Oktavijan Miletić

	Oktavijan Miletić
Rođenje	1. listopada 1902., Zagreb
Smrt	17. kolovoza 1987., Zagreb
Godine rada	1928.-1980.
Važniji filmovi	Lisinski
Nagrade
Ostale nagrade
	Nagrada Vladimir Nazor
	Portal o životopisima
	Portal o filmskoj umjetnosti

Oktavijan Miletić (Zagreb, 1. listopada 1902. – Zagreb, 17. kolovoza 1987.), hrvatski redatelj, snimatelj, scenarist i glumac.

Oktavijan Miletić je bio prvi hrvatski filmski autor koji se sustavno bavio filmom, zbog toga ga se drži utemeljiteljem hrvatske (i jugoslavenske) kinematografije.

Životopis[uredi | uredi kôd]

Rođen je u uglednoj zagrebačkoj obitelji - intendanta Hrvatskog narodnog kazališta Stjepana Miletića. Od djetinjstva je živo zainteresiran i upoznat s tadašnjom tehničkom novotarijom - filmom (s 12 godina ima prvi projektor), a već 1926. godine kupio je Pathéovu filmsku kameru (od 9,5 mm) i počeo amaterski snimati svoje prve filmove. U njima se ogledala Oktavijanova sklonost parodiji i eksperimentu (Nažalost samo san 1932., Amadeus Nicknagel 1932., Poslovi konzula Dorgena 1933., Zagreb u svjetlu velegrada 1934., Faust 1934.).

Za svoj kratki fim - Poslovi konzula Dorgena, dobio je nagradu na Pariškom amaterskom filmskom natjecanju 1933., predsjednik žirija bio je Louis Lumière.^[1] Za njegov kratki film iz 1937. godine Šešir drži se da je bio prvi hrvatski zvučni film. Zapošljava se zagrebačkom poduzeću Zora film, i počinje se profesionalno baviti filmom. Snima i režira brojne propagandne filmove, uz poneki obrazovni i putopisni kratki film.

Za vrijeme Drugog svjetskog rata radi u državnom poduzeću Nezavisne Države Hrvatske Hrvatski slikopis, gdje prvenstveno snima i režira dokumentarno propagandne filmove. Tad snima i svoj prvi cjelovečernji igrani film - Lisinski^[2](1944.), biografiju skladatelja prve hrvatske opere Vatroslava Lisinskog ( taj film je najstariji sačuvani hrvatski cjelovečernji igrani). Snima i dokumentarne filmove; Barok u Hrvatskoj (1942.) i Radium (1944.; nedovršen). Za njemačko poduzeće Tobis Film iz Beča u istom razdoblju snima tri dokumentarna filma: Hrvatski kipari, Hrvatski seljački život i Agram, die Hauptstadt Kroatiens.^[3]

Nakon Drugog svjetskog rata prvenstveno radi kao filmski snimatelj, podjednako uspješno u crno-bijeloj kao i kolor tehnici (Živjeće ovaj narod, Koncert, Belana, Carevo novo ruho). Samostalno je režirao nekoliko filmova od kojih mu je najpoznatiji dokumentarni Juraj Dalmatinac (1977.)

Za svoj rad dobio je 1967. tadašnju najvišu republičku nagradu - Vladimir Nazor.^[4]

Bio je predavač na odjelu kamere Akademije za kazalište, film i televiziju u Zagrebu, te autor i voditelj emisija o filmskoj kulturi TV Zagreb. Po njegovom imenu nazvana je današnja prestižna filmska nagrada na Danima hrvatskog filma Oktavijan koja se dodjeljuje u više kategorija.