Prijeđi na sadržaj

Oltramarini

Izvor: Wikipedija
Fanti Oltramarini
"Schiavoni"
Prekomorsko pješaštvo Mletačke Republike


Prekomorska ratna zastava vojske Mletačke Republike
Aktivna 15. stoljeće – 12. svibnja 1797.
Država Mletačka Republika
Mletačka Dalmacija
Odanost Mletački dužd
Sveta liga
Grana Vojska Mletačke Republike
Vrsta Mornaričko pješaštvo
Garda
Uloga Ekspedicijske snage
Duždeva tjelesna garda
Veličina 6000 (mir) – 11 000 (rat)
Sjedište Zadar
Garnizon
Ratovi Mletačko-osmanski ratovi
Talijanski ratovi
Rat Cambraiske lige
Ciparski rat
Uskočki rat
Rat za mantovsko nasljeđe
Kandijski rat
Morejski rat
Rat za španjolsku baštinu
Veliki turski rat
Drugi morejski rat
Rat za austrijsku baštinu
Sedmogodišnji rat
Mletačka ekspedicija u Tunis
Rat Prve koalicije
Pad Venecije
Nadimak Fedelissimi Schiavoni
Zaštitnik Sveti Jeronim
Geslo Viva San Marco
Per mar e per terra
Ti con nu, nu con ti
Boje modra
grimizna
Dan postrojbe 30. rujna, Blagdan sv. Jeronima
Ružarij, Bitka kod Lepanta
Oprema Schiavona
Odlikovanja Orden Svetog Marka
Zapovjednici
Istaknuti
zapovjednici		 Ivan Radoš
Šimun Fanfogna
Marko Antonio Bubić
Lujo Detrico
Ivan Anton Kumbat

Oltramarini (Fanti Oltramarini "Schiavoni"), "dalmatinske regimente",[1] "prikomorske čete"[2] ili prekomorsko pješaštvo Mletačke Republike (Reggimenti Oltra(e)marini) bili su dalmatinski pješački korpus ustrojen unutar mletačke mornarice kao elitna pješačka postrojba Mletačke Republike. Posebno su se istaknuli u borbama protiv Osmanskoga Carstva diljem mletačkih prekomorskih posijeda (Stato da Màr), ali i po službi u Terrafermi, mletačkim posjedima u zaleđu Venecije (Domini di Terraferma) u sjevernoj Italiji. Osnovne zadaće ovih postrojbi bile su abordaže na neprijateljske brodove, osiguravanje mletačkih konvoja, osvajanje i čuvanje isturenih utvrda i luka na Mediteranu, te osiguravanje mletačke granice u Dalmaciji.

Ustroj

[uredi | uredi kôd]
Riva degli Schiavoni

Oltramarini su primarno popunjavani s domaćim ljudstvom iz mletačkih posjeda na istočnoj jadranskoj obali, tj. slavenskim (kao i latinskim) stanovništvom iz Dalmacije tzv. Schiavonima, a kasnije su u nešto manjoj mjeri bili novačeni i pripadnici drugih naroda koji su došli u ove postrojbe, tj. kršćanske izbjeglice i prognanici iz Mletačke Albanije te grčkih zemalja[3] pod mletačkom upravom (Jonsko vojvodstvo, Negropont, Moreja, Egejsko vojvodstvo, Kandija i Cipar).[4][5]

Zapovjedništvo i regrutni centar dalmatinskih profesionalnih postrojbi bilo je u Zadru. Časnici oltramarina i cappelletta osnovali su u Zadru 1675. godine bratovštinu sv. Jeronima koja je djelovala sve do 1805.[6] 1740. godine u Zadru je osnovana vojna akademija (Militar Collegio) namijenjena školovanju lokalnih časnika, koji su se do tad školovali u Padovi. Glavna okupljališta oltramarina u Veneciji bila su; Rivi degli Schiavoni i Dalmatinska bratovština ili Bratovština sv. Jurja i Tripuna (Scuola Dalmata di San Giorgio degli Schiavoni), koju su osnovali dalmatinski pomorci i trgovci 1451., a koja i danas djeluje.[7]

Zbog trajnih sukoba s Turcima, mletačka uprava nikada nije imala problema s novačenjem novih oltramarina, tako da nikada nije bilo prisilne mobilizacije, u puku se pozitivno gledalo na profesionalnu službu jer ionako se moralo boriti protiv Turaka, a ovako bi se dobilo "lipo odilo, dobra plaća i spiza".[8][1] Jezik kojim se zapovijedalo i govorilo u satnijama i kasnije pukovnijama oltramarinima bio je lokalkni dalmatinski ili ilirski (lingua illirica). Vojnici su se međusobno zvali "brate". Plaća vojnika iznosila je 31 mletačku liru (8 lira od te plaće odvajao je za modru "radnu" odoru, a 2 lire za svečanu grimiznu dolamu). Zbog službe na brodovima dnevni obrok tzv. mornarskog kruha ("baškotina") i crnog vina bio je dodan plaći. Za upis su bili potrebni sljedeći uvjeti; minimalna visina od 170 cm, mornarske vještine i čvrsta tjelesna građa.[9] Dob za upis bila je od 17 do 35 godina. Obuka je trajala šest mjeseci i obavljala se u Veneciji. Oltramarini su služili diljem mletačkog imperija odnosno u Dalmaciji, po Levantu, na Terrafermi ili na brodovima. Najbolji oltramarini služili su u tjelesnim gardama mletačkog dužda u Veneciji, dalmatinskog providura u Zadru ili zapovjednika mornarice ("Capitano Generale da Mar") na Krfu.

Sargente generale Salibeni daje ovakav opis oltramarina:

»otporniji po prirodi od Talijana (tim je imenom označena mletačka linijska postrojba) dalmatinski Oltremarini sposobni su podnijeti glad i vremenske nepogode, a od djetinjstva su navikli igrati se s noževima i arkebuzama, imaju bolje dispozicije za obuku vojnika, ali jako su skloni svađi, bilo da su ukrcani na brod ili podijeljeni na graničnim postajama, da čuvaju red za vrijeme kuge, prate karavane ili osuđenike...«
(Sargente general Salibeni, 25. listopada 1785., Zadar[10])
Schiavone overo Dalmatino, Venecija, 1590., Cesare Vecellio[11]

Povijest

[uredi | uredi kôd]

Vojne elite istočnoga Jadrana, milicije dalmatinskih gradova te ratne družine hrvatskih plemića Istre i Dalmacije ratovat će pod mletačkom zastavom već od 13. stoljeća u ratovima protiv Genove, u dinastičkim ratovima za kontrolu Dalmacije protiv Ugarske te u uvodnim ratovima protiv Osmanskog Carstva. Upravo će iz ovih ratničkih elita, krajem 15. stoljeća izaći prvi zapovjednici i najamnici mletačkih profesionalnih postrojbi mornaričkog pješaštva i lakog konjaništva podrijetlom iz Istre i Dalmacije, ali i šireg hrvatskog prostora, tzv. "schiavoni". Zbog stalnih osmanskih prodora nakon pada Carigrada 1453. i razbuktavanja rata između Osmanskog Carstva i Venecije, slavensko stanovništvo Dalmacije, u kojoj se početkom 15. stoljeća konsolidira mletačka vlast sa središtem u Zadru, masovno pristupa u postrojbe mletačke mornarice među kojima i u korpus mornaričkog pješaštva. Mornaričko pješaštvo mletačke mornarice ili "fanti da mar" ustrojena je još davne 1202. za vrijeme Četvrtog križarskog rata kada su bili ključ osvajanja Zadra i kasnije Carigrada. Slavensko stanovništvo Dalmacije, brojem uskoro premašuje pripadnike latinskog/mletačkog podrijetla, da bi krajem 16. stoljeća fanti da mar bili isključivo novačeni iz Dalmacije, a naziv schiavoni postaje sinonim za mornaričke pješake.

16. stoljeće

[uredi | uredi kôd]

Tijekom Drugog mletačko-osmanskog rata (1499. do 1503.) bilježimo prva ustrojavnja "oltramarina" točnije satnija "kumpanija" mornaričkog pješaštva, koje sudjeluju na dvije fronte. Pod zapovjedništvom Gonzala Fernándeza de Córdobe[12] sudjeluju u jedinoj uspješnoj ofenzivi rata, kada mletačko-španjolska flota 1500. godine uspjeva zauzeti otoke Kefaloniju i Lefkadu. Na dalmatinskom bojištu služe kao profesionalna vojska te s lokalnim milicijama vode teške borbe sa snagama Bosanskog sandžak-bega Skender-paše[13] koji s konjicom provaljuje sve do Šibenika. Obalni gradovi se uspješno brane, ali je cijela Zagora opustošena.

Treći mletačko-osmanski rat

[uredi | uredi kôd]
Kapetan Alessandro Tomassoni da Terni

Godine 1538. stotine dalmatinskih oltramarina i mornara gubi život u tragediji kod Preveze kada je genoveško-mletačko-habsburška flota (Sveta liga Karla V.) od 300 brodova pod zapovjedništvom genoveškog admirala Andree Dorije[14] porazila manja flota otomanskog admirala Hajreddina Barbarosse. Uvodne borbe započinju 25. rujna kada na nagovor papinskog admirala i biskupa Marca Grimanija mletačke galije iskrcavaju 800 oltramarina i oko stotinu malteških vitezova pod zapovjedništvom Alessandra Tomassonija kako bi osvojili osmansku utvrdu na Prevezi. Suočen sa snažnom vatrom i brojčano slabiji, kapetan Tomassoni bio je prisiljen povući se. Sutradan, 26. rujna, Tomassoni još jednom vodi svoje Schiavone, no ishod je isti, povlače se uz teške gubitke. Neuspjeh ove akcije određuje i ostatak bitke, koja kulminira 28. rujna. Do kraja bitke, zbog nesposobnosti i neodlučnosti admirala Dorije koji se i sam kasnije povlači iz borbe, flota Svete lige gubi jednu polovinu brodovlja i ima više tisuća poginulih.[15][16]

Ciparski rat

[uredi | uredi kôd]
Opsada Famaguste (1571.), Bibliothèque nationale de France, S. Ghibellini

Schiavonski fanti tragičnu sudbinu podijeliti će s ostalim braniteljima Cipra tijekom opsade Famaguste. Osim manjeg posadnog kontigenta koji je u utvrdi od početka bitke, veći broj oltramarina pridružuju se opsadi 26. siječnja 1571. pod zapovjedništvom kapetana Gianantonija Querinija nakon što probijaju osmansku blokadu i stižu u opkoljenu Famagustu. Herojska obrana će potrajati do ljeta kada je nakon punih 11 mjeseci zapovjednik obrane Marco Antonio Bragadin odlučio zatražiti primirje i predati se. Preživjelim braniteljima obećan je siguran prolaz, ali 4. kolovoza Osmanlije krše svoje obećanje te masakriraju civile i preostalih pet stotina preživjelih branitelja, a samog Bragadina zvjerski muče i nakon dva tjedna živog deru.[17][18]

Bitka kod Lepanta
[uredi | uredi kôd]

Herojski otpor Famaguste pružio je kršćanskim snagama dovoljno vremena, držeći ogromnu osmansku flotu okupiranom, da se okupi i organizira, ali i snažan motiv da se osveti samo dva mjeseca kasnije na Lepantu.

