Neomarksizam

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Neomarksizam je naziv za teoretske pristupe kojima se od 1950.-ih do 1970.-ih godina nastojalo dopuniti i unaprijediti marksističku misao, povezivanjem s doprinosima iz drugih intelektualnih tradicija - od onih koje su razvijali frojdovski psihoanalitičari, do teorija koje su nakon Marxove smrti razvijali sociolozi, ekonomisti i drugi. Ta su nastojanja u prvom redu povezana s tzv. Frankfurtskom školom,[1] tj. marksističkim misliocima koji su u vrijeme početka nacističke vladavine našli utočiše na univerzitetima u Sjedinjenim Američkim Državama, da bi vrhunac svjetskog ugleda i intelektualnog utjecaja taj neomarksistički krug dostigao nakon povratka u Njemačku 1960.-ih godina.

Prema A. Aratu, o nastanku neomarksizma govorimo kada njemački marksistički filozofi Max Horkheimer i Theodor Adorno početkom 1940.-ih godina definitivno odbacuju sagledavanje sovjetske verzije socijalizma i u toj zemlji službene varijante marksističke misli kao jedine moguće i prihvatljive, te odustaju od među marksistima tog doba općeprihvaćenog sagledavanja nadmoći neumoljivih "prirodnih" (materijalnih) procesa nad voljnom aktivnošću ljudi i društva, fetišiziranja planiranja u vođenju društvom, te od davanja (pre)velikog značaja državnoj vlasti kao najpogodnijem instrumentu upravljanja napretkom društva. Međutim, primjećuje A. Arato, i njih dvojica, a i drugi autori Frankfurtske škole su izbjegli napisati djelo u kojem bi na cjelovit i otvoreni način iznijeli kritiku socijalizma kakav je realno postojao u zemljama Istočnog bloka - jedini izuzetak od tog neomarksističkog suzdržavanja da se otvoreno pozabave stvarnošću realnih socijalističkih društava (koja ih je tema, očito, i te kako interesirala) je knjiga Maxa Horkheimera Soviet Marxism: A Critical Analysis iz 1958. godine.[2]

Neomarksistički mislioci i nadalje smatraju kako je akumulacija kapitala jedino moguća putem iskorištavanja čovjeka nad čovjekom - bilo iskorištavanje potlačenih slojeva stanovništva, bilo iskorištavanja potlačenih dijelova svijeta. Oni sagledavaju da se kapital stečen ekonomskim izrabljivanjem ne investira u stvaranje novih vrijednosti, nego se zapravo troši na učvršćivanje dominatnog položaja eksploatatora - klase kapitalista i neokolonijalističkih zemalja današnjice; te su u vrijeme vrhunca Frankfurtske škole 1960.-ih godina dokazivali da se izrabljeni Trećeg svijeta nikad neće i ne može razviti u kapitalističkom svijetu, jer je za opstanak kapitalizma neophodno da ti narodi ostanu siromašni; te da čak i kapitalističke klase u zemljama Trećeg svijeta jedino služe tome da - uz zaradu za pripadnike tih kapitalističkih klasa u siromašnim zemljama - maksimiziraju izrabljivanje svojih zemalja, odakle se višak vrijednosti prenosi kapitalističkim klasama bogatih zemalja.[3]

Vodeći neomarksistički autori su Erik Olin Wright, koji je povezao marsističku misao sa sociološkom misli Maxa Webera; filozofi i sociolozi Jürgen Habermas[4] i Max Horkheimer; njemački muzikolog i sociolog Theodor Adorno; ekonomisti Ernest Mandel, Baran i Paul Sweezy koji su pisali u The Review of Radical Political Economy; te psiholozi Herbert Marcuse i Erich Fromm.[5]

Neki neomarksisti su pokušali iz marksizma isključiti ateizam kao nužni element, razvijajući tzv. kršćanski komunizam.[6]

S vremenom su doprinosi neomarksizma i za njim slijedećeg postmarksizma obuhvaćeni u pokret nove ljevice.[7] [8]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Neo -Marxism (engleski). Sociology.Guide.com (2018) pristupljeno 8. svibnja 2019.
  2. Andrew Arato [16. rujan 2016.]. From Neo-Marxism to Democratic Theory: Essays on the Critical Theory of Soviet-type Societies: Essays on the Critical Theory of Soviet-type Societies, poglavlje 1, The Autoritarian Socialism and the Frankfurt School, Routledge (engleski) pristupljeno 9. svibnja 2019.
  3. Kaia Smith (9. veljače 2018.). Humanist and Neo-Marxist Explanations of the Failure of Economic Development, str. 2 (engleski). GRIN Verlag pristupljeno 11. svibnja 2019.
  4. Puja Mondal. Neo-Marxist Theories: Useful notes on Neo-Marxist Theories (engleski). YourArticleLibrarz pristupljeno 8. svibnja 2019.
  5. Mervyn F. Bendle (1. listopad 2013.). Erich Fromm and the Age of Anxiety (engleski). Quadrant Online pristupljeno 8. svibnja 2019.
  6. SILVIO SIMONETTI (26. listopada 2018.). How Christian Marxism took root in Brazil (engleski). Acton Institute pristupljeno 8. svibnja 2019.
  7. Marxist Humanism and the “New Left” (engleski). Marxist.org pristupljeno 8. svibnja 2019.
  8. Zoltan Tarr (12. srpnja 2017.). The Frankfurt School: The Critical Theories of Max Horkheimer and Theodor W. Adorno, poglavlje: Foreward (engleski). Routledge pristupljeno 9. svibnja 2019.

Vanjske poveznice[uredi VE | uredi]


Society.svg Nedovršeni članak Neomarksizam koji govori o politici treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.