Osmanski napad na Hvar 1571.

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Dodaj "bitka".
(Primjeri uporabe predloška)

Osmanski napad na Hvar, vojna operacija osmanskih pomorskih snaga. Trajala je od 15. kolovoza do 17. kolovoza 1571. godine. Osmansku flotu predvodio je alžirski potkralj Uluz–Alija (Uluç-Ali, Uluč-Ali) i zapovjednik Valone Karakoz (Karakozija).[1]:111.

Uvodni događaji[uredi | uredi kôd]

Brodovlje kršćanske Svete lige okupilo se je u Messini. Kršćanske države okupile su se u savez koji je potaknuo papa Pio V. za pomoći Famagosti na Cipru koji je bio pod osmanskom opsadom. Konačni cilj kršćanske akcije bio je oslabiti osmansku moć na istočnom Sredozemlju. Listopada 1571. zbila se je poslije glasovita Bitka kod Lepanta. Tako su brojna mora ostala slabo čuvana.

To je iskoristio alžirski beg (gusari s Berberske obale u Alžiru) Uluz-Ali (Ali-paša) i zapovjednik Valone Karakoz te su svojim brodovima dojedrili u Jadran,[1]:112. zauzeli Ulcinj, Bar i Budvu[2] te zatim u južne hrvatske vode. [1]:112.

U dubrovačkom pomorju naišli su na mletačku galiju kojim je zapovijedao soprakomit Francesco Tron i napali su ju. Progon je trajao do dubrovačke luke. Mlečani su se spasili nasilnim uplovljavanjem u luku, prekinuvši željezni lučki lanac. Uluz-Ali je zatražio da mu izruče Mlečića, no Dubrovačka Republika je odbila. Na to je Uluz-Alija otplovio 13. kolovoza ka Korčuli. 15. kolovoza napao je grad Korčulu.[1]:112. Zbog kvalitetno organizirane obrane mještana predvođenih arhiđakonom Rozanovićem[3], snažnoj buri, a prema živoj vjeri u mjesnom katoličkom puku i zagovora Blažene Djevice Marije koja je svojim zagovorom očuvala Korčulu od osvajačkih osmanskih napada[4][1]:112., osmanske snage su odustale.

Otplovile su ka Hvaru i Visu koje su napale još istog dana, a napad je trajao nekoliko dana.[1]:112. U istom valu napali su Pučišća na otoku Braču.[5]

Zbivanja na Hvaru[uredi | uredi kôd]

Luka grada Hvara bila je već stoljećima zimovalište mletačke mornarice u Jadranu i najvažnija točka jadranskog plovnog puta.[6] Hvar je već u nedavnoj prošlosti bio doživio osmanski napad 1539., kad su pored ostalih napadnuti Stari Grad i Sućuraj, pa su neki objekti bili utvrđeni.[6]

Osmanske su doplovile u ranu zoru, Iskrcale su se u uvali Pokonjem Dolu, uvali koja je prva istočno od luke grada Hvara. Hvarani su topovskom paljbom spriječili osmanske osvajače uploviti u hvarsku luku. Zbog toga su Osmanlije otplovili zapadnije i uplovili u veliku uvalu Garšku, sigurnu od dometa topova. Na to su se Hvarani povukli u tvrđavu ili pobjegli u goru. U gradu je ostalo pet žena, od koje su tri Turci sasjekli, a dvije odveli. Uslijedila je osmanska pljačka i palež. Prvo su opustošili kuće kuće oko trga, pa predgrađe, pa grad. Sve su opljačkali, od bogatih palača do najsiromašnijih kuća. Spalili su oružarnicu sa svim što je u njoj bilo, Arsenal, kneževu palaču, komunalnu kancelariju, arhiv, polovinu predgrađa, sva skladišta i kuće oko njih, crkve i samostane.[2] Nisu se usudili ozbiljnije napasti tvrđavu Forticu. Ondašnji kroničari zabilježili su da su tadašnji vojnici (posebno topnici) bili potpuno nespremni i s vrlo malo znanja i iskustva.[6] Uluč-Ali (Uluz-Alija) se zatim zaputio ka Starom Gradu, Vrboskoj i Jelsi na sjevernoj strani otoka. Tvrdalj je spaljen u napadu. Uvelike su stradali dominikanski samostan i crkva sv. Petra Mučenika. Jelšani su pružili žilav otpor iz utvrđene crkve usred mjesta. Ne uspjevši ništa u Jelsi, krenuli su ka selima iznad Starogradskog polja. Pri tome je mnogo osmanskih vojnika poginulo u Pitvama. Čini se da su ih u navali na selo i klisure 'Samotorac' mještani zasuli kamenjem i nagnali uzmaknuti natrag na brodove.[6]