Sveta liga isplovila je iz luke u Messini sa snagom od 206 galija i 6 velikih galijaca (galeazza). Mletačka Republika sudjelovala je sa 109 galija i šest galijaca. Mornari i vojnici iz Dalmacije i Istre popunjavali su čak dvadeset galija mletačke flote, uključujući i Capitanu, mletački zapovjedni brod admirala (Capitàn da mar) Sebastiana Veniera, vrhovnog zapovjednika svih mletačkih snaga, čiju su kompletnu posadu, tradicionalno činili Zadarski mornari i pješaci. Uz Zadrane je na Capitani bilo i dvanaest bokeljskih zastavnika/gonfalonjera (gonfaloniere) iz Perasta (pripadnika 12 peraških bratstava – kazada) kojima je pripadala čast čuvati glavnu ratnu zastavu Mletačke Republike sv. Križa (gonfalone).

Uz Zadrane i Peraštane s Capitane, galije su poslale i sve dalmatinske komune i to:

  • Otok Cres, galija Sv. Nikola (posada pobijena)
  • Otok Krk, galija Uskrsli Krist (potopljena)
  • Otok Rab, galija San Giovanni
  • Grad Šibenik, galija San Giorgio (potopljena)
  • Grad Trogir, galija La Donna (posada pobijena)
  • Otok Hvar (Vis), galija Zvir Sv. Jerolima
  • Grad Kotor, galija San Trifone (potopljena)
  • Grad Zadar, galija San Crisogono (potopljena)

Istriani popunjavaju komunalnu galiju grada Kopra, Leone of Capodistria

Također treba napomenuti kako je zadarska galija uništena kod Krfa u uvodnim borbama s alžirskim gusarima prije glavne bitke, dok je korčulanska galija, San Teodoro, uništena prilikom obrane Korčule mjesec dana ranije. Osim ovih galija koje su poslale i opremile dalmatinske komune, dalmatinci su popunjavali još deset mletačkih galija, a kao mornaričko pješaštvo su bili prisutni na gotovo pedeset drugih galija.

Zanimljivo je da su dalmatinskim fantima kao pojačanje pridodane jedinice španjolskog mornaričkog pješaštva Infantería de Armada, u čijem je sastavu u bitci sudjelovao i bio ranjen budući pisac Miguel de Cervantes, autor Don Quijotea. Nakon četiri sata žestokih borbi flota Svete lige odnijela je pobjedu. Bitka kraj Lepanta bila je težak poraz za osmansku flotu, jer je 117 njezinih galija i 15.000 ljudi ostalo u rukama Svete lige (od toga je 12.000 veslača bilo oslobođeno), drugo je brodovlje bilo uništeno, a 25.000 do 30.000 ljudi je poginulo. Flota Svete lige izgubila je oko 15 galija; 7500 do 9000 ljudi je poginulo, preko pet tisuća iz mletačkog kontigenta, a 15.000 bilo ranjeno. Nakon Lepantske bitke prestala je osmanska pomorska premoć na Sredozemlju. Gubitci Dalmacije i Istre bili su ogromni, od oko 9000 mornara i pješaka, čak trećina se nije vratila.

Bitka kod Lepanta, Boj za Capitanu

17. stoljeće

[uredi | uredi kôd]

Uskočki rat

[uredi | uredi kôd]
Prikaz uskoka

Tijekom Uskočkog ili Gradiščanskog rata dalmatinske profesionalne postrojbe pokazati će se ključnima u suzbijanju uskočih prepada. Sudjeluju u obrani Istre i Gorice kao laka pješadija, s konjaničkim postrojbama, dok su na dalmatinskom bojištu postrojbe oltramarina bile organizirane kao posade brzih brodica (Barche armate Croate ili Barche armate contro Uscocchi), ustrojno na razini satnija od 50 ljudi. Uskoci, organizirani u male skupine, pljačkali su u ime Austrije osmanske i mletačke posjede. Kako su zapravo vrlo rijetko napadali same Osmanlije koji su u Lici i Bosni imali velike vojne snage, njihova glavna meta postaju upravo mletački posjedi na Jadranu. Sam rat počeo je kao odgovor Venecije na sve učestalije uskočke prepade koji su krajem 16. stoljeća prerasli u organizirane pljačke podvelebitskih i kvarnerskih otoka te istarske obale, samo u gradu Paga uskoci su ubili 400 mladića u drugoj polovici 16. stoljeća, dok je Istra izgubila 30 – 50 % stanovništva.[15]

Godine 1615. kao odgovor na ubijanje paškog kneza Ante Zorzija i oko stotinu paških mladića, Venecija šalje flotu od 25 ratnih galija i 35 brzih brodica oltramarina pod vodstvom dalmatinskog providura Jakova Zanea te na prepad osvajaju Karlobag i ubijaju ili zarobljavaju sve uskoke, a uskočkog poglavicu Petra Dančića osuđuju na smrt. Nakon što su Mlečani upali na austrijski teritorij, u tršćansku okolicu pristiže carska vojska vojska pod vodstvom generala Hrvatske krajine Vuka Krste Frankopana. Rat se vodio od Alpa do Dalmacije, a posebno teške borbe vodile su se u Istri te na granicama mletačkih i austrijskih  stečevina.[19] Rat je završio 1617. Madridskim mirom, a glavni cilj Venecije je postignut, većina uskoka je pogubljena ili prognana u unutrašnjost, borbe u Istri potrajati će još godinu dana. Sam rat je na neki način bio uvertira u Tridesetogodišnji rat.[7]

Prikaz Peraštana gonfalonjera (gonfaloniere).

Tridesetogodišnji rat (Rat za mantovsko nasljeđe)

[uredi | uredi kôd]

Mletačka Republika tijekom Tridesetogodišnjeg rata održavala je formalnu neutralnost, ali je u Ratu za mantovansko nasljeđe (1628. - 1631.) postala aktivni sudionik. U borbi između Francuske, te austrijskih i španjolskih Habsburgovaca koji su nastojali proširiti svoj utjecaj u Italiji, Venecija je, zabrinuta zbog mogućeg habsburškog prodora prema vlastitim teritorijima, stala uz francusku stranu i otvoreno zaratila s austro-španjolskim snagama. Mletačka vojska branila je strateške pravce u sjevernoj Italiji, posebice područje oko Verone i rijeke Po. Godine 1630. kod Villabone Mletačka vojska pretrpjela je težak poraz[20] izgubivši 4000 vojnika. U samoj bitci posebno su se istakli dalmatinski vojnici iz tri bokeljske kumpanije koji su izdržali više napada carske vojske do dolaska francuskog pojačanja[21].

Kandijski rat

[uredi | uredi kôd]
Opsada Kandije (od 1648. do 1669.)
Gravura Christopha Martina von Degenfelda

Za vrijeme Kandijskog rata oltramarini će ratovati na tri fronta; u obrani Dalmacije, u obrani Krete i kao mornaričko pješaštvo u pomorskim bitkama. Zabrinuta zbog osmanskih priprema, Republika je krajem 1644. pojačala Kretu s 2500 profesionalnih vojnika, dok su Papa i Toskana obećali pomoć u slučaju rata. Napad na Kretu počeo je 23. lipnja 1645. turskim iskrcavanjem 15 milja zapadno od Hanie (Canea), nakon čega napadaju malu otočnu utvrdu Sv. Todero. Posadu isturene utvrde čini trideset oltramarina pod zapovjedništvom Istrijana Blasia Zuliana. Kada su shvatili da će biti pregaženi, kapetan Blasio, odlučio je raznijeti arsenal u trenutku kada su stotine turskih vojnika već bile ušle u malu utvrdu.[22] Kroz nekoliko mjeseci cijela Kreta je osvojena te započinje dugotrajna opsada glavnog grada mletačke Krete, Herakliona (Candia). Početkom opsade sve samostalne satnije oltramarina stacionirane na Kreti bit će po prvi puta organizirane u regimentu (pukovniju) Oltramarina (Reggimento di Oltramarini). Dalmatinski kontingent bio je zadužen za obranu providurovog bastiona, kasnije nazvanog po zapovjedniku Dalmatinaca trogirskom grofu Vitturiju, Vitturi bastion. Ova pukovnija bit će prisutna tijekom cijele opsade, stalno nadopunjavajući gubitke novim regrutima iz Dalmacije, ali i Boke i Istre, te će zajedno s ostalim mletačkim, švicarskim, njemačkim, grčkim i korzikanskim pukovnijama biti pod izravnim zapovjedništvom kretskog providura Cornera.[23] Značajan događaj u dugoj opsadi Kandije zbio se 19. listopada 1667. kada je kontingent oltramarina pod zapovjedništvom admirala Morosinija izveo prvo noćno amfibijsko iskrcavanje[24] uz potporu topova na otok Standiu (danas Dia) na kojem je bio Turski tabor, te ga uništio.[25]

Osmanska opsada Šibenika 1647. za vrijeme Kandijskog rata

U Dalmaciji će oltramarini zadržati ustroj satnije kao osnovne borbene postrojbe, koje će u iznimnim situacijama (opsada Šibenika, bitke kod Novigrada i Klisa) biti okupljane u veće borbene skupine. Godine 1645. satnije oltramarina uspješno odbijaju prvi turski napad na Split, kada sa splitskom posadom razbijaju tursku vojsku od oko 2000 vojnika. Krajem ljeta 1647. oltramarini sudjeluju u obrani Šibenika. Pod zapovjedništvom njemačkog kondotjera baruna Christopha Martina von Degenfela čine profesionalni kontigent od 2500 pješaka. S oko 3000 Šibenčana mjesec dana odolijevaju napadima od oko 25.000 osmasnkih vojnika. Najžešće borbe vodile su se oko tvrđave sv. Ivana. Dana 11. rujna, nakon 25 dana borba, u luku uplovljava providur Leonardo Foscolo s pojačanjima. Dana 16. rujna bosanski paša Husein-paša Tekelija je prekinuo opsadu, prikupio svu preostalu vojsku i vratio se k Drnišu, putem kojim je i došao. Poginulo je oko 4000 osmanskih vojnika.[26] Nakon obrane Šibenika, oko 2000 oltramarina sudjeluje u oslobođenju dalmatinskih utvrda Novigrada, Karina, Obrovca i Vrane. U ovim borbama posebno se istaknuo Trogiranin Zuanne Radoš kao jedan od zapovjednika (sopraintendante) oltramarina koji će za hrabrost u ovim bitkama biti odlikovan Redom vitezova svetog Marka.[27] 1648. na južnom dijelu bojištu velika mletačka vojska pod zapovjedništvom don Stipana Sorića od 3000 oltramarina, 2000 švicaraca, 600 konjanika, 200 draguna i oko 1000 černida (pod vodstvom Vuka Mandušića) oslobađa Drniš i Klis.[28][29] Uskoro oslobađaju i Vrliku. U obrani Splita 1657. čine mali profesionalni kontingent te sa Splitskim dobrovoljcima uspješno odolijevaju turskim napadima.[30] Mletačke pobjede u Dalmaciji bit će njezini jedini uspjesi ovog rata. Republika nakon 21 godine opsade gubi glavni grad Krete Kandiju. Ljudski gubitci opsade bili su značajni. Turski izvori izvještavaju o 137.116 ubijenih Turaka, uključujući 25.000 janjičara i 15 paša. Kršćanski gubitci također golemi, od bolesti umire i u borbi gine 38.000 kretskih kmetova, kao i 30.985 branitelja.[30] Istureni utvrđeni otoci Spinalonga, Souda i Gramvousa, ostali su jedini mletački posjedi na Kreti.

Prvi morejski rat

[uredi | uredi kôd]

Venecija iskorištava osmanske poraze kod Beča u prvim godinama Velikog turskog rata te godine 1684. na nagovor i pod zapovjedništvom admirala (Capitàn da mar) Francesca Morosinija kreće u osvajanje osmanskih posjeda u Grčkoj, koji će zapovijedati mornaricom dok će kopnenim snagama zapovijedati švedski maršal grof Otto Wilhelm Königsmarck. U prosincu 1684. oltramarini se s četiri pojačane pukovnije (regimenta Makedonija, regimenta Dandria, regimenta Bellafusa te regimenta Bacchili[31])[32][33] pridružuju velikoj mletačkoj armadi na Krfu. Mletačkoj vojsci pomoć od 6000 vojnika šalju Hanover i Saska, dok Papa Inocent XI. šalje pojačanje od 2000 vojnika, od kojih je najbitniji kontingent od nekoliko stotina Malteških vitezova i vitezova Reda Svetog Stjepana. Prve operacija rata za oltramarine bile su uspješno iskrcavanje i osvajanje utvrda Santa Maura na Lefkadi u kolovozu i osvajanje utrde Preveza koja pada u rujnu nakon kraće opsade. Ove uvodne pobjede poslužiti kao velika psihološka pobjeda jer su oba uporišta imala reputaciju neosvojivih utvrda.

Levantsko bojište
[uredi | uredi kôd]
Spomenica Morejskog rata "Terror Turcarum", s prikazom mletačkih zapovjednika; Morosinija, Cornera i Königsmarcka s jedne strane te sedam oslobođenih utvrda; Mistra, Castelnovo, Castel Tornese, Atena, Korint, Patras i Lepant s druge strane.

U ljeto 1685. snage admirala Morosinija kreću u oslobađanje Peloponeza. Nakon iskrcavanja kod Koronija dalmatinsko-njemačke snage (2400 Hanoveranaca i 1000 Dalmatinaca)[34] pod zapovjedništvom mladog general Hannibala von Degenfelda, sina baruna Degenfelda, porazile jaku posadu osmanskog generala Kapudan-paše, a nedugo nakon toga oslobođeni su kašteli grada Kalamata. 1686. Morosini s flotom napada Modon koji nakon dva tjedna bombardiranja i žestokog pješačkog napada oltramarina pada. Dalmatinske pukovnije pod zapovjedništvom brigadira Fanfogne istaknule su se u munjevitom osvajanju utvrda Arkadije, Navarino (Pylos), Arga i Naupliona. U proljeće 1687. padaju i posljednje veće osmanske utvrde na Peloponezu, grad Patras i utvrde na ulazu u Korintski zaljev Rion i Antirion. Nakon što je Peloponez bio pod potpunom mletačkom kontrolom, mletačka vojska kreće u daljnje osvajanje grčke. Velike mletačke snage 1687. osvajaju Atenu, opsada je ostala poznata po neslavnim mletačkim bombardiranjem Partenona, a Morosini postaje mletački dužd. Mletačko napredovanje staje 1688. nakon neuspjele opsade Negropontea, kada je u mletačkom kampu izbila kuga, od koje je umro i sam maršal Königsmarck.[35]

Dalmatinsko bojište
[uredi | uredi kôd]

Morejski rat vodio se i u Dalmaciji, Hercegovini i Boki kotorskoj. Kao profesionalna vojska Venecije u Dalmaciji oltremarini i kapeleti, s potporom švicarskih pukovnija i lokalnih pomoćnih postrojbi černida, pod zapovjedništvom admirala i providura Cornera uspješno oslobađaju Sinj (1686.), Hereceg Novi (1687.) i Knin (1688.). Ovim pobjedama zacrtana je buduća granica Dalmacije prema Hercegovini (planina Dinara). Rat je okončan mirovnim ugovorom u Srijemskim Karlovcima 1699. Mlečani su zadržali dio stečevina na Peloponezu, dok su u Dalmaciji u sastav Mletačke Republike pripojeni Knin, Vrlika, Sinj i Vrgorac. Iako pod mletačkom vojnom kontrolom nakon rata, dubrovačko zaleđe u Hercegovini vraćeno je pod osmansku vlast, a u Boki kotorskoj Mlečani su uz Herceg Novi oslobodili i Risan. Novoosvojeni mletački posjedi u Dalmaciji poslije su nazvani Acquisto nuovo (nove stečevine).[36]

18. stoljeće

[uredi | uredi kôd]

Rat za španjolsku baštinu

[uredi | uredi kôd]

Iako je Mletačka Republika uspjela ostati neutralna u Ratu za španjolsku baštinu, tisuće oltramarina, kapeleta i černida služile su po mletačkom zaleđu kao posadne vojske gradova i utvrda Terraferme, vrijeme trajanja cijelog rata. Do 1709. za službu u Italiji unovačeno je 5 novih regimenti[31] oltramarina (i 2 regimente kapeleta). Dalmatinskim pukovnijama, ali i mletačkim i švicarskim zapovjedio je zadarski general, sargente generale Šimun Fanfogna.

Drugi morejski rat

[uredi | uredi kôd]

Početak 18. stoljeća obilježiti će novi rat s Osmanlijama, koji u nastojanjima da vrate izgubljena područja u Morejskom ratu objavljuju rat Veneciji. Novi rat biti će poznat kao Drugi morejski rat ili Sinjski rat. Kao i u Kandijskom ratu, stoljeće ranije, 1715. osmanska vojska iz Bosne napada Dalmaciju te u kolovozu napada Sinj i drži ga pod dugotrajnom opsadom, poznatoj kao Opsada Sinja.[19]

Opsada Sinja 1715.
[uredi | uredi kôd]

Providur Angelo Emo očekivao je napad na Sinj koji je bio glavni strateški grad u dalmatinskom zaleđu te je domaća vojna posada od stotinjak černida[38] ojačanih s regimentom od oko 700 profesionalnih vojnika, elitnih mletačkih grenadira, Abružana i domaćih oltramarina uglavnom iz sjeverne Dalmacije pod zapovjedništvom colonela Sentilera i kapetana Balbija (sinjski providur) te par satnija (compagnia) konjanika kapeleta pod zapovjedništvom kapetana Šurića koji u bitci gine.[39] Više tisuća (oko 20.000[32]) osmanskih vojnika napalo je Sinj i njegovu malu posadu. Dva tjedna vode se žestoke borbe s velikim gubitcima. Nakon teške opsade i herojske obrane u noći između 14. i 15. kolovoza, Osmanlije su odustali te su bijegom u Livno potražili sigurnost.[40] Preživjeli branitelji pobjedu su pripisivali čudotvornom zagovoru Gospe Sinjske.

Bitka pod Sinjem

U zahvalu za pomoći kapetan Balbi je s časnicima odmah skupio 80 zlatnika koje su poslali u Veneciju da se skuje zlatna kruna i križ i da se okruni Gospin lik. Pri dnu krune urezali su u dva reda riječi:

IN PERPETUUM CORONATA TRIUMPHAT ANNO MDCCXV (prevedeno: Zauvijek okrunjena slavi slavlje – godine 1715.)

