Otočje Antipodes

Koordinate: 49°40′32″S 178°47′19″E / 49.675462°S 178.788733°E / -49.675462; 178.788733
Izvor: Wikipedija
Otočje Antipodes

Otočje Antipodes sa sjevera
Položaj
Koordinate49°40′32″S 178°47′19″E / 49.675462°S 178.788733°E / -49.675462; 178.788733
SmještajOceanija
Država Novi Zeland
OceanTihi ocean
OtočjeNovozelandska subantarktička otočja
Fizikalne osobine
Površina22 km2
Najviši vrhMount Galloway, 366 m
Stanovništvo
Broj stanovnikanenaseljeno[1]
Položaj Novog Zelanda
Otočje Antipodes na zemljovidu Vanjskih otoka Novog Zelanda
Antipodes
Antipodes
Otočje Antipodes na zemljovidu Vanjskih otoka Novog Zelanda
Zemljovid

Svjetska baštinaUNESCO
}}
Novozelandska subantarktička otočja
Država Novi Zeland
Godina uvrštenja1998. (22. zasjedanje)
VrstaPrirodno dobro
Mjeriloix, x
Ugroženost
PoveznicaUNESCO:877

Otočje Antipodes se nalazi u Tihom oceanu, 860 km jugoistočno od otoka Stewart, i teritorijalno pripada Novom Zelandu.

Etimologija[uredi | uredi kôd]

Naziv je dobilo od grčkog izraza ἀντίποδες (anti = „nasuprot” i pous = „stopa”) za antipodu, tj. mjesto na zemlji koje je dijametralno suprotno nekom drugom mjestu.

Skupina otoka je izvorno nazvana Penantipodes što znači 'pored antipoda', jer se nalazi blizu antipoda Londona (koji se nalazi oko 51,5°S, 180°W). S vremenom je ime skraćeno u Antipodi. Stvarni antipod otoka nalazi se u području arondismana Dieppe u Normandiji.

Geografija[uredi | uredi kôd]

Kolonija pingvina na otoku Antipodes

Vulkanski otoci Antipodes nalaze se 860 km jugoistočno od otoka Stewart/Rakiura. Otočje se sastoji od skupine negostoljubivih i nenaseljenih vulkanskih otočića ukupne površine kopna od 22 km². Glavni otok Antipodes površine 20 km², okružen je nizom otočića i obalnih tornjeva. Na sjeveru su otoci Bollons (2 km², 1,200 m SI od sjevernog rta glavnog otoka) i uz njega manji otok Archway, udaljen od Bollonsa samo 30 metara. Na zapadu su dva otoka Windward, udaljena 800 m, od kojih je najistočniji 600 m) neposredno sjeverno od Cave Pointa, najzapadnije točke glavnog otoka i hridi Orde Lees. Tik uz središte istočne obale glavnog otoka, s kojom je povezan stjenovitom preprekom za vrijeme oseke, je Leeward.

Otoci su strmi, a litice i stjenoviti grebeni nižu većinu obala. Najviša točka je Mount Galloway na 366 m na sjeveru glavnog otoka, koji također čini dio posljednjeg aktivnog vulkana grupe.[2] Mount Waterhouse, na jugozapadu Gallowaya, također doseže preko 360 m. Nekoliko drugih visina na glavnom otoku doseže iznad 200 m, kao i najviša točka otoka Bollons. Greben vrhova, Reliance Ridge, proteže se duž južne obale glavnog otoka. Nekoliko malih potoka teče s padina vrhova glavnog otoka, a najveći od njih je Dougall Stream, koji teče sjeveroistočno od istočnih padina planine Waterhouse do istočne obale nedaleko od svoje najbliže točke otoku Leeward. Potok Ringdove teče istočno duž sjevernih obronaka grebena Reliance da bi došao do velikog, stjenovitog zaljeva Ringdove na jugoistoku glavnog otoka. Daljnji istaknuti tok teče jugozapadno od sjeverozapadnih padina planine Waterhouse do zaljeva Stack na jugu poluotoka Cave Point, a četvrti teče sjeverno od padina planine Galloway, dopirući do mora zapadno od Sjevernog rta, blizu Reef Pointa.

