Nicolaas Bloembergen

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Walter Houser Brattain
Nicolaas Bloembergen 1981.jpg
Rođenje 11. ožujka 1920.
Dordrecht, Nizozemska
Smrt 5. rujna 2017.
Tucson, Arizona, SAD
Državljanstvo Nizozemac, Amerikanac
Polje Fizika
Institucija Harvardovo sveučilište,
Arizonsko sveučilište u Tucsonu
Alma mater Sveučilište u Utrechtu,
Sveučilište u Leidenu
Akademski mentor Edward Mills Purcell
Poznat po Laserska spektroskopija
Istaknute nagrade Nobelova nagrada za fiziku (1981.)

Nicolaas Bloembergen (Dordrecht, Nizozemska, 11. ožujka 1920. – Tucson, Arizona, 5. rujna 2017.), američki fizičar nizozemskoga podrijetla . Diplomirao (1943.) na Sveučilištu u Utrechtu, doktorirao (1948.) na Sveučilištu u Leidenu. Bio je profesor na Harvardovu sveučilištu u SAD-u (od 1951.). Bavio se magnetskom rezonancijom, kvantnom elektronikom, nelinearnom optikom i laserima, usavršio maser (1953.). Godine 1981. podijelio Nobelovu nagradu za fiziku s A. L. Schawlowom, za revolucionaran doprinos razvoju laserske spektroskopije. Iste je godine nagrađen i K. M. B. Siegbahn. Po Bloembergenu je nazvan planetoid (10447 Bloembergen). [1]

Laserska spektroskopija[uredi VE | uredi]

Vista-xmag.pngPodrobniji članak o temi: Laserska spektroskopija

Lasersko inducirana probojna spektroskopija (zahvalnošću vojsci SAD-a).

Laserska spektroskopija je spektroskopska tehnika u kojoj se kao izvor elektromagnetskoga zračenja koristi laser s kontinuirano promjenljivom valnom duljinom. Prednost je uporabe lasera velika gustoća energije po širini spektralne linije, monokromatičnost emitiranoga zračenja i paralelnost snopa, što spektroskopu s laserom daje velike prednosti pred spektroskopima koji koriste dio spektra izvora bijele svjetlosti. Najvažnije su i najčešće metode laserska spektroskopija zasićenja, laserska polarizacijska spektroskopija i dvofotonska laserska spektroskopija, kod kojih se uklanja Dopplerov učinakt, prisutan kod svih drugih spektroskopskih metoda, pa se dobivaju vrlo uske spektralne linije, s pomoću kojih se može znatno točnije proučavati struktura tvari. Najčešće se koriste takozvani tekućinski laseri, kod kojih je aktivno sredstvo neka otopina organskog ili anorganskoga podrijetla, koji rade kontinuirano u vidljivom dijelu spektra, a potiču se na rad vidljivim i ultraljubičastim zračenjem organsko-ionskoga lasera, ili pak laserski sustavi kod kojih je aktivno sredstvo kristal safira dopiran titanijem (za valne duljine od 700 do 1000 nm).

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Bloembergen, Nicolaas, [1] "Hrvatska enciklopedija", Leksikografski zavod Miroslav Krleža, www.enciklopedija.hr, preuzeto 26. veljače 2020.