Palača Stoclet
| Palača Stoclet | |
|---|---|
 Palača Stoclet gledana s Avenue de Tervueren/Tervurenlaan | |
  Palača Stoclet Palača Stoclet (Belgija Bruxelles) | |
| Opće informacije | |
| Vrsta | palača |
| Stil arhitekture | secesija |
| Lokacija | Bruxelles, Belgija |
| Adresa | Avenue de Tervueren/Tervurenlaan 279-281 |
| Koordinate | 50°50′07″N 4°24′58″E / 50.83528°N 4.41611°E |
| Početak gradnje | 1905. |
| Završeno | 1911. |
| Vlasnik | Obitelj Stoclet |
| Dizajn i konstrukcija | |
| Arhitekt | Josef Hoffmann |
| Mrežno mjesto | Palais Stoclet |
 Svjetska baština – UNESCO | |
.jpg) | |
| Palača Stoclet | |
| Država |  Belgija |
| Godina uvrštenja | 2009. (33. zasjedanje) |
| Vrsta | Kulturno dobro |
| Mjerilo | i, ii |
| Ugroženost | – |
| Poveznica | UNESCO:1298 |
Palača Stoclet (francuski: Palais Stoclet; nizozemski: Stocletpaleis), također poznata kao Kuća Stoclet, je privatna vila koju je izgradio arhitekt Josef Hoffmann od 1905. do 1911. godine za bankara i ljubitelja umjetnosti Adolphea Stocleta. Nalazi se u Bruxellesu, na Aveniji de Tervueren, u blizini tzv. „Bečke radionice” (Wiener Werkstätte). Smatra se Hoffmannovim remek-djelom i jedna je od najraskošnije uređenih kuća u stilu moderne na početku 20. stoljeća.
Zbog toga je 27. lipnja 2009. godine upisana na UNESCO-ov popis mjesta svjetske baštine u Europi.[1]
Kada je Adolphe Stoclet (1871. – 1949.) naručio ovu kuću od jednog od vodećih arhitekata bečke secesije, Josefa Hoffmanna (1870. – 1956.), 1905. godine, nije nametnuo ni estetska ni financijska ograničenja projektu. Kuća i vrt dovršeni su 1911. godine, a njihova stroga geometrija označila je prekretnicu u secesiji, nagovještavajući Art Deco i moderni pokret u arhitekturi.[1] Hoffman je napustio modu i stilove prošlosti, te stvorio zgradu koja je asimetrična kompilacija pravokutnih blokova, podcrtanih naglašenim linijama i kutovima. Palača Stoclet jedna je od najdovršenijih i najhomogenijih građevina bečke secesije. Josef Hoffman i njegovi kolege dizajnirali su svaki aspekt vile, od kvaka na vratima do rasvjetnih tijela.
Unutrašnjost je jednako strog i istovremeno detaljan kao i eksterijer, s uspravnim geometrijski koordiniranim namještajem i minimalnim neredom. Ovo je bio avangardni pristup , koji je predstavljao 'reformirani interijer' u kojem je funkcija diktirala oblik.
Njezine dekoracije su djelo vrlo velikog broja umjetnika iz Bečkih radionica, kao što su: Koloman Moser, Gustav Klimt, Frantz Metzner, Richard Luksch i Michael Powolny. Radili su pod Hoffmannovim vodstvom kako bi postigli Gesamtkunstwerk („cjelovito umjetničko djelo“), koje se istovremeno izražava i u unutarnjoj i vanjskoj arhitekturi, dekoraciji, namještaju, funkcionalnim predmetima, te vrtovima i njihovim cvjetnjacima.[1] Ukrašena mramornim oblogama i umjetničkim djelima, uključujući velike mozaične frizove slikara Gustava Klimta (koje je on dizajnirao, a na lokaciji ih je izveo Leopold Forstner) i zidne slike Ludwiga Heinricha Jungnickela.
Kao svjedočanstvo umjetničke obnove u europskoj arhitekturi, kuća zadržava visoku razinu integriteta, i izvana i iznutra, jer je zadržala većinu svojih originalnih elemenata i namještaja. Palača nije pretrpjela nikakve veće preinake, a jedina nova zgrