Olga Hebrang

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Olga Hebrang
Rodno ime Olga Strauss
Rođenje 3. lipnja 1913.
Smrt 16. siječnja 1997.
Posljednje počivalište Mirogoj
Nacionalnost Hrvatica
Etnicitet Židovka
Državljanstvo Hrvatska
Suprug Marko Kohn
Andrija Hebrang
Djeca Zlatko Kohn
Dunja Hebrang
Andrija Hebrang
Branko Hebrang
Dragan Stanić (posinak)
Roditelji Jakob Strauss
Ivana Mayer-Strauss
Portal o životopisima

Olga Hebrang (Pakrac, 3. lipnja 1913. - Zagreb, 16. siječnja 1997.), bila je sudionica narodnooslobodilačkog pokreta u Hrvatskoj, politička zatvorenica komunističkog režima SFR Jugoslavije i udovica hrvatskog revolucionara Andrije Hebranga.

Životopis[uredi | uredi kôd]

Podrijetlo i Drugi svjetski rat[uredi | uredi kôd]

Olga Hebrang rođena je u Pakracu, 3. lipnja 1913. godine. Potječe iz dobrostojeće židovske trgovačke obitelji Jakoba i Ivane Strauss.[1][2] Roditelji su vodili računa o Olginom obrazovanju, učila je svirati klavir, francuski i njemački jezik. U osamnaestoj godini udala se za židovskog trgovca Marka Kohna sa kojim je imala sina Zlatka (r. 1933.).[3] Kao djevojka, potkraj 1930-ih, pridružila se ljevičarima i Komunističkoj partiji Hrvatske, čitala je ljevičarsku literaturu, te se pridružila narodnooslobodilačkome pokretu u Hrvatskoj tijekom Drugoga svjetskog rata. Kao židovka i aktivna ljevičarka bila je dvostruko ugrožena, pa su je 12. prosinca 1941. godine ustaše uhitili.[1] Isprva je bila zatvorena jednom u kotarskom pritvoru, ali je kasnije prebačena u Koncentracijski logor Stara Gradiška i odvojena od sina. Olgin devetogodišnji sin bio je upućen u jedan od eksterminacijskih logora u Hrvatskoj. Olga je svojeg sina uspjela otkupiti i izvući iz logora izmršavjeloga poput kostura, te prebaciti k sebi u Staru Gradišku. Preko nekih dobrih ljudi Olga je sina iz Stare Gradiške uputila svojim sestrama koje su se spremale prebjeći na talijanski teritorij. Nažalost, svi zajedno su bili uhvaćeni i odvedeni u Koncentracijski logor Jasenovac gdje su ubijeni 1942. godine.[3] Uz oca, supruga i sina, Olgi Hebrang ustaše su ubili 54 člana obitelji i rođaka. Jedanaest mjeseci nakon uhićenja, Olgu Strauss izdvojili su iz samice logora u Staroj Gradiški i prebacili je u zatvor u Novoj Gradišci. Zajedno s još nekoliko političkih zatvorenika ustaše su je namjeravali razmijeniti za neke svoje ljude koje su u zarobljeništvu držali partizani. U toj skupini od 35 komunista i partizana, koja je razmijenjena za ustaškoga dužnosnika Mirka Vutuca i redarstvenoga dužnosnika Karla Wagnera, bio je i njezin budući suprug Andrija Hebrang.[4] Razmjena je uspjela, Olga i Andrija krenuli su negdje između Okučana i zapadne Slavonije prema partizanskom šumskom stožeru. Nakon samo nekoliko dana poznanstva, Andrija je zaprosio Olgu i ona se nakon jednog dana razmišljanja pristala za njega udati. Od 1944. do 1947. godine živjeli su zajedno u Beogradu.[1]

Progon i život u Jugoslaviji[uredi | uredi kôd]

