Boninsko otočje
Boninsko otočje | |
|---|---|
| Otočje | |
 | |
| Položaj | |
| Koordinate | 27°00′N 142°12′E / 27°N 142.2°E |
| Država | |
| Ocean | Tihi ocean |
| Fizikalne osobine | |
| Površina | 79,39 km2 |
| Stanovništvo | |
| Broj stanovnika | 2440 |
 Položaj i zemljovid otočja | |
Boninsko otočje (japanski: 小笠原諸島, Ogasawara shotō) ili Otočje Bonin (engleski: Bonin Islands[1] je otočje koje čini više od 30 suptropskih i tropskih otoka oko 1000 km južno od Tokija (Japan), čijoj prefekturi upravno i pripadaju. Na otočju ima oko 2.440 stanovnika i to 2.000 na najvećem otoku Chichi-jima (父島, "Očinski otok"), u kojemu je i općinsko središte, te 440 u selu Ogasawara na otoku Haha-jima (母島, "Majčinski otok").
God. 2011., 30 otoka Ogasawara, skupljenih u tri skupine, je upisano na UNESCO-ov popis mjesta svjetske baštine u Aziji jer njhov ekosustav "predstavlja raznolikost krajolika koji je dom velikom bogatstvu biljaka i životinja, prispjele iz jugoistočne i sjeverozapadne Azije, od kojih su mnoge vrste endemi".[2] Od ugroženih životinja ističe se jako ugrožena vrsta šišmiša - Boninska leteća lisica (Pteropus pselaphon), te 195 ugroženih vrsta ptica, ali veliki broj riba, beskralješnjaka i koralja, te 441 vrsta autohtonih biljaka. Zbog toga ovo otočje često nazivaju "Galapagos Dalekog istoka".
Otočje Ogasawara (tj. južnu obalu otoka lanca Hahajima) je 2. listopada 1543. godine otkrio španjolski moreplovac Bernardo de la Torre, koji ga je pozvao Forfana. Prvi japanski kontakt s otocima je iz 1670. godine, a navodno otkriće 1543. godine nije potvrđeno.
Nizozemski mornari Quast i Tasman posjetili su otoke 1639. godine i zbog njihova vanjskog oblika i formi prozvali su ih Kanalskim otocima. Prvo naselje je niklo oko 1830. godine kao malo naselje pomoraca s Havaja. Ovo naselje je prvenstveno rabljeno za opskrbu kitolovaca s hranom. Otočje se sastoji od tri skupine otoka koje su odvojene dubokim kanalima i, iako su mali i prekriveni brojnim strmim brdima, svaka zelena dolina je korištena za poljoprivredu. Od 1876. godine otok je pripao Japanu, a nakon japanske predaje u kolovozu 1945. godine, sve do povratka japanske vlasti u lipnju 1968. godine, njime su upravljale Sjedinjene Američke Države.
Selo Oki na Haha-jimi 
Selo Ogasawara prije 1945. 
Luka Futami na Chichi-jimi 
Minamijima kod Chichi-jime 
Pusti otok Yome-jima ("Otok mlada")
- ↑ Engleski naziv dolazi po arhajskom čitanju bunin, japanske riječi mujin, što znači "bez ljudi" ili "nenasejeno"
- ↑ Otočje Ogasawara na UNESCO-ovim službenim stranicama (engl.) Preuzeto 22. rujna 2011.
- Ogasawara selo (jap.)
- Jezik i kultura otočja Ogasawara Arhivirana inačica izvorne stranice od 29. rujna 2011. (Wayback Machine) (engl.)
- Proleksis Enciklopedija, Boninsko otočje
 | Kulturna baština (20) | Fuji (2013.) • Gusuku i drugi spomenici kraljevstva Ryukyu (2000.) • Dvorac Himeji (1993.) • Budistička čista zemlja Hiraizumija (2011.) • Budistički spomenici područja Horyu-ji (1993.) • Šintoistički hram Itsukushima (1996.) • Rudnici srebra Iwami Ginzan i njihov kulturni krajolik (2007.) • Prapovijesna mjesta Jōmon kulture u sjevernom Japanu (2021.) • Arhitektonska djela Le Corbusiera, izniman doprinos modernom pokretu1) (2016.) • Svetišta i hodočasnički putovi u brdima poluotoka Kii (2004.) • Povijesni spomenici starog Kyota (Kyoto, Uji i Otsu) (1994.) • Kofunguni Mozu i Furuichi: tumuli drevnog Japana (2019.) • Kupola atomske bombe u Hirošimi (1996.) • Mjesta Meiji industrijske revolucije (2015.) • Tajna kršćanska mjesta regije Nagasaki (2018.) • Povijesni spomenici stare Nare (1998.) • Hramovi i svetišta Nikka (1999.) • Sveti otok Okinoshima i pripadajuća mjesta Munakata (2017.) • Povijesna sela Shirakawa-go i Gokayama (1995.) • Tomioka tvornica svile i pripadajući lokaliteti (2014.) |  |
|---|---|---|---|
| Prirodna baština (5) | Otoci Amami Ōshima, Tokunoshima, Iriomote i sjeverni dio otoka Okinawa (2021.) • Otoci Ogasawara (2011.) • Bukova šuma na planini Shirakami-Sanchi (1993.) • Shiretoko (2005.) • Šuma cedrova na Yakushimi (1993.) | ||
| Nematerijalna svjetska baština (20) | Tradicionalni ples Ainu (2009.) • Žetvena molitva Akiu no Taue Odori u gradu Akiu (2009.) • Kazalište lutaka Bunraku (2008.) • Ritualna izvedba Daimokutate u gradu Nara (2009.) • Festival Dainichido Bugaku (2009.) • Ples Gagaku (2009.) • Ritualni ples Hayachine Kagura u gradu Hanamaki (2009.) • Parada Hitachi Furyumono (2009.) • Ceremonija plutanja Yamahoko (2009.) • Kazalište Kabuki (2008.) • Novogodišnji festival Koshikijima no Toshidon (2009.) • Kumiodori, tradicionalno glazbeno kazalište na otoku Okinawi (2010.) • Mibu no Hana Taue, ritualno presađivanje riže u Mibu, Hirošima (2011.) • Nachi no Dengaku, vjerska umjetnost tijekom Nachi festvala vatre (2011.) • Kazalište Noh (2008.) • Poljoprivredni ritual Oku-noto no Aenokoto (2009.) • Proizvodnja tkanina ramie u pokrajini Uonuma, prefektura Niigata (2009.) • Sada Shin Noh, sveti ples u hramu Sada, Shimane (2011.) • Sekishu Banshi proizvodnja papira pokrajine Ivami (Shimane) (2009.) • Festival nove godine Chakkirako u gradu Miura, prefektura Kanagawa (2009.) • Yuki-tsumugi, tehnika proizvodnje svile (2010.) • Washi, vještina tradicionalnog ručno rađenog papira (2014.) • Washoku, tradicionalna božanska kultura Japanaca, posebice za proslavu Nove godine (2013.)
| ||
| 1 Svjetska baština više zemalja | |||