Povijest[uredi | uredi kôd]

Prapovijest[uredi | uredi kôd]

Nema arheoloških dokaza o ljudskom posjetu otocima prije europskog otkrića otoka. Opisi[3] krhotine rane polinezijske keramike otkrivene su 76 cm ispod površine na glavnom otoku 1886. godine, a smješteni u zbirkama Muzeja Novog Zelanda Te Papa Tongarewa nisu potkrijepljeni. Muzej nije uspio locirati takvu krhotinu u svojoj zbirci, a izvorna referenca na predmet u dokumentaciji muzejske zbirke ne ukazuje na polinezijske utjecaje.[4]

Lov na tuljane[uredi | uredi kôd]

Otočnu skupinu vidio je 25. ožujka 1800. kapetan Henry Waterhouse koji je zapovijedao HMS Relianceom. Matthew Flinders bio je prvi poručnik, a njegov mlađi brat Samuel bio je vezista na brodu; Samuel je pripremio kartu otoka.[5] Waterhouse je izvijestio o prisutnosti tuljana. Godine 1803. Waterhouseov šogor George Bass podnio je zahtjev guverneru Philipu Gidleyu Kingu Novog Južnog Walesa za monopol u ribolovu od linije koja presijeca južni Novi Zeland od Dusky Sounda do luke Otago kako bi pokrila sve zemlje i mora na jugu, uključujući Otoci Antipodes, vjerojatno zato što je znao da su potonji dom velikim populacijama morskih tuljana.[6] Bass je te godine otplovio iz Sydneya prema jugu i nikad se više nije čulo za njega, no njegove su informacije dovele do buma lovljenja tuljana na otocima 1805. do 1807. godine. U veljači 1805. prve grupe tuljana stigle su na otok s američkih škuna Favorite i Independence.[7] Ubili su oko 60 000 tuljana tijekom godine koliko su bili stacionirani na otocima.

U jednom je trenutku bilo prisutno osamdeset ljudi; došlo je do bitke između američkih i britanskih bandi predvođenih i jedan teret od više od 80 000 koža — jedan od najvećih ikad isporučenih iz Australazije — bio je prodan u Cantonu za jednu funtu sterlinga po koži. Trgovinom su se bavili istaknuti sydnejski trgovci poput Simeona Lorda, Henryja Kablea i Jamesa Underwooda te Amerikanci Daniel Whitney i Owen Folger Smith. William W. Stewart, koji je tvrdio da je ucrtao otok Stewart, i vjerojatno William Tucker koji je pokrenuo maloprodaju konzerviranih maorskih glava, bili su prisutni tijekom procvata. Nakon 1807. lov na tuljane je bio povremen, a ulovi su bili mali, bez sumnje jer su životinje bile gotovo istrijebljene.[8]

Zaštita[uredi | uredi kôd]

Otočje Antipodes je nenaseljeno i cijelo je pretvoreno u rezervat prirode. Ekološki, ono pripada novozelandskim subantarktičkim otočjima koji su zajedno upisani na UNESCO-ov popis mjesta svjetske baštine u Australiji i Oceaniji 1998. god.[9]

Izvori[uredi | uredi kôd]

  1. Popis stanovništva izvan teritorijalnih ovlastiArhivirana inačica izvorne stranice od 25. svibnja 2010. (Wayback Machine), popis 2006. god., Statistika Novog Zelanda (engl.) Preuzeto 18. listopada 2012.
  2. Antipodes Island. Global Volcanism Program. Smithsonian Institution. Pristupljeno 6. ožujka 2018.
  3. NGA-IWI-O-AOTEA. Te Ao Hou. 1967. Pristupljeno 9. srpnja 2012.
  4. Captain Fairchild to the Secretary, Marine Department, Wellington. Appendix to the Journals of the House of Representatives, 1886 Session I, H-24. Marine Department. Wellington. str. 6. Pristupljeno 9. srpnja 2012.
  5. Rowley Taylor, Straight through from London: the Antipodes and Bounty Islands, New Zealand, Christchurch, Heritage Expeditions New Zealand, 2006, p.34. Isle Penantipode, discovered by HMS Reliance, H.Waterhouse, commander, March 25, 1800.
  6. Keith Macrae Bowden, George Bass, 1771–1803: his discoveries, romantic life and tragic disappearance, Melbourne, Oxford University Press, 1952, pp.118–119.
  7. The Sydney Gazette, 5 May 1805; 16 March 1806.
  8. Peter Entwisle, Taka: a Vignette life of William Tucker 1784–1817: Convict, Sealer, Trader in Human Heads, Otago Settler, New Zealand's First Art Dealer, Dunedin, Port Daniel Press, 2005, p.40-41.
  9. New Zealand Subantarctic Islands na službenim stranicama UNESCO-a (engl.) Preuzeto 17. listopada 2012.

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]

Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Otočje Antipodes