Neoarytera neoebudensis
| Neoarytera neoebudensis | |
|---|---|
| Sistematika | |
| Carstvo: | Plantae |
| Divizija: | Tracheophyta |
| Razred: | Magnoliopsida |
| Red: | Sapindales |
| Porodica: | Sapindaceae |
| Rod: | Neoarytera |
| Vrsta: | N. neoebudensis |
| Dvojno ime | |
| Neoarytera neoebudensis (Guillaumin) Callm., Buerki, Munzinger & Lowry | |
| Baze podataka | |
Neoarytera neoebudensis je stablo ili grm iz porodice sapindovki prirodno rasprostranjeno od Vanuatua do Nove Kaledonije.[1]
Epitet neoebudensis odnosi se na Nove Hebride, stariji naziv za otočno područje današnjeg Vanuatua. U Vanuatuu su zabilježeni narodni nazivi Mpan i Nar-vu-vat na Erromangu te Nembangar na Malekuli. [2]
Neoarytera neoebudensis je vrsta stabla ili grma iz porodice sapindovki. Rasprostranjena je u Vanuatuu i Novoj Kaledoniji. Izvorno je opisana kao Cupaniopsis neoebudensis Guillaumin, zatim premještena u rod Arytera kao Arytera neoebudensis, a u novijoj obradi u rod Neoarytera.[2]
Biljka je grm ili stablo visoko 2–25 m. Krošnja je promjenjiva, ali nije gusta. Potporni korijeni su mali, niski, strmi, zakrivljeni i tanki. Kora je svijetlosivosmeđa, glatka, katkad prošarana smeđim pjegama na bjelkastoj podlozi. Vanjska kora je svijetloružičastosmeđa i vlaknasta, a unutarnja vrlo blijedoružičastosmeđa do bijela; na zraku poprima hrđastosmeđu boju. Bjeljika je bijela, a sržovina tamnocrvenosmeđa, tvrda i trajna.[2]
Površinski pokrov čine kratke, ravne, prilegle dlačice. Žljezdaste ljuske izostaju, a pupovi nisu sjajni ni „lakirani”. Mlade grančice su glatke do malo hrapave i sitno dlakave.[2]
Listovi su naizmjenični i perasto sastavljeni, s dva do četiri para liski. Peteljka je duga 0,8–6 cm, a lisna os 0,8–6 cm. Liske su nasuprotne do gotovo nasuprotne, s peteljčicama dugim 3–13 mm. Plojke su jajolike do eliptične, 2,7–12 cm duge i 1,5–4,2 cm široke, kožaste do papiraste, često točkaste. Osnova im je malo sužena do ušiljena, rub cijel, ravan do malo valovit, a vrh zaobljen do slabo zašiljen, rjeđe izrubljen ili tup. Domacije izostaju. Gornja strana lista je uglavnom gola, a donja gola do slabo dlakava pri osnovi središnje žile.[2]
Cvatovi su pazušni do prividno vršni, dugi 3,1–15 cm, sa spljoštenom osi i postranim ograncima dugim do 8,5 cm. Cime su dihazijalne, s jednim do tri cvijeta. Cvjetne stapke duge su 0,5–2,2 mm, a u plodu se produljuju do 4 mm.[2]
Cvjetovi su široki 1,8–2,2 mm, bjelkastožuti do bijeli. Čaška je visoka 0,8–1,2 mm, sa zupcima visokima 0,4–0,8 mm. Latica je pet; obrnuto jajolike su do romboidne, 0,9–1,9 mm duge, s kratkim noktom. Ljuske latica duge su 0,1–0,5 mm. Cvjetni disk je peterorežnjevit i po rubu slabo dlakav. Muški cvjetovi imaju šest do osam prašnika s dlakavim nitima. Plodnica ženskih cvjetova ima tri, rjeđe dva pretinca, sitno je dlakava, a vrat tučka i njuška su trorežnjeviti ili dvorežnjeviti.[2]
Plod je malo obrnuto srcolik, s jednim ili dvama dobro razvijenim režnjevima, visok 2–3,2 cm i širok 2,4–4,4 cm. Izvana je gol do sitno dlakav, naboran do bradavičast, a iznutra kovrčavo dlakav, osobito uz rubove. Plodna stapka je vitka, duga 2–7,5 mm. Plod je u početku zelen, zatim svijetložutozelen, a pri sazrijevanju smeđ do crnosmeđ. Sjemenka je elipsoidna, tamnosmeđa do crnkastosmeđa, 18–22 × 15 mm. Arilod prekriva polovicu do cijelu sjemenku; mekan je, mesnato-opnast, blijedožut do narančastosmeđ, a u terenskim bilješkama opisan kao crven.[2]
Vrsta raste na kamenitim padinama blizu laguna, na crvenoj glini preko istrošenih vulkanskih stijena, na vulkanskim tlima i u nizinskim primarnim kišnim šumama. Zabilježena je s vrstama kao što su Agathis obtusa, Calophyllum neoebudicum i Hernandia cordigera. Raste na nadmorskim visinama od oko 120 do 300 m. Cvate u svibnju i lipnju, a plodi od kolovoza do studenoga.
Rasprostranjena je u Vanuatuu, na otocima Aneityum, Erromango i Malekula, te u Novoj Kaledoniji, uključujući Île Walpole i Otoke odanosti (Loyalty). Drvo se koristi u gradnji. [2]
Homotipski:
- Arytera neoebudensis (Guillaumin) H.Turner in Blumea, Suppl. 9: 200 (1995)
- Cupaniopsis neoebudensis Guillaumin in J. Arnold Arbor. 12: 241 (1931)