Operacija Osovina

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Operacija Osovina
Fall Achse
sukob: Drugi svjetski rat
Bundesarchiv Bild 183-J15358, Bozen, entwaffneten Badoglio-Einheiten marschieren durch die Stadt.jpg
Razoružani talijanski vojnici marširaju u zarobljeništvo
Vrijeme 8. - 19. rujna 1943.
Mjesto Italija, Južna Francuska, Slovenija, NDH, Crna Gora, Albanija, Grčka
Ishod Pobjeda njemačkih snaga
Sukobljene strane
Flag of Germany 1933.svg Treći Reich
Flag of Independent State of Croatia.svg NDH
Flag of Italy (1861-1946) crowned.svg Kraljevina Italija Flag of the Democratic Federal Yugoslavia.svg Jugoslavenski partizani
Zapovjednici
Flag of Germany 1933.svg Albert Kesselring
Flag of Germany 1933.svg Erwin Rommel
Flag of Germany 1933.svg Gerd von Runstedt
Flag of Germany 1933.svg Maximilian von Weichs
Flag of Germany 1933.svg Alexander Löhr
Flag of Independent State of Croatia.svg Ivan Tomašević[1]
Flag of Italy (1861-1946) crowned.svg Vittorio Ambrosio
Flag of Italy (1861-1946) crowned.svg Mario Roatta
Flag of the Democratic Federal Yugoslavia.svg Peko Dapčević
Postrojbe
40 divizija 60 divizija Nepoznato
Gubitci
Nepoznato 20/30.000 mrtvih i 800.000 zarobljenih Nepoznato

Operacija Osovina (njem. Fall Achse), izvorno nazvana Operacija Alarik (njem. Unternehmen Alarich), bio je kodni naziv njemačkih planova za prisilno razoružavanje talijanskih oružanih snaga nakon očekivanog primirja sa savezničkim snagama 1943. g. Nekoliko njemačkih divizija je ušlo u Italiju već nakon pada Benita Mussolinija u srpnju 1943. (Veliko fašističko vijeće je svrgnulo Mussolinija 25. srpnja), dok je Italija još uvijek službeno bila saveznik Njemačke, unatoč prosvjedima nove talijanske vlade pod Pietrom Badogliom.

Kapitulacija Italije, potpisana 3. rujna 1943., objavljena je 8. rujna. Zatim su se njemačke snage brzo premjestile kako bi preuzele talijanske okupacijske zone na Balkanu i u južnoj Francuskoj, te radi razoružanja talijanskih snaga u Italiji. U nekim slučajevima, talijanske postrojbe opirale su se Nijemcima, poglavito na grčkom otoku Kefalonija, gdje je više od 5100 ljudi iz 33. divizije Acqui pogubljeno nakon što su potrošili streljivo i predali se; u Rimu, nakon što su kraljevska obitelj i vlada pobjegli, neorganizirana obrana talijanskih vojnika stacioniranih oko glavnoga grada nije bila u mogućnosti pobijediti njemački napad. U drugim slučajevima, pojedini vojnici ili cijele postrojbe, kao 24. divizija Pinerolo u Tesaliji, pridružili su se lokalnim pokretima otpora. Samo na Sardiniji, Korzici, Kalabriji i u južnom dijelu Apulije su talijanske snage bile u mogućnosti pružiti znatan otpor i zadržavati Nijemce do dolaska savezničkih snaga.

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. Skupina autora – Ustaška vojnica 1, Despot infinitus d.o.o., Zagreb, 2013., str. 141