Ostaci samostana pored crkve sv. Lucije u Starom Gradu, srušenog u napadu.

Stradali su Hvar, Stari Grad, Vrboska i Jelsa i još neka mjesta. U Uluz-Alijinom napadu nije stradao istok otoka, no do lepantske bitke i on je stradao. Mnogi su hvarski otočani sudjelovali u toj bitci, pa je su mnoga mjesta ostala gotovo nebranjena. Turci iz doline Neretve napali su Sućuraj koji tada nije imao obranu te su zapalili samostan i mjesto, a stanovnike koji nisu uspjeli pobjeći pobili ili odveli u roblje. [7]

Napad je bio kratak ali strahovit i ostao je u kolektivnom sjećanju. Snažni dojam katastrofe koju su napravili otoku učinio je otočane pojačati obranu otočkih mjesta. Napad je inicirao živu urbanističku djelatnost u svrhu protuturske obrane i zaštite otočkih naselja Jelse i Vrboske.[8] Jelšane je činilo dodatno utvrditi svoju crkvu-tvrđavu ogradnim zidom. U Starom Gradu su obnovili i utvrdili crkvu sv. Petra Mučenika i dominikanski samostan za što je sredstva ostavio i Petar Hektorović. Ipak, poslije više nikad nije bilo većih osmanskih napada na otok.[6]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. 1,0 1,1 1,2 1,3 1,4 1,5 Cvito Fisković: Turski napadaj na Hvar 1571. Čakavska rič : Polugodišnjak za proučavanje čakavske riječi, sv. VI br. 2, 1976.
  2. 2,0 2,1 Hrvoje Gračanin: Hrvati junaci u Lepantskom boju na vesla Večernji list. 2. listopada 2010. Pristupljeno 10. lipnja 2020.
  3. Antun Rozanović: Obrana Korčule od Turaka god. 1571., Korcula.net. povodom 400-te obljetnice priredio don Ivo Matijaca, korčulanski opat. Pristupljeno 20. svibnja 2016.
  4. Bobo Mostarac: Reportaža o Badiji: Ostvarimo san fra Joze Zovke! Obnova Franjevačke crkve i samostana na otoku Badija, Korčula HKV. 11. prosinca 2013. Pristupljeno 30. svibnja 2020.
  5. Andrea Matoković: Portret nepoznatog Bračanina u Muzeju otoka Brača u Škripu Informatica museologica, br. 1-4, 2011. str. 62.
  6. 6,0 6,1 6,2 6,3 6,4 Ivan Alduk: Tvrđave Splitsko-dalmatinske županije: Pročitajte kako je alžirski beg Uluč-Ali napao Hvar i koje su se sve svjetske sile borile za otok Dalmatinski portal. 20. veljače 2016. Pristupljeno 10. lipnja 2020.
  7. (): www.sucuraj.com/hr/sucuraj-hvar/povijest/venecija-turci Povijest Sućurja - Venecija i Turci - 3. Sućuraj za vrijeme Venecije (borbe s Turcima) Sućuraj homepage. Pristupljeno 10. lipnja 2020.
  8. Nikodubokovic.com Osvrt na knjigu «Odabrani radovi» Niko Duboković Nadalini Književni krug,Split,2001.,624 str./ Mateo Bratanić: Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru, br.44,2002.g.

Izabrana literatura[uredi | uredi kôd]

  • D. Berić, Nekoliko bilježaka o Turcima na Hvaru u XVI i XVII vijeku. Bilten Historijskog arhiva komune hvarske 2, Hvar 1960.