Otrantska vrata
| Otrantska vrata alb. Ngushtica e Otrantos; tal. Canale d'Otranto | |
|---|---|
 Satelitska snismka tjesnaca | |
 Položaj Otrantskih vrata | |
| Položaj | |
| Koordinate | 40°13′10″N 18°55′32″E / 40.21944°N 18.92556°E |
| Smještaj | Južna Europa |
| Spaja | Jadransko more i Jonsko more |
| Razdvaja | |
| Države | |
| Obalni gradovi | |
| Fizikalne osobine | |
| Širina | |
| • Najmanja | 72 km km |
| Dubina | |
| • Prosječna | 18 m m |
  Otrantska vrata Otrantska vrata na zemljovidu Sredozemlja  | |
Otrantska vrata (alb. Ngushtica e Otrantos; tal. Canale d'Otranto) tjesnac je koji spaja Jadransko more s Jonskim morem i odvaja teritorij Italije od Albanije. Na njegovoj najužoj točki kod Punta Palascìa istočno od Salenta širina tjesnaca je manja od 72 km (39 nautičkih milja).[1] Tjesnac je dobio ime po talijanskom gradu Otrantu.
Povijest[uredi | uredi kôd]
Otrantska vrata su od davnina bila od vitalne strateške važnosti. Rimljani su ih koristili za prijevoz svojih postrojbi na istok. Legije su marširale do Brundisiuma (danas Brindisija) i u samo jedan dan plovidbe stizale su do teritorija moderne Albanije, a zatim su mogle krenuti prema istoku koristeći Viu Egnatiu.
Prvi svjetski rat[uredi | uredi kôd]
Tijekom Prvog svjetskog rata tjesnac je bio od velike važnosti za obje strane u sukobu. Savezničke mornarice Italije, Francuske i Velike Britanije su uspostavile blokadu tjesnaca uglavnom lakim pomorskim snagama i lako naoružanim ribarskim brodovima i spriječile Austrougarskoj ratnoj mornarici slobodan ulazak u Sredozemno more. Ta je blokada bila poznata kao "Otrantski baraž".[2]
Međutim, blokada je bila prilično neučinkovita protiv njemačkih i austrijskih podmornica koje su isplovljavale iz Jadrana i zadavale značajne gubitke savezničkim silama veći dio rata diljem Sredozemlja.
Nakon pada Željezne zavjese[uredi | uredi kôd]
Godine 1992. Albanija i Italija potpisale su ugovor kojim su razgraničene epikontinentalne granice između dviju zemalja.
Godine 1997. i 2004. gotovo 100 ljudi poginulo je pokušavajući ilegalno prijeći tjesnac nakon nemira u Albaniji 1997. i loših ekonomskih uvjeta u Otrantskoj tragediji i tragediji na Karaburunu.
Albanska vlada je 2006. godine uvela moratorij na jedrilice na motorni pogon na svim jezerima, rijekama i morima Albanije kako bi suzbila organizirani kriminal.[3] Jedina iznimka od pravila su čamci u državnom vlasništvu, čamci u stranom vlasništvu, ribarski čamci i skuteri za vodu. Godine 2010. moratorij je produljen do 2013. godine.
Vidi još[uredi | uredi kôd]
Izvori[uredi | uredi kôd]
- ↑ Frank K. McKinney. 2007. The Northern Adriatic Ecosystem: Deep Time in a Shallow Sea. Columbia University Press. str. 29. ISBN 978-0-231-13242-8. Pristupljeno 6. ožujka 2013.
- ↑ First World War – Willmott, H.P., Dorling Kindersley, 2003, P. 186.
- ↑ Keshilli i Ministrave. Inačica izvorne stranice arhivirana 6. srpnja 2011. Pristupljeno 25. veljače 2011. Council of Ministers of the Republic of Albania, www.keshilliministrave.al, 10 August 2006.