Danas u čast veličanstvene pobjede nad Osmanlijama i obrane Sinja "dalmatinskog Termopila", Sinjani svake godine tradicionalno održavaju viteški turnir, poznat u cijelom svijetu kao Sinjska alka.[41]

Levantsko bojište
[uredi | uredi kôd]
Utvrda Spinalonga danas

U proljeće 1715. velika turska vojska, pod zapovjedništvom velikog vezira Damata Ali-paše, od preko 100.000 vojnika (15.000 janjičara, 22.844 konjanika te 87.520 pješaka)[42] napala je mletačke utvrde na Peloponezu. Mletačka vojska na Peloponezu brojila je samo 8000 profesionalnih vojnika i 42 broda. U samo sto dana Osmanlije su pregazile male mletačke garnizone te uz brojne masakre nad kršćanskim stanovništvom odanim Veneciji povratili sav teritorij izgubljen u Prvom morejskom ratu. Brojne postrojbe oltramarina imale su velike gubitke kao npr. regimenta Viskovich, koja je nakon pada utvrde Castello di Morea (Rion) uništena, a sam pukovnik Nikola Visković odveden je u Carigrad, gdje je 1718. godine i preminuo od kuge.[43] Godine 1715. nakon tri mjeseca opsade padaju i zadnje mletačke utvrde na Kreti, Spinalogna.[44] i Souda[45] Obe utvrde odoljevale su turskim napadaima 46 godina nakon pada Krete te imali stalni garnizon oltramarina kroz cijelo vrijeme. Nespremnost Venecije na novi rat s Turcima ostavila ih je izoliranim, a mali garnizoni mornaričke pješadije nisu imali šanse.[46]

Opsada Krfa 1716.
[uredi | uredi kôd]
Plan grada Krfa iz 1716., prikaz isturenih utvrda Monte d'Abramo i Scarpone

Otomanska vojska od oko 30.000 pješaka i 3000 konjanika, iskrcala se 8. lipnja 1716. na Krfu, najvažnijem mletačkom uporištu u Jonskom moru. Obranu je vodio pruski grof Johann Matthias von der Schulenburg, s oko 2000 vojnika sastavljenih od njemačkih plaćenika i mletačkih vojnika. U srpnju pomorsku blokadu probija mletački eskadron i iskrcava 1500 oltramarina, koji preuzimaju zadaću obrane glavnih položaja od njemačkih vojnika koje je pokosila bolest (1/3 je bila vojno sposobna). Dalmatinci su herojski držali svoje položaje na utvrdi Monte d'Abramo do 3. kolovoza.[47]

19. kolovoza 600 oltramarina i 300 oltramontana (profesionalni vojnici podrijetlom iz Svetog Rimskog Carstva u mletačkoj službi) ponovo osvaja Monte d'Abramo, u isto vrijeme pada utvrda Scarpone kada se 400 njemačkih vojnika povuklo pred napadom 3000 janjičara. Svjestan značaja gubitka utvrde Scarpone, Schulenburg naređuje očajnički juriš pukovniji oltramarina po zapovjedništvom Antonia Kumbata, 800 vojnika, ojačanih elitnim mletačkim grenadirima i jakom topničkom vatrom. Nakon 6 sati borbi Mleci izlaze kao pobjednici, 1200 janjičara izgubilo je život kao i polovina branitelja. Nakon gubitka najboljih postrojbi, i dolaska novih mletačkih pojačanja, 21. kolovoza Turci prekidaju s napadima i 25. kolovoza se povlače s Krfa.[48][49]

Austrijski nasljedni rat i Sedmogodišnji rat
[uredi | uredi kôd]

Kako bi sačuvala svoju neutralnost za vrijeme velikih ratova sredine 18. stoljeća, Austrijski nasljedni rat i Sedmogodišnji rat, Venecija je unovačili i rasporedila vojsku od 40.000 vojnika[50] po Terrafermi. Kao i za vrijeme Rata za španjolsku baštinu, regimente oltramarina bile su raspoređene kao posadne postrojbe u Bergamu, Veroni, Bresci i Gorici idućih 30 godina (od 1740. do 1763.).[51] Venecija će uspješno zadržati svoju suverenost no cijena uzdržavanja vojske trajno će utjecati na bogatsvo republike, pogotov na polagani pad ulaganja u mornaricu.[52]

Mletačke ekspedicije u Sjevernu Afriku

[uredi | uredi kôd]

1766. godine kao odgovor na guarske napade mletački senat šalje četiri redovne fregate mletačke moranrice (San Michele Arcangelo, Vicenzo Ferrer, Tolleranza i Vigilanza) te 6 domaćih (Barche armate Croate) tartana (Santissimo Crocefi sso e Madonna del Rosario, Redentor, Spirito Santo e Madonna del Carmine, Natività del Signore, Sacra Famiglia, Regina degli Angeli), u sastavu mletačke moranrice oltramarini sudjeluju u vojnome pohodu protiv tripolitanskih gusara.[53]

Bombardiranje luke Sfax

Od 1784. do 1792. godine, tijekom zadnjeg velikog mletačkog vojnog pohoda na Tunis, pod zapovjedništvom admirala Angela Ema, devetnaest satnija oltramarina bilo je ukupno unovačeno kao pješačka formacija mletačke flote koja je bombardirala i napdala gusarska uporišta cijelom obalom Tunisa.[54]

Dalmatinci iz pukovnije Cernizza (Crnica) posebno su pohvaljeni prilikom zauzimanja berberskoga broda "Hanibal" kod rta Kartage. Ove operacije su uspješno zatvorile tunisku piratsku flotu u svoje luke te prouzročile velike štete i žrtve po obalnim gradovima, admiral Emo postao poznat diljem Europe, gdje su slike njegovih noćnih bombardiranja poput vatrometa raspirivale maštu. No unatoč uspjesima Senat je odbio Emove zahtjeve za ekspedicijskom snagom od 10.000 vojnika kojom bi napali i zauzeli obalu Tunisa. 1792. Emo umire, a flota se vraća na Krf, gdje će ostati sve do pada Republike.[55][56]

Pad Venecije

[uredi | uredi kôd]

Izbijanjem Rata Prve koalicije 1792. Venecija proglašava neutralnost svjestna svoje ograničene vojne snage, oslanjajući se na jaku diplomaciju. U ožujku 1796. francuska vojska od 50.000 vojnika pod zapovjedništvom mladog generala Napoleona ulazi u sjevernu Italiju. Nakon bitke kod Lodija, razbijena austrijska vojska povlači se kroz mletački teritorij.

Ploča na mjestu početka pobune poznate kao Veronski Uskrs – Pasque Veronesi, tj. kao Le Massacre de Verone u francuskim izvorima

Kako bi sačuvali neutralnost 12. svibnja 1796. senat dopušta ulazak francuske vojske u Cremu, što potiče profrancuske ustanke u mletačkoj Lombardiji. Duždov savjetnik consigliere Francesco Pesaro postaje vrhovni zapovjednika obrane Republike. U lipnju 1796. Pesaro proglašava opću mobilizaciju mletačke vojske kako bi ojačao utvrđene gradove Terraferme s ciljem odvračanja daljnjih upada francuske vojske.

Zbog projakobinskog ozračja u sjevernoj Italiji, mobilizacija je uspješno provodena samo u Dalmaciji i Istri. Istarske černide ostaju u Istri zbog straha od Austrijanaca. Črnide i mornari iz Dalmacije pridružuju se već raspoređenim profesionalnim pukovnijama oltramarina i kapeleta u Terrafermi. Zapovjedništvo nad oko 11.000 dalmatinskih vojnika, koji postaju zadnja oružana sila Republike, dobiva zadarski general (sergente generale) Anotnio Stratiko, s izričitom zapovjedi da pod svaku cijenu izbjegne sukob s Francuzima.[57][58]

U srpnju Napoleon ulazi s 10.000 vojnika u mletačke gradove Bresciu i Bergamo uz obrazloženje da želi zaštititi jakobince od mletačke represije. Senat povlači vojsku u nadi da izbjegne sukob, nakon čega su oba grada su opustošena, te je uspostavljena profrancuska vlast. Nakon neuspjele austrijske ofenzive u jesen 1796. Napoleon šalje 2000 vojnika u Veronu, no Foscarini odbija povući dalmatinsku pukovniju Medin iz grada, kako bi sačuvao najvažniji grad Terraferme. Napeta situacija kulminira na Uskrs 17. travnja 1797. Tijekom protujakobinske pobune, u kojima francuski vojnici napadaju demonstrante, oltramarini staju na stranu građana. Uz pomoć Dalmatinaca građani Verone uspješno izbacuju francuski garnizon nanoseči im velike gubitke.[59] 20. travnja na ulazu u venecijansku lagunu bokeljska fusta "Annetta Bella" pod zapovjedništvom kapetana Alviža Viscovicha napada francusku fregatu "Le Libérateur d'Italiei". U posljednjoj pomorskoj bitci mletačke mornarice, nakon razmjene topovske vatre, Viscovich sa svojim oltramarinima izvodi abordažu, te osvaja francuski brod.[60] Nakon devet dana borbi, pod opsadom 15.000 francuskih vojnika, 25. travnja Verona pada, a Napoleon šalje ultimatum Mletačkoj Republici da raspusti senat, vojsku i mornaricu.

Boj na Rialtu, 12. svibnja 1797.[61]

Dana 1. svibnja 1797. Napoleon službeno objavljuje rat Veneciji. Foscarini povlači sve sposobne snage u Veneciju spremajući grad za opsadu. Protivno Foscariniju, senat 3. svibnja opoziva mobilizaciju.

Dana 12. svibnja 1797. u strahu od razaranja grada, dužd Manin poziva veliko vijeće (Maggior Consiglio) koje bez većine (537 prisutnih zastupnika od 1200) izglasava prihvaćanje ultimatuma i predaje vlast novom jakobinskom vijeću, ukidajući tako 1100 godina mletačke neovisnosti. Dalmatinski časnici odbijaju zapovijed o razoružavanju te započinju ukrcavanje na brodove popraćeno pucanjem u zrak i uzvikivanjem starog ratnog pokliča "Viva San Marco".[62]

Manjini broj dalmatinskih časnika i vojnika odbija zapovijed o povlačenju, te se pridružuju prorepublikanskim pučanima i plemićima tzv. Marcolinima u pokušaju da sruše novu vlast.[61] Protest se pretvara u otvoreni sukob na mostu Rialto, kada mletački vojnici iz I. pukovnije Real odani novoj vladi otvaraju vatru na Dalmatince i Marcoline odane staroj Republici. Sutradan 13. svibnja u grad ulazi francuska vojska te guši kratkotrajni ustanak.[61]

Dana 21. lipnja 1797. zadnji zapovjednik oltramarina general-narednik (sargente generale) Marko Antonio Bubić, zajedno sa svojim časnicima i dalmatinskim plemstvom, priseže na vjernost austrijskom caru Franji II. Pukovnijske zastave su uz počasti položene u zadarskoj katedrali, isto je napravila i pukovnija Cernizza na Krfu. Prilikom skidanja mletačke zastave u Perastu jedan od bokeljski pukovnik conte Josip Visković održao je poznati govor u čast služenja Mletačkoj Republici:

 »Za tristo i sedamdeset i sedam godišta naša bića, krv naša, i životi naši isti, bili su poklonjeni tebi, i vele smo se srećni cijenili: za trista i sedamdeset i sedam ljeta "Ti s nami, a mi s Tobom" bijesmo na moru vazda glasoviti, vazda slavodobitnici. Nitko nas s tobom ne vidje bježati; nitko nas s tobom ne vidje predobivene.«
(conte Viscovich, 23. kolovoza 1797., Perast[63])

Oltramarini nakon 1797.