Sa Andrijom Hebrangom Olga je imala troje djece; Dunju (r. 1944.), Andriju (r. 1946.) i Branka (r. 1948.), te jednog posvojenog sina, Dragana Stanića. Nakon uhićenja svojeg supruga koji je postao žrtvom montiranog procesa beogradske UDBE iza kojeg su stajali Aleksandar Ranković, Milovan Đilas i Edvard Kardelj, Olga je zajedno sa djecom 8. svibnja 1948. godine odvedena u kućni pritvor u malom neuglednom stanu u Beogradu. I sama je uhićena 17. svibnja 1948. godine, a djeca su joj umalo završila u nekom od beogradskih domova. Kako je Olga Hebrang sve do uhićenja rukovodila svim dječjim domovima u Beogradu, tomu se grčevito usprotivila i ipak uspjela djecu poslati šogorici Ilonki Hebrang-Gobec u Zagreb. Kako nije htjela svjedočiti protiv svojeg supruga, Olga je osuđena na tajnom politički montiranom procesu 1951. godine na kaznu strogoga zatvora u trajanju dvanaest godina, na gubitak građanskih prava u trajanju od četiri godine i na konfiskaciju kuće u Pakracu. Osuđena je prvostupanjskom presudom koja je odmah postala izvršnom. Presuda joj nije uručena, dobila ju je tek 1957. godine. Osuđena je zbog pomaganja neprijatelja (ustaša) za vrijeme Drugoga svjetskog rata. U beogradskom zatvoru Glavnjača tri je godine bila u samici, a potom i u zatvorima u Požarevcu i Slavonskoj Požegi. Za boravka u Glavnjači bila je psihički i tjelesno mučena, pa je potpisala "priznanje" koje je od nje tražio general UDBE Mile Milatović. U zatvor su je uvjerili da joj je najmlađe dijete, Branko Hebrang, umrlo. Olga je tek nakon nekoliko godina provedenih na robiji prvu puta vidila vlastitu djecu, i to kada su je posjetili u zatvoru u Požarevcu zajedno sa njezinom šogoricom Ilonkom. Posjet je trajao pola sata, a pune četiri godine nakon toga oni nisu znali ni je li im majka uopće živa. Nakon što su Olgu premjestili u zatvor u Slavonskoj Požegi, djeca su do njenog izlaska iz zatvora, zbog teškog siromaštva u kojem su živjela s tetom, posjetila samo još jednom. Kako ne bi gladovali, Židovska općina Zagreb im je često davala pakete s hranom i starom odjećom pristiglom iz Amerike.[1][5] Olga Hebrang je sama molila Miroslava Krležu za intervenciju i pomoć, što je on s razumijevanjem, nelagodom, ali i kukavičlukom odbio.[6] Olga Hebrang je proživjela osam i pol godina zatvorske tragedije, nakon čega je bila uvjetno puštena na slobodu 10. listopada 1956. godine. Nakon izlaska iz zatvora Olga se nije udavala. Drama Olge Hebrang i njezine djece nastavila se i sljedećih godina. Da bi uspjela naći posao, Olga Hebrang morala je promijeniti prezime u Markovac, što je odabrala jer joj se prvi suprug zvao Marko. Tek 1983. godine uspjela je vratiti prezime Hebrang. Olgina djeca nikada nisu prihvatila prezime Markovac i u svim hrvatskim dokumentima zadržali su prezime Hebrang. Olga je bila pod posebnom paskom mjerodavnih organa Jugoslavije, zabranjeno joj je bilo govoriti o suđenju i robiji. Živjela je u strahu i morama iz Glavnjače. 1980-ih Olga se aktivnije uključila u traženje istine o suprugovom nestanku i smaknuću.[1][5]

Život u Hrvatskoj[uredi | uredi kôd]

Posljednje počivalište Olge Hebrang na Mirogoju.

Početkom 1990-ih Olga Hebrang je zajedno s obitelji pokrenula, u okviru Hrvatske demokratske zajednice, osnivanje "Komiteta istine" što je rezultiralo "Deklaracijom o osudi uhićenja i umorstva Andrije Hebranga" prihvaćenom u veljači 1992. godine na sjednici Sabora Republike Hrvatske.[5] Olga Hebrang preminula je u Zagrebu, 16. siječnja 1997. godine. Pokopana je na Mirogoju, 20. siječnja 1997. godine.[7]

Rehabilitacija[uredi | uredi kôd]

Branko Hebrang podnio je zahtjev za rehabilitaciju svoje majke na beogradskome sudu 29. ožujka 2007. godine a 25. lipnja 2014. godine Olga Hebrang rehabilitirana je na beogradskome Višem sudu.[8]

Odlikovanje[uredi | uredi kôd]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 Berislav Jelinić (27. siječnja 2004.). Hebrangova teška i isključiva narav stajat će Sanadera vlasti. Nacional, Arhivirano iz izvornika 11. siječnja 2014., preuzeto 11. siječnja 2014.
  2. (engl.) USC Shoah Foundation Institute testimony of Olga Hebrang. United States Holocaust Memorial Museum (21. rujna 1995.), preuzeto 11. siječnja 2014.
  3. 3,0 3,1 Denis Kuljiš. Andrija Hebrang; Sin poštenog staljinista. www.deniskuljis.com, Arhivirano iz izvornika 11. siječnja 2014., preuzeto 11. siječnja 2014.
  4. Tko je tko u NDH: Hrvatska 1941.–1945., Minerva, Zagreb, 1997., ISBN 953-6377-03-9, str. 424. i 425.
  5. 5,0 5,1 5,2 Olga Hebrang (3.6.1913. - 16.1.1997.). www.andrija-hebrang.com, preuzeto 11. siječnja 2014.
  6. Vuk Perišić (14. kolovoza 2009.). Miroslav Krleža, život i djelo (2); Ruganje ljudskoj gluposti. www.e-novine.com, preuzeto 11. siječnja 2014.
  7. Gradska groblja Zagreb: Olga Hebrang, Mirogoj Ž-4-I-24
  8. Mladen Pavković, Zbog čega se prešutjela rehabilitacija Olge Hebrang?, braniteljski-portal.hr, 11. prosinca 2014., pristupljeno 11. rujna 2015.
  9. Narodne novine, broj: 01-051-95-12-1/1, 28. svibnja 1995., pristupljeno 18. svibnja 2015.