во имя Святителя Николая Чудотворца; gornja slika u infokutiji), drvena kapela s krovom na katuru koja se nalazi u nekadašnjem selu Veršinino. Pripada osmerokutnom tipu, njegova gradnja datira s kraja 18. stoljeća, a zahvaljujući raznim restauracijama u vrlo je dobrom stanju. No, stropne slike nisu u potpunosti restaurirane jer su nedostajale informacije o nekim dijelovima fresaka.

U blizini je i kamena Crkva Uznesenja Djevice Marije (Церковь во имя Успения Божией Матери; donja slika u infokutiji) koja pripada historicističkom neoruskom stilu. Građevina datira iz druge polovice 19. stoljeća, izgrađena na mjestu starije iz 17. stoljeća koja je potpuno izgorjela u požaru uzrokovanom udarom groma 1842. godine.

Kapela Prikazanja Marijina u hramu (Часовня Введения во храм Пресвятой Богородицы) je drvena kapela s krovom na katu iz 1805. godine u zaseoku Rižkovo. Tijekom sovjetskog doba, seoska kolektivna farma, koja je posjedovala kapelu, pretvorila ju je u žitnicu. Godine 2004. ruski i norveški stručnjaci zaposleni u Nacionalnom parku Kenozero započeli su opsežnu obnovu drvenim djelovima, uglavnom trijema, osmerokutnog tornja i male kupole s križem.

Slična joj je Kapela Preobraženja Duha Svetoga (Часовня Сошествия Святого Духа), drvena kapela u nenaseljenom selu Glazovo iz 1805. godine. Dolaskom sovjetske vlasti, crkva je zatvorena, ali je ponovno otvorena kada je 1991. godine osnovan Nacionalni park Kenozero. Godine 1998. kapela je obnovljena zamjenom djelomično istrunutog drva, te su potpuno obnovljeni zidovi, ograda i trijem, ali i stropne freske koje prikazuju razne apostole, arkanđele i Raspeće.

Vanjske poveznice

Zajednički poslužitelj ima još građe o temi Kenozerski nacionalni park

• Nacionalni park Kenozero, službene stranice (engl.)