[uredi | uredi kôd]
Odora mornaričkog pješaštva austrijske ratne mornarice

Lojalnost i hrabrost dalmatinskih pukovnija nije prošla nezapaženo ni austrijskim, a ni francuskim generalima. S uspostavom austrijske vlasti, odmah se krenulo s regrutacijom iskusnog časničkog i dočasničkog kadra oltramarinskih pukovnija, no nije bilo željenog odaziva.[64] Germanska vojnička stega i novi zapovjedni jezik nisu naišli na odobravanje kod dalmatinskog stanovništva, naviknuto na službu u mletačkoj vojsci pod svojim časnicima. Unovačene su tek tri bojne mornaričkoga pješaštva (Dalmatiner Marineinfanterie), svaka s oko 700 vojnika te su poslani na talijansko bojište tijekom Rat treće koalicije. Vojnička disciplina i izvrsna uvježbanost postrojbi Oltramarina nadživjeli su Mletačku Republiku. U vrijeme francuske uprave u Dalmaciji, bivši visoki časnik oltramarina Lujo Matutinović, rodom iz Dalmacije, zabilježio je kako u vojnim krugovima austrijske i francuske vojske živi sjećanje na te postrojbe:

 »"Deset dana poslije (prestanka postojanja Republike), Dalmatinci su pozvani da polože prisegu vjernosti caru Franji II. Oni to učiniše, ali pod uvjetom da im se dopusti odavanje počasti svojim vojnim zastavama. Zastave su svečano položene u zadarskoj katedrali 21. lipnja 1797. godine. Jednako su učinili i Dalmatinci garnizona na Krfu. Njegova Carska Visost, princ potkralj, zadužen tada kao pobočnik u glavnom stožeru generala Bonaparte da generalu Gentillyju prenese vijest o miru u Campoformiju, divio se disciplini tih postrojba, a ja sam kao viši časnik imao zadovoljstvo iz njegovih usta čuti te pohvale... Dvije godine poslije, došavši u Veneciju, jedan je princ iz Austrijske carske kuće poželio vidjeti manevre dalmatinske mornaričke pukovnije; bio je njima toliko zadovoljan da je naredio da od toga dana pukovnijski bubnjevi udaraju grenadirski marš: ta je visoka čast bila namijenjena samo elitnim austrijskim regimentama."«
(Matutinović, Ogled o Ilirskim provincijama i Crnoj Gori[65])

Nakon poraza Austrije i pada Dalmacije pod francusku upravu, od tri austrijske bojne Francuzi osnivaju svoje dvije dalmatinske bojne, tzv. "Premier et Deuxième bataillon Dalmate".1808. primarno od časničkog kadra bivših oltramarina francuzi će osnovati Kraljevsku dalmatinsku pukovniju (Le régiment royal Dalmate), no zbog izrazitog negativnog stava prema francuskoj okupaciji u Dalmaciji, pukovnija nikada neće brojčano preći broj od 2300 vojnika raspoređenih u 4 bojne.[56] Konačno uspostavom Kraljevine Dalmacije od preostalih veterana oltramarina austrijska vlast će u sklopu mornaričkoga pješaštva ratne mornarice osnovati "Dalmatinsku laku bojnu" (Leichtes Dalmatiner Bataillon).[66]

Memorijalna ploča, posvećena dalmatinskim oltramarinima i njihovoj službi, podignuta na dvjestotu obljetnicu pada Venecije. Riva degli Schiavoni

Organizacija

[uredi | uredi kôd]

Oltramarini su prvotno bili organizirani u samostalne (sciolte) satnije (kumpanija) koje su osobno ustrojavali kapetani, te su nosile njegovo ime. Svaka je kumpanija, brojila u prosjeku oko pedeset vojnika i časnika. Satnije su djelovale raspoređene na brodovima ili isturenim fortifikacijama. Za vrijeme rata satnijama profesionalnih oltramarina dodavale bi se odabrane banderije teritorijalnih postrojbi černida, odnosno paesana. Tijekom Kadnijskog rata okupljanjem svih samostalnih satnija stacioniranih unutar opkoljene Kandije osniva se prva zabilježena pukovnija oltramarina. Početkom Morejskog rata 1684. pukovnije postaju primarne vojne formacije oltramarina. Od 60ak satnija ustrojava se 9 pukovnija.

Popis regimenti netom nakon Morejskog rata, 1700. godine:

  • Regimenta oltramarini Fanfonja
  • Regimenta oltramarini Benja
  • Regimenta oltramarini Kumbat
  • Regimenta oltramarini Crnica
  • Regimenta oltramarini Belafuža
  • Regimenta oltramarini Posedarski
  • Regimenta oltramarini Carponese
  • Regimenta oltramarini Radoš
  • Regimenta oltramarini Paskvali

Tijekom 18. stoljeća broj pukovnija varira, 1704., u osam pukovnija bilo je raspoređeno samo 2238 pješaka, dok je 1710. u osam pukovnija bilo raspoređeno 5000 vojnika.[67] 1718. na kraju Drugog morejskog rata oltramarini su činili 6 pukovnija (Corponese (Petar), Margnani, Corponese (Šime), Medin, Fanfonja i Ivković), te 15 samostalnih satnija (ostaci uništenih pukovnija sa levantskog bojišta).[31] 1738. popisano je bilo čak trinaest pukovnija,[67] a 1783. jedanaest pukovnija[31]. Pad republike 1797. dočekalo je deset pukovnija sa čak 11.000 vojnika. Iako je broj varirao providur je u pravilu uvijek računao na 9 regimenti odnosno 6000 oltramarina tijekom cijelog 18. stoljeća.[1]

Svaka pukovnija/regimenta (reggimento) uzimala je ime svog domaćeg kolunela/pukovnika (colonnello) koji bi po zapovjedi providura regrutirao dobrovoljce za službu, npr. Reggimento Cumbat ili Reggimento Fanfogna. Regimentu je u pravilu činilo devet satnija/kumpanija (compagnia). Za vrijeme Napoleonove invazije na Terrafermu, broj vojnika po satnijama, pukovnije Medin, povećao s 50-ak na čak 120 vojnika, pola od kojih su bili černide.[68] Za vrijeme Kandijskog rata kroz korpus oltramarina prošlo je 17.000 vojnika.[69]

Ostali viši činovi u regimenti bili su potpukovnik (tenente colonnello), bojnik (sargente maggiore) te šest kapetana (capitano) zapovjednika satnija. Osobna satnija pukovnika (compagnia propria ili compagnia colonnella) imala je kapetan-poručnika (tenente capitano) za zamjenika zapovjednika.[70] Niži časnički činovi unutar satnije bili su poručnik (tenente), zamjenik zapovjednika satnije, i zastavnik (alfier) koji je bio zadužen za stijeg pukovnije, odnosno satnije. Svaka satnija je imala jednog narednika (sargente), dva kaplara (caporal) i oko 50 vojnika. Pukovnikova satnija imala je glazebni sastav od 6 svirača frule (piffaro) i 9 bubnjara (tamburo) pod zapovjedništvom narednika bubanjara (tamburo maggiore), 6 kadeta i ađutanta.[71] Vojnu pratnju činili su specijalizirani vojnici, iznimka je bio kapelan, najčešće redovnik iz reda franjevaca konventualaca. Ostatak pukovnijske pratnje činili su; kirurg, brijač/pomoćni kirurg (barbir), šegrti (mali od kumpanije/regimente), kovač (favro ili spadaio, kovač mačeva), računovođa (škrivan), puškar (armaiolo), glavni kuhar (kogo), mesar (bikar), konačar (foriere, dočasnik), krojač (šaltur), postolar (kaliger), te pukovnikov intedant (majordomo) koji je defakto bio zapovjednik pratnje.

Pratnja satnije bila je manja, sastojala se od kuhara, artežana (vojnik/majstor specijaliziran za popravke opreme i oružja na terenu) i brijača, nekoliko šegrta, a ponekad i kapelana. Glazba satnije sastojala se od dva glazbenika; svirača frule (pifar) i bubnjara (tambur). Krajem 18. stoljeća satnije imaju svirača roga (trubadura).[72] Satnije specijalizirane za brodsku službu imale su po tri mornara (marinjeri).[73]

Alfier regimente Scuttari u svečanoj odori, 18. st.

Činovi pukovnije (regimente)

Činovi satnije (kumpanije)

  • Capitano – kapetan
  • Tenente Capitano – natporučnik / kapetan-poručnik (tenant kapetan)
  • Tenente – poručnik (tenant)
  • Alifere – zastavnik (alfir)
  • Sargente – narednik (saržent)
  • Furiere – kvartirmajstor/konačar (furir)
  • Capolare – skupnik (kaplar)
  • Cadetto – kadet
Ustroj satnija unutar pukovnije, na primjeru regimente Fanfonja iz 1716.[32]
Ime satnije Ime zapovjednika
Compagnia oltramarini Colonella (Propria) Fanfonja - Pukovnikova satnija Fanfonja colonnello conte Josip Ante Fanfonja
Compagnia oltramarini di Tn. Colonello Kolanović - Potpukovnikova satnija Kolanović tenente colonnello Ante Kolanović
Compagnia oltramarini di Sargente Maggiore Grančić - Bojnikova satnija Grančić sargente maggiore Frane Grančić (Grancich)
Compagnia oltramarini Fanfognja - Linijska satnija Fanfognja capitano Frane Fanfonja
Compagnia oltramarini Grančić - Linijska satnija Grančić capitano Ante Grančić
Compagnia oltramarini Arnević - Linijska satnija Arnević capitano Petar Arnević
Compagnia oltramarini Arnević (Z.) - Linijska satnija Arnević (Z.) capitano Ivan (Zuane) Arnević
Compagnia oltramarini Klarić - Linijska satnija Klarić capitano Juraj Klarić
Compagnia oltramarini Jeličić - Linijska satnija Jeličić capitano Toma Jeličić (Gelizich)

