Nicolás Maduro

Izvor: Wikipedija
Nicolás Maduro
Nicolás Maduro

Predsjednik Venezuele
trenutačno
u službi od
5. ožujka 2013.
Prethodnik Hugo Chávez
Rođenje 23. studenog 1962., Caracas, Venezuela
Politička stranka Ujedinjena Socijalistička stranka (2008 - )
Pokret za petu republiku (1997 - 2008)
Zanimanje vozač autobusa, političar

Nicolás Maduro Moros, (Caracas, 23. studenog 1962.), predsjednik je Venezuele od 5. ožujka 2013., kada je naslijedio Huga Cháveza poslije njegove smrti. Maduro pobjeđuje kasnije na predsjedničkim izborima u Venezueli iste godine. Obnašao je i dužnost zamjenika predsjednika od listopada 2012. pa do ožujka 2013.

Maduro je prije obnašao dužnost ministra vanjskih poslova Venezuele od kolovoza 2006. do siječnja 2013. Opisivan je kao vozač autobusa koji je postao vođa sindikata, član parlamenta, ministar vanjskih poslova i na kraju "najsposobniji član vlade u političar u Chávezovom najužem krugu".[1]

Maduro je dekretom upravljao Venezuelom tijekom dužeg razdoblja od 2013.[2] do 2016.[3][4][5]

Neuspjela ekonomska politika i padajuće cijene nafte dovode do opadanja životnog standarda u državi što je prouzročilo prosvjede koji su se u 2016. pretvorili u svakodnevne nemire.[6]

Oporba je 2015. imala većinu u narodnoj skupštini i 2016. započinje proces opoziva predsjednika Madura, kako bi ga smijenili. Vrhovni sud, izborno tijelo i vojska bili su pak vjerni Maduru.[7] Kada je oporba pobijedila na izborima za narodnu skupštinu, skupština u odlasku postavila je 13 novih poslanika u venezuelanski vrhovni sud koji su bili odani Maduru.[8] Za razliku od svog prethodnika, vojska je bila glavno Madurovo uporište.[9]

Tijekom svog predsjedničkog mandata, vojna sila koja je bila na njegovoj strani je znatno ojačala, dok je oporba postala popularna u narodu.[10] Venezuela je nabavila stotine oklopnih transportera, od kineske tvrtke Norinco, koji se mogu upotrebljavati pri političkim protestima.[11] [12]

23. siječnja 2019. predsjednik Narodne skupštine Juan Guaidó proglašen je privremenim predsjednikom tog tijela. Guaidó je odmah priznat kao legitimni predsjednik od strane nekoliko zemalja, uključujući Sjedinjene Američke Države i organizaciju Lima koja se sastoji od 14 američkih država. Maduro je osporio Guaidóovu tvrdnju i prekinuo diplomatske odnose s nekoliko zemalja koje su priznale Guaidóov zahtjev. SAD je poslao tone pomoći u Kolumbiju i Brazil na granicu s Venezuelom, a Maduro je takvu pomoć odbacio, rekavši da je riječ o "zamaskiranom" pokušaju SAD-a da izvrši invaziju na njegovu zemlju te računa na pomoć svojih saveznika Rusije i Kine.[13]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. ↑ José de Córdoba, Kejal Vyas. 10. prosinca 2012. Venezuela Confronts Twilight of Chávez Era. Wall Street Journal (engleski). 0099-9660. Pristupljeno 26. siječnja 2019.
  2. ↑ http://www.washingtonpost.com/world/the_americas/venezuelan-president-maduro-given-power-to-rule-by-decree/2013/11/19/af304c3c-516b-11e3-9ee6-2580086d8254_story.html
  3. ↑ Venezuela leader to govern by decree (engleski). 16. ožujka 2015. Pristupljeno 26. siječnja 2019.
  4. ↑ Sibylla Brodzinsky. 16. siječnja 2016. Venezuela president declares economic emergency as inflation hits 141%. The Guardian (engleski). 0261-3077. Pristupljeno 26. siječnja 2019.
  5. ↑ The country that is going to shut down for an entire week. 18. ožujka 2016. Pristupljeno 26. siječnja 2019. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  6. ↑ Richard Washington. 23. lipnja 2016. Analysts deem Venezuela's situation unsustainable. Pristupljeno 26. siječnja 2019. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  7. ↑ President Cedes Select Powers to Vice President. Inačica izvorne stranice arhivirana 10. listopada 2017. Pristupljeno 26. siječnja 2019. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  8. ↑ Venezuela's Lame-Duck Congress Names New Supreme Court Justices. Pristupljeno 26. siječnja 2019. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  9. ↑ Anatoly Kurmanaev. 12. srpnja 2016. Venezuelan President Puts Armed Forces in Charge of New Food Supply System. Wall Street Journal (engleski). 0099-9660. Pristupljeno 26. siječnja 2019.
  10. ↑ Deutsche Welle (www.dw.com). Vladimir Padrino: el hombre fuerte de Venezuela | DW | 14.07.2016. Pristupljeno 26. siječnja 2019. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  11. ↑ http://www.janes.com/article/34752/chinese-systems-get-combat-experience-in-venezuela
  12. ↑ http://www.armyrecognition.com/august_2014_global_defense_security_news_uk/venezuela_will_buy_300_new_anti-riot_vehicles.html
  13. ↑ https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/video-kaos-u-venezueli-maduro-zatvorio-granice-nekoliko-osoba-je-ubijeno-neki-pripadnici-nacionalne-garde-napustili-polozaje/8413265/
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Nicolás_Maduro&oldid=6664334"