Noni Žunec
| Noni Žunec | |
|---|---|
 | |
| Ime u rodnom listu | Noni (Hieronim) Žunec |
| Rođen/a | 7. svibnja 1921. Maribor, Slovenija  |
| Umro/umrla | 28. prosinca 2004. Zagreb, Hrvatska  |
| Žanr/ovi | ozbiljna glazba |
| Zanimanje | operni i koncertni pjevač (tenor) |
| Djelatno razdoblje | 1947. – 1981. |
| Nagrade | |
Nagrada Josip Štolcer Slavenski Nagrada Vladimir Nazor | |
Noni Žunec (Maribor, 7. svibnja 1921. – Zagreb, 28. prosinca 2004.), slovenski operni i koncertni pjevač, tenor.
Životopis[uredi | uredi kôd]
Noni Žunec je 1931. postao učenik Klasične gimnazije, a potom i Učiteljske škole u Mariboru, gdje je 1941. s uspjehom maturirao. 1941. odlazi u Ljubljanu, gdje sljedeće dvije godine na Akademiji za glasbo uči solopjevanje kod ugledne altistice Zore Ropas. Po završetku Drugog svjetskog rata 1945. dolazi u Zagreb i upisuje studij solopjevanja na Muzičkoj akademiji u klasi prof. Lava Vrbanića. Diplomira 1949. godine. Već u drugoj godini studija (1946.) nastupa kao Rinuccio u znamenitoj produkciji Puccinijeve opere Gianni Schicchi pod ravnanjem Milana Horvata i u režiji Vlade Habuneka. ↓1 U sezoni 1947/48 prihvaća poziv Ivana Štajcera i profesionalni angažman u Operi sarajevskog Narodnog pozorišta, gdje debitira ulogom Vojvode od Mantove u Verdijevu Rigolettu. U istoj ulozi prvi puta nastupa i u Operi HNK u Zagrebu 26. prosinca 1948. Te godine prihvaća i ponuđeni stalni angažman, a zagrebačkoj Operi i opernoj publici ostaje vjeran sve do umirovljenja 1981. godine. Bio je dugogodišnji član Hrvatskoga društva glazbenih umjetnika, a bavio se i pedagoškim radom: poučavao je solopjevanje privatno i na Glazbenoj školi Vatroslava Lisinskog u Zagrebu.
Pjevačka karijera[uredi | uredi kôd]
Noni Žunec bio je umjetnik široke pjevačke kulture s izraženim smislom za glumu. U Operi HNK u Zagrebu u tenorskim se ulogama izmjenjivao s Josipom Gostičem, a nastupao je i s ostalim velikanima hrvatske glazbene scene, primjerice Marijanom Radev, Josipom Križajem, Vilmom Nožinić i Nadom Tončić. U to je »zlatno doba« zagrebačke Opere njezin ravnatelj i dirigent bio Milan Sachs, koji je znao iskoristiti i Žunecov pjevački potencijal. Na pozornici zagrebačkoga HNK Noni Žunec je otpjevao i ostvario više od 70 tenorskih uloga različita karaktera, uključujući i one najpoznatije: bio je Mića u Gotovčevu Eri s onoga svijeta, ↓2 Ive Ledinić u Ekvinociju Ivana Brkanovića, Florestan u Beethovenovu Fideliu, Doktor Faust u Gounodovu Faustu, Alfredo u Traviati i Riccardo u Krabuljnom plesu Giuseppea Verdia, Cavaradossi u Tosci, Rodolfo u La Bohème i Pinkerton u Madama Butterfly Giacoma Puccinia, Canio u Leoncavallovim Pagliaccima, Don José u Bizetovoj Carmen, Janko u Smetaninoj Prodanoj nevjesti, Herman u Pikovoj dami Čajkovskoga, Vladimir u Borodinovu Knezu Igoru, ↓3 Pelléas u Debussyevoj operi Pelléas i Mélisanda, Peter Grimes u istoimenoj operi Benjamina Brittena, Mladoženja u Szokolayevoj Krvavoj svadbi, Fratar Elustaf u Prokofjevljevoj operi Vjenčanje u samostanu, Tom Rakewell u Stravinskijevu Životu razvratnika... Poput spomenutih, ali i brojnih drugih opernih uloga, podjednako su sugestivne bile i njegove interpretacije Lukačićevih moteta, solopopijevki raznih skladatelja te vokalno-instrumentalnih djela poput Händelova Jude Makabejca, Beethovenove Devete simfonije i Svečane mise (Missa solemnis), Mozartova i Verdijeva Rekvijema, Mahlerove Pjesme o zemlji, Brittenove Proljetne simfonije, Oedipus Rex Stravinskoga ili Papandopulova Osorskog requiema. ↓4 Osim što je nastupao diljem bivše Jugoslavije, Noni Žunec je s velikim uspjehom gostovao i u Austriji, Grčkoj, Italiji, Njemačkoj, Švicarskoj i Velikoj Britaniji.
Nagrade i priznanja[uredi | uredi kôd]
- 1960. Nagrada Milka Trnina Udruženja muzičkih umjetnika Hrvatske (današnjega HDGU) za ulogu Hermana u operi Pikova dama Petra Iljiča Čajkovskog.
- 1961. Odlikovanje SFRJ – Orden rada sa zlatnim vijencem za osobite zasluge.
- 1971. Odlikovanje SFRJ – Orden rada sa crvenom zastavom za osobite zasluge.
- 1978. Vjesnikova Nagrada Josip Štolcer Slavenski za ulogu Žarka u operi Moć vrline Igora Kuljerića.
- 1984. Nagrada Vladimir Nazor za životno djelo.
Bilješke[uredi | uredi kôd]
↑1 M. Barbieri: »Tajna prave umjetnosti« – u: VIJENAC, br. 284.
↑2 Ulogu Miće u Gotovčevoj operi Ero s onoga svijeta Noni Žunec je pjevao više od 300 puta!
↑3 Noni Žunec je ovu ulogu snimio i za izdavačku kuću DECCA (LXT 5049-5053, 1955.): solistima, zborom i orkestrom Beogradske opere ravnao je Oskar Danon.
↑4 Osorski requiem – za soliste, mješoviti zbor, orgulje, sopile, električnu gitaru, ansambl udaraljki i recitatora na tekstove iz srednjovjekovne hrvatske književnosti – bio je praizveden 24. srpnja 1977. godine na 2. Osorskim glazbenim večerima. Izvedbom je ravnao skladatelj Boris Papandopulo, a Noni Žunec bio je jedan od solista. Snimku je iste godine objavio i Jugoton (LSY-69005/06, 2LP).
Izvori i vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]
- Barbieri, Marija: »Tajna prave umjetnosti«, u: VIJENAC, Zagreb: Matica hrvatska, 2005., br. 284.
- Clemenz, Majda: »Žunec Noni«, u: SLOVENSKI BIOGRAFSKI LEKSIKON 1925–1991 (Online izdanje) Ljubljana: SAZU, 2009. (slov.)
- Jurinić, Polona: »In memoriam Noni Žunec (1921-2004)«, u: ODMEV, Zagreb: Slovenski dom, 2005., br. 25, str. 5. Arhivirana inačica izvorne stranice od 16. prosinca 2013. (Wayback Machine) (slov.)
- Kovačević, Krešimir: »ŽUNEC, Noni (Jeronim)«, u: Kovačević, K. (ur.), Muzička enciklopedija, Zagreb: JLZ, 1977., sv. 3, str. 776.
- Opera.hr – Marija Barbieri: »Noni Žunec« (2018.)
- Noni Jeronim Žunec na Discogsu