Osim čina pukovnika (kolunela), određeni pukovnici iz redova oltramarina dobivali su visoke činove kao Sargente Maggiore di Battaglia "bojnik vojske" koji bi odgovarao modernom činu brigadira ili brigadnog generala. Uloga bojnika vojske bila je zapovjedanje više pukovnija grupiranih u borbenu skupinu, brigada (brigata). Čin "Sargnete generale" "general narednik" koji bi odgovarao modernom činu generala bojnika nosili su visoki časnici oltramarina Šimun Fanfonja i Marko Antonio Bubić. General narednik bio je zadužen za jedan od 4 vojna okruga republike. Najviši čin (ujedno i najviši regularni vojni čin mletačke vojske) koji je nosio neki pripadnik oltramarina nalazimo u iznimnom slučaju vojnog inženjera Antonia Jančića, kojeg je mletački senat promaknuo u čin Tenente Generale "general poručnik" (koji bi odgovorao modernom činu general pukovnika.[74] Uz visoke činove, neki su časnici oltramarina držali i prestižan naslov Sopraintendante della Natione Oltramarina, tj. naslov nadintendanta profesionalnih postrojbi pješaštva i konjaništva oltramarina.[32]

Specijalizirane postrojbe oltramarina

[uredi | uredi kôd]

Mornaričke postrojbe

[uredi | uredi kôd]

Prvotno su sve satnije oltramarina bile formirane kao mornarička pješadija. S vremenom, kako su se ratovi protiv Osmanlija širili i kako su se formirale veće vojne jedinice – pukovnije, služba na brodovima prestaje biti osnovna svrha oltramarina. Međutim Venecija zadržava kontigent od oko 1500 do 2000 mornaričikih pješaka specijaliziranih za obranu Jadrana od osmanskih ili uskočkih napada. Radilo se o linijskim satnijama oltramarina pojedinih pukovnija stacioniranih u Dalmaciji ili na Levantu, koje su bile zadužene za službu na ratnim brodovima. Generalni providur Dalmacije imao je pod svojim zapovjedništvom "Jadransku eskadru",[75] čiju je jezgru činilo do 30 manjih ratnih brodova, tzv. Barche armate Croate (ranije poznate kao Barche armate contro Uscocchi). Svaki od tih brodova imao ukrcanu satniju oltramarina, odnosno oko 50 scappola – mornaričkih pješaka.[76]

Gardijske postrojbe

[uredi | uredi kôd]

Garda mletačkog dužda bila je elitna vojna postrojba zadužena za osobnu sigurnost dužda i očuvanje reda unutar Duždeve palače. Od 15. stoljeća sastojala se od slavenskih (schiavoni) vojnika iz Dalmacije,[77] koji su zbog svoje vjernosti i vještine imali povlašten status. Osim zaštitne funkcije, garda je imala i ceremonijalnu ulogu, sudjelujući u svečanim povorkama, javnim događanjima i državnim svečanostima, simbolizirajući moć i ugled Republike. Najpoznatiji primjer bila je osobna garda (karabinjeri)[77] admirala i dužda Morosinija tijekom mletačke ekspedicije na Peloponez. Sastojala se od 24 oltramarina unovačena iz raznih dalmatinskih pukovnija u Moreji.[78]

Grenadirske postrojbe

[uredi | uredi kôd]

Za vrijeme Morejskog rata po prvi put novačene su elitne grenadirske satnije oltramarina koje su služile kao osobne borbene satnije zapovjednika brigade oltramarina. Satnija bi se organizirala na način da bi se iz svake regimente unutar brigade izvukli najbolji vojnici. Satnija grenadira brojala je oko 100 vojnika i nosila je ime "bojnika vojske" (Sargente Maggiore di Battaglia) koji je zapovjedao brigadom.[32]

Stijeg

[uredi | uredi kôd]

Glavna oznaka satnije, a kasnije i pukovnije bila je njen borbeni stijeg/bandira. Svakoj pukovnije bila su dodijeljena dva stijega, jedan se nalazio u pukovnikovoj, a drugi u potpukovnikovoj satniji. Stjegovi oltramarina nisu se razlikovali previše od ostalih pukovnijskih stjegova mletačke vojske, s jedne strane nalazio se ispleteni zlatni lav sv. Marka s mačem, a s druge strane oznaka (grb) pukovnika. Oltramarinske su zastave bile strogo kvadratne i sastavljene od dvije naizmjenične i suprotne boje, podijeljene u četiri četvrtine koje su bile modre, grimizne, bijele, zlatne ili tirkizne.[79]

Satnijske zastave bile su jednobojne s ispletenim lavom s jedne strane, a oznakom pukovnije i satnije na drugoj. Ako se radilo o bivšoj samostalnoj satniji koja je imala kvadratni stijeg, ona bi ga u pravilu zadržavala prilikom ulaska u pukovniju.[80]

Naoružanje

[uredi | uredi kôd]

Naoružanje oltramarina bilo je raznoliko kao i njihova uloga.

  • Schiavona – teški mač široke duple oštrice s upečatljivom košarom na dršci koja je bila u obliku takozavne „mačje-glave”. Mač se koristio sve do doba Francuske revolucije, no ime i slavu stekao je upravo kao primarno oružje mletačkih oltramarina, u hrvatskoj literaturi navodi se kao paloš.[81]
  • Schiavonesca – stariji teški mač, ostao u ceremonijaloj službi (duždeva garde), osnovni mač hrvatskih vitezova i konjanika na području Dalmacije od 14. stoljeća. Ugarskog porijekla, u Italiji poznat pod imenmom schiavonesca upravo zbog dalmatinskih vojnika u mletačkoj službi.
  • Kurtela – ratni noževi, za razliku od većih oružja koje se kovalo u Veneciji, kurtele su se proizvodile po dalmatinskim komunama, tako da su bile najstarije i najdostupnije oružje koje vežemo za schiavonske postrojbe.
  • Bodež ili stiletto – borbeni nož s vrlo oštrim vrhom i dva oštra ruba, tipično dizajniran kao oružje za rezanje ili probijanje.[82]
  • Iatagan ili jatagan – dugi turski noževi s blago zakrivljenom oštricom, izrađeni isključivo za blisku borbu. Drška im je zbog stabilnijeg držanja račvasta, s dva uha, načinjena od drva ili goveđe kosti. Jatagani su predstavljali svojevrsan simbol iskustva, među ostalim vojnicima, uzimali su ih od poraženih muslimanskih vojnika, a poseban prestiž imali su janjičarski jatagani.
  • Sablja ili sciabola – standardno oružje kapeleta, lakši od schiavone, u pješačkim postrojbama koriste ga zastavnici i glazbenici.
  • Martello ili nadžak – bojni čekić, oružje s kljunom i čekićem. Vješao se na sedlo ili se zaticao o pojas.
  • Ascia ili bojna sjekira – u početku obična sjekira korištena za borbu, kasnije rađena po uzoru na bojni čekić
  • Maca ili buzdovan – oružje koje se sastoji od drvenog ili željeznog drška na koji je nataknuta željezna glava koja može biti različito oblikovana. Kasnije su se buzdovani zbog svojih dekorativnih oblika počeli upotrebljavati kao znak časti i vojničkog položaja.
  • Alabarda ili helebarda (saržentina) – sastoji se od motke, metalnog šiljka te sjekire koja je s druge strane ima trorog ili kuku. Oltramarini je preuzimaju od švicarskih i njemačkih pukovnija (oltramontani). Od sredine 17. stoljeća nose je samo narednici.[83]
  • Partizana – oružje slično koplju, ima široku dvosječnu oštricu, s dvije kraće oštrice sa strane. Od sredine 17. stoljeća nose je samo kaplari.
  • Samostrel – ostao u uporabi i nakon uvođenja vatrenog oružja zbog svoje pouzdanosti, pogotovo zbog borbe na brodovima.
  • Arkebuza – prvo vatreno oružje korišteno primarno kao obrambeno oružje na galijama i utvrdama, korišten uz samostrel.
  • Mušketa – moderno vatreno oružje, brzo postaje glavna naoružanje, a od 1715. sve pješačke pukovnije mletačke vojske naoružane su mušketama.[84] Oltramarini su nosili različite tipove mušketa, radilo se uglavnom od lokalnim i austrijskim modelima. Prva standardizacija dolazi 1759. s Venecijanskim modelom Gasperoni, 1776. senat je kupio 32.000 austrijskih mušketa model-1774, a od 1777. do pada repubilike u Veneciji se proizvodi model Tartagna. Pukovnije oltramarina razlikovale su se od ostalih u mletačkoj vojsci jer nisu dužili bajunete.[85]
  • Kubura – kubure su bile oružje časnika i dočasnika, često ukrašavano, proizvodili su ih domaći majstori po narudžbi, simbol časti, časnik je nosio dvije kubure koje su obično bile oko pasa.
Serija mačeva Schiavone, 16. i 17. stoljeće, Palazzo Duranti-Marzoli

Odora i oprema

[uredi | uredi kôd]
Dalmatinski marinac (scappolo) u Lepantskoj bitci. Verižan ispod modrog veštita, te više vrsta oružja; skjavonesku, kurtelu i bojni čekić.[86]

Početkom 15. stoljeća dalmatinski vojnici nisu se razlikovali od ostalih mletačkih vojnika.[87] Pločasti oklop tipa brigantina[88] ispod kojeg su nosili željezne košulje od pletenih prstena, tzv. verižan te lagane kacige tipa barbuta[89] ili morion[90]. Specijaliziranjem dalmatinskih vojnika za službu na brodovima napuštaju se puni kompleti oklopa, dok ih satnije raspoređene na isturenim fortifikacijama nose i za vrijeme Kadijskog rata. Primarna zaštita trupa postaje verižan iznad kojeg bi nosili modri veštit, a kacige ispadaju iz upotrebe. Krajem 17. stoljeća odora oltramarina se standardizira, usko prateći tadašnju dalmatinsku nošnju. Osim košulje koja je bila lanena ili pamučna ostatak odore bio je od čohe (čoje). Odora se sastojala od bijele košulje preko koje su nosili modri prsluk (krožet). Oko struka nosili su svileni pojas (pas), plave, bijele, tirkizne, zlatne ili crvene boje. Preko svega nosili su kratki modri veštit koji se nosio otkopčan, te uske modre hlače (gaće) od fine čoje. Tkanine su isporučivale radionice na području Bergama, dok se u Veneciji izrađivala grimizna i plava uniforma oltramarina, te slala u Zadar.[67]

Svakodnevna odora dalmatinskih oltramarina, 18. stoljeće., Le Trionfanti Armate Venete, Mestre

Mač i bodež nosio se oko pasa dok je tobolac sa barutom i balinima visio na kožnom pojasu koji se nosio preko ramena. Vojnici su nosili kožne cipele i crne gamaše (ghette), dok su viši časnici (od kapetana prema gore) nosili konjaničke čizme.[91] Na glavi su nosili krznenu kapu (kalpak[92]) od kože kune s pokrivkom od crvene ili plave boje s crnim vezom po zimi, te svoju inačicu dalmatinske barete po ljeti. Časnici su ljeti nosili crne trokutaste kape[93] (tricorno). Oko vrata svaki vojnik je nosio svilenu maramu/kravatu[94] (fazzoletto).

Uz osnovno odoru svaki vojnik dužio je i dva kaputa (dolame). Jedna je bila svečana grimizna s reverima koja se nosila umjesto veštita i nosila se po Terrafermi i u posebnim prigodama, dok je druga bila modra presvučena premazom od voska te je služila kao kabanica, za zaštitu od oštrih vremenskih uvjeta.

Odora časnika razlikovala se od vojničke odore po kvaliteti izrade[95] i detaljima, odlikovanjima i ukrasima. Činovi su se iskazivali s perima na kapi, što nalazimo i kod drugih postrojba toga vremena koje su popunjavali hrvatski vojnici.[96] Običaj je bio nositi dugu kosu i duge brkove.

Poznati pripadnici

[uredi | uredi kôd]

Galerija

[uredi | uredi kôd]

Povezani članci

[uredi | uredi kôd]

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. 1 2 3 Oršolić, Tado. 2013. Vojna Dalmacija u 19. stoljeću: Vojska, teritorijalne snage, žandarmerija (1797.-1914.). Sveučilište u Zadru. Zadar. str. 20–25. ISBN 978-953-331-030-5
  2. ↑ Kuzmanić, Ante. 1873. Spomeni iz moga dnevnika. Članak VI. Narodni List. 89: 1–2
  3. ↑ Centre, UNESCO World Heritage. Venetian Works of Defence between the 16th and 17th Centuries: <em>Stato da Terra</em> – Western <em>Stato da Mar</em>. UNESCO World Heritage Centre (engleski). Pristupljeno 27. listopada 2022.
  4. ↑ Čoralić, Lovorka; Katušić, Maja. 10. srpnja 2012. Tripun Štukanović (+1769) from Perast–Officer of the Venetian Regiments of Oltremarini. Anali Zavoda za povijesne znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti u Dubrovniku (50): 385–410. ISSN 1330-0598
  5. ↑ Reggimento Oltremarini (Schiavoni). www.esercitoveneziano.com. Pristupljeno 27. listopada 2022.
  6. ↑ Čoralić, Lovorka; Balić Nižić, Nedjeljka. 22. prosinca 2006. Iz hrvatske vojne povijesti – Croati a cavallo i Soldati Albanesi, njihova bratovština i gradivo o njezinu djelovanju od 1675. godine do sredine XVIII. stoljeća. Zbornik Odsjeka za povijesne znanosti Zavoda za povijesne i društvene znanosti Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti. 24: 71–130. ISSN 1330-7134
  7. 1 2 La storia dei Dalmati nella Repubblica di Venezia. Scuola Dalmata di Venezia (talijanski). Pristupljeno 27. listopada 2022.
  8. ↑ Glasnik dalmatinski, br. 17. Glasnik dalmatinski. 17. 1840.
  9. ↑ GLI SCHIAVONI «I FEDELISSIMI DI SAN MARCO». La Voce
  10. ↑ Bozzolan, Millo. 10. lipnja 2016. GLI SCHIAVONI, GRANDI GUERRIERI, MA QUANTO A DISCIPLINA …. Storia e Arte veneta (talijanski). Pristupljeno 26. listopada 2022.
  11. ↑ Cesare Vecellio | De gli habiti antichi et moderni di diversi parti del mondo, libri due ... The Metropolitan Museum of Art (engleski). Pristupljeno 16. rujna 2023.
  12. ↑ Fernández de Córdoba, Gonzalo. www.enciklopedija.hr. Pristupljeno 3. studenoga 2022.
  13. ↑ Skender-paša. www.enciklopedija.hr. Pristupljeno 3. studenoga 2022.
  14. ↑ Doria, Andrea. enciklopedija.hr. Pristupljeno 4. studenoga 2022.
  15. 1 2 Preveza 1538 - Ottoman Wars DOCUMENTARY. Pristupljeno 3. studenoga 2022.
  16. ↑ Battle of Preveza | Ottoman Empire [1538] | Britannica. www.britannica.com (engleski). Pristupljeno 3. studenoga 2022.
  17. ↑ The Venetian Period in Cyprus - Siege of Famagusta. www.cypnet.co.uk. Pristupljeno 2. studenoga 2022.
  18. ↑ Curmudgeon, Author Cape Cod. Siege of famagusta. Today in History (engleski). Pristupljeno 2. studenoga 2022.
  19. 1 2 Setton, Kenneth M. 1991. Venice, Austria, and the Turks in the seventeenth century. unknown library. Philadelphia : American Philosophical Society. ISBN 978-0-87169-192-7
  20. ↑ Vecchiato, Francesco. 1995. Venezia e i Lanzichenecchi. La viltà di Zaccaria Sagredo. Pisa
  21. ↑ Benvenuti, F. Sforza. 1888. Dizionario biografico Cremasco (talijanski). C. Cazzamalli
  22. ↑ Setton, Kenneth Meyer. 1991. Venice, Austria, and the Turks in the Seventeenth Century (engleski). American Philosophical Society. ISBN 978-0-87169-192-7
  23. ↑ Cretan War (1645-1671) | Military History Books | Helion & Company. www.helion.co.uk. Pristupljeno 9. srpnja 2024.
  24. ↑ I marciani, guidati dall’ottimo Morosini, ottennero vittorie navali importanti – il 19 ottobre 1667 a Stantia s’imposero in una delle rare battaglie notturne della storia – e sperimentarono con successo la guerra anfibia, impiegando i coraggiosi schiavoni oltremarini2 come fanti da mar in sincronia con l’artiglieria terrestre e la micidiale tecnica delle mine.
  25. ↑ Milone, Rossell. 26. rujna 2025. Navigare necesse, di Marco Valle. Cattedrale - Osservatorio sul racconto (engleski). Pristupljeno 30. studenoga 2025.
  26. ↑ Del Negro, Piero. 1999. La milizia, u Storia di Venezia, dio VII. La Venezia Barocca. Gino Benzoni i Gaetano Cozzi. Roma.
  27. ↑ Lovorka Čoralić, Maja Katušić. Conte Veneto i Cavaliere di San Marco – Ivan Radoš
  28. ↑ Mandušić, Vuk. www.enciklopedija.hr. Pristupljeno 22. studenoga 2022.
  29. ↑ Cvit razgovora naroda i jezika iliričkoga aliti rvackoga / Filip Grabovac ; priredio Tomo Matić. dizbi.hazu.hr. Pristupljeno 22. studenoga 2022.
  30. 1 2 Mayhew, Tea Perinčić. Mletački vojnik na istočnoj obali Jadrana za kandijskog rata (1645-1669) journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  31. 1 2 3 4 Markulin, Nikola. 2015. MLETAČKA VOJNA ORGANIZACIJA U DALMACIJI I BOKI OD MOREJSKOG RATA (1684. - 1699.) DO POŽAREVAČKOG MIRA 1718. SVEUČILIŠTE U ZADRU. Zadar.
  32. 1 2 3 4 5 Markulin, Nikola. 20. prosinca 2017. Mletačka organizacija tertiorijalnih vojnih postrojbi u Dalmaciji od 1684. do 1718. godine. Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru (59): 251–287. doi:10.21857/yq32oh4kj9. ISSN 1330-0474
  33. ↑ Pinzelli, Eric. 13. prosinca 2003. Venise et la Morée: du triomphe à la désillusion (1684-1718) (disertacija) (francuski)
  34. ↑ George Finlay. 1877. A History of Greece: From Its Conquest by the Romans to the Present Time, B.C. 146 to A.D. 1864 (engleski). unknown library. Clarendon Press
  35. ↑ George Finlay. 1877. A History of Greece: From Its Conquest by the Romans to the Present Time, B.C. 146 to A.D. 1864 (engleski). unknown library. Clarendon Press
  36. ↑ Morejski rat. www.enciklopedija.hr. Pristupljeno 21. kolovoza 2024.
  37. ↑ 1685: SCHIAVONI ALL'ASSEDIO DI ATENE. UNA ISTANTANEA. 1685. Pristupljeno 23. kolovoza 2024.
  38. ↑ Cernide e Kraine Venete. www.esercitoveneziano.com. Pristupljeno 14. studenoga 2022.
  39. ↑ fra Ivan Marković, fra Josip Ante Soldo. Dnevnik opsade Sinja 1715. godine (Giornale del blocco et assedio de’ Turchi alla fortezza di Sign ch’ incomincioli 23 luglio 1715.)
  40. ↑ Matica hrvatska - Hrvatska revija 2, 2015. - Sinjska bitka 1715. godine u svjetlu mletačkih arhivskih vrela. www.matica.hr. Pristupljeno 9. siječnja 2023.
  41. ↑ The siege of Sinj, 1715. HISTORY OF CROATIA and related history (engleski). 22. studenoga 2021. Pristupljeno 13. studenoga 2022.
  42. ↑ Aksan, Virginia H. 2013. Ottoman Wars 1700–1870: An Empire Besieged. London and New York: Routledge. ISBN 978-0-582-30807-7
  43. ↑ Čoralić, Lovorka. 2012. Venetian officer Nicholas Visković and the military complement of his regiment of the oltramarini at the beginning of the eighteenth century. Historijski zbornik. 65
  44. ↑ Papathanassiou, Manolis. Spinalonga. Καστρολόγος (engleski). Pristupljeno 24. rujna 2024.
  45. ↑ Papathanassiou, Manolis. Souda Fortress. Καστρολόγος (engleski). Pristupljeno 24. rujna 2024.
  46. ↑ Stavrianos, L.S. 1958. The Balkans since 1453. Holt McDougal. New York. str. 181. ISBN 0814797660
  47. ↑ Storia della marina veneziana: da Lepanto alla caduta della Repubblica | Archivio Studi Adriatici. asa.archiviostudiadriatici.it. Pristupljeno 12. srpnja 2023.
  48. ↑ Setton, Kenneth M. 1991. Venice, Austria, and the Turks in the seventeenth century. unknown library. Philadelphia : American Philosophical Society. ISBN 978-0-87169-192-7
  49. ↑ history. web.archive.org. 11. travnja 2009. Inačica izvorne stranice arhivirana 11. travnja 2009. Pristupljeno 12. srpnja 2023.
  50. ↑ Paoletti, Ciro. 2008. A Military History of Italy. Praeger. str. 70. ISBN 9780275985059
  51. ↑ Paoletti, Ciro - A Military History of Italy (Praeger 2008) | PDF | Galley | Republic Of Venice. Scribd (engleski). Pristupljeno 11. listopada 2025.
  52. ↑ de Vries, Jan. 1976. Economy of Europe in an Age of Crisis, 1600–1750. New York: Cambridge University Press.
  53. ↑ Čoralić, Lovorka; Katušić, Maja. 30. prosinca 2013. Gente di mare della nazione bochese– bokeljske tartane i mletačka vojno-pomorska intervencija u Africi 1766. godine. Povijesni prilozi. 32 (45): 283–310. ISSN 0351-9767
  54. ↑ ANTOLOGIA MILITARE FASCICOLO SPECIALE N. 1 -2022 by Biblioteca Militare - Issuu. issuu.com (engleski). Pristupljeno 22. siječnja 2023.
  55. ↑ ANTOLOGIA MILITARE FASCICOLO SPECIALE N. 1 -2022 by Biblioteca Militare - Issuu. issuu.com (engleski). Pristupljeno 22. siječnja 2023.
  56. 1 2 ROKSANDIĆ, DRAGO. LUJO MATUTINOVIĆ (1765.-1844.) ISTRAŽIVAČKI IZAZOVI ŽIVOTOPISA JEDNOGA NEPOZNATOG MARŠALA. Filozofski fakultet, Zagreb
  57. ↑ Peričić, Šime. 20. lipnja 2000. Neki Dalmatinci – generali stranih vojski. Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru (42): 195–220. ISSN 1330-0474
  58. ↑ Dalmatinci u vojsci cara Napoleona: Krvavi pohod u Rusiju. www.vecernji.hr. Pristupljeno 23. studenoga 2022.
  59. ↑ A Chronology of the Fall of Venice. History Walks in Venice (engleski). 12. svibnja 2024. Pristupljeno 3. svibnja 2026.
  60. ↑ Il memorabile Capitano Alvise Viscovich e il Doge liberatore della Dalmazia | Arcipelago Adriatico. Your Site Name Goes Here (talijanski). Pristupljeno 21. srpnja 2024.
  61. 1 2 3 Ilari, Virgilio. 2011. Le Armi di San Marco (PDF). Società Italiana di Storia Militare. str. 192
  62. ↑ TV kalendar 17.10.2017. (Pad Venecije,Ivan Pavao I.,C. Dujšin-Ribar,Mak Dizdar,Elizabeta II. u YUG). Pristupljeno 27. listopada 2022.
  63. ↑ Razgovor ignorantski profesora mletačkog. www.matica.hr. Pristupljeno 25. listopada 2022.
  64. ↑ Brnardić, Vladimir. 2004. Napoleon’s Balkan troops (engleski) journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  65. ↑ MATUTINOVIĆ, Ogled o Ilirskim provincijama i Crnoj Gori, 139-140
  66. ↑ Katušić, Maja. 22. prosinca 2014. Tado Oršolić, Vojna Dalmacija u 19. stoljeću, vojska, teritorijalne snage, žandarmerija (1797. – 1914.), Zadar: Sveučilište u Zadru, 2013., 322 str. Povijesni prilozi. 33 (47): 244–246. ISSN 0351-9767
  67. 1 2 3 Tamburrini, Pierluigi. 2005. L’organizzazione militare veneziana nella prima metà del Settecento. Fabrizio Serra Publisher
  68. ↑ Čoralić, Lovorka. 22. prosinca 2020. Paštrovski pukovnik Nikola Medin – zapovjednik mletačkih prekomorskih pješačkih snaga koncem 18. stoljeća. Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru (62): 231–256. doi:10.21857/y7v64t08qy. ISSN 1330-0474
  69. ↑ Sorini, Fabio. 2016. Gli Schiavoni, le fedelissime truppe Oltremarine di Venezia, Tre secoli di Storia 1500-1797. Roberto Chiaramonte
  70. ↑ HAN FATTO LA GUERRA by Biblioteca Militare - Issuu. issuu.com (engleski). 5. prosinca 2022. Pristupljeno 3. listopada 2023.
  71. ↑ ‪Mletačka vojna organizacija u Dalmaciji i Boki od Morejskog rata (1684.–1699.) do Požarevačkog mira 1718‬. scholar.google.hr. Pristupljeno 3. listopada 2023.
  72. ↑ HAN FATTO LA GUERRA by Biblioteca Militare - Issuu. issuu.com (engleski). 5. prosinca 2022. Pristupljeno 9. srpnja 2024.
  73. ↑ Bozzolan, Millo. 28. travnja 2016. IL RECLUTAMENTO DEGLI OLTREMARINI E DELLA FANTERIA VENETA. Storia e Arte veneta (talijanski). Pristupljeno 27. listopada 2022.
  74. ↑ Žmegač, Andrej. 2018. Marotta, Anna; Spallone, Roberta (ur.). Antonio Giancix - an Ignored Genius? (engleski). Torino: Politecnico di Torino. ISBN 978-88-85745-10-0
  75. ↑ Madunić, Domagoj. 30. prosinca 2013. The Adriatic Naval Squadron (1645-1669): Defense of the Adriatic during the War for Crete. Povijesni prilozi (engleski). 32 (45): 199–234. ISSN 0351-9767
  76. ↑ Barbaroša, Šime. 11. prosinca 2020. Mletački vojni sustav kopnenog dijela Dalmacije u 16. stoljeću (disertacija)
  77. 1 2 AB. 1. svibnja 2020. Gli Schiavoni carabinieri | Conoscere Venezia (talijanski). Pristupljeno 10. srpnja 2024.
  78. ↑ Favaloro, Francesco Paolo. 1995. L'esercito veneziano del '700: ricerche e schizzi (talijanski). Filippi
  79. ↑ INSEGNE MILITARI PREUNITARIE ITALIANE by Biblioteca Militare - Issuu. issuu.com (engleski). 5. ožujka 2023. Pristupljeno 10. srpnja 2024.
  80. ↑ INSEGNE MILITARI PREUNITARIE ITALIANE by Biblioteca Militare - Issuu. issuu.com (engleski). 5. ožujka 2023. Pristupljeno 10. srpnja 2024.
  81. ↑ schiavona. www.enciklopedija.hr. Pristupljeno 28. listopada 2022.
  82. ↑ „Povijesno oružje u Hrvatskoj“ – nova knjiga Tomislava Aralice posvećena ideji formiranja muzeja hrvatske vojne povijesti. Lemacks Media (engleski). Pristupljeno 19. listopada 2024.
  83. ↑ Oružje. www.kliskiuskoci.hr. Pristupljeno 28. listopada 2022.
  84. ↑ Arsenale. www.esercitoveneziano.com. Pristupljeno 7. listopada 2023.
  85. ↑ Bozzolan, Millo. 3. rujna 2015. I FUCILI DELL’ESERCITO VENETO. Storia e Arte veneta (talijanski). Pristupljeno 7. listopada 2023.
  86. ↑ Šimunjak, Filip. 29. rujna 2020. Svjetski kostimi i nošnje krajem 16. st. (Cesare Vecellio). Bulwark of Europe. Pristupljeno 23. siječnja 2023.
  87. ↑ 34. Grb obitelji Hreljanović – 15. st. – HeralD. Inačica izvorne stranice arhivirana 7. studenoga 2022. Pristupljeno 7. studenoga 2022.
  88. ↑ Brigantine armor "Wimbledon". armours.pro. Pristupljeno 7. studenoga 2022.
  89. ↑ Barbute. Military Wiki (engleski). Pristupljeno 7. studenoga 2022.
  90. ↑ Morion (kaciga). hmn.wiki (engleski). Inačica izvorne stranice arhivirana 28. rujna 2023. Pristupljeno 25. rujna 2023.
  91. ↑ Bozzolan, Millo. 15. ožujka 2019. LE DIVISE DELLA FANTERIA VENETA, 1790-1797. Storia e Arte veneta (talijanski). Pristupljeno 5. prosinca 2025.
  92. ↑ kalpak. Hrvatska enciklopedija. Pristupljeno 5. prosinca 2025.
  93. ↑ Bozzolan, Millo. 4. veljače 2016. HO RICOSTRUITO LA DIVISA DI UN COLONEL OLTREMARINO DI FINE’ ‘700, ECCO (PROBABILMENTE) COME ERA. Storia e Arte veneta (talijanski). Pristupljeno 14. veljače 2026.
  94. ↑ Marama preko mora: Dalmacija i rađanje kravate - Academia Cravatica. 7. listopada 2025. Pristupljeno 5. prosinca 2025.
  95. ↑ Dandolo, Girolamo. 1855. La caduta della Repubblica di Venezia ed i suoi ultimi cinquant'anni. Pietro Naratovich tipografo editore. Venezia.
  96. ↑ Odore – Kravat Pukovnija. Inačica izvorne stranice arhivirana 22. siječnja 2023. Pristupljeno 22. siječnja 2023.
  97. ↑ Favaloro, Francesco Paolo. 1995. L'esercito veneziano del '700: ricerche e schizzi (talijanski). Filippi
  98. 1 2 3 Bozzolan, Millo. 29. siječnja 2020. LA DIVISA DA SCHIAVONE, CHE PASSIONE!. Storia e Arte veneta (talijanski). Pristupljeno 17. veljače 2026.

Literatura

[uredi | uredi kôd]
  • David Nicolle, The Venetian Empire 1200-1670 (Men-at-Arms), Osprey, 1989.
  • Roger Crowley, Empires of the Sea: The Siege of Malta, the Battle of Lepanto, and the Contest for the Center of the World, Kindle, 2008.
  • Roger Crowley, City of Fortune: How Venice Ruled the Seas, Kindle, 2013.
  • M. E. Mallett, The Military Organisation of a Renaissance State: Venice c.1400 to 1617, Cambridge University Press, 2003.
  • Archivio di Stato di Venezia
  • Museo dei Dalmati, Scuola dei Dalmati a Venezia
  • Francesco Favaloro; Schizzi e disegni dell’esercito veneziano del 700
  • Eugenio Barbarich, La campagna del 1796 nel Veneto.

Vanjske poveznice

[uredi | uredi kôd]
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Oltramarini&oldid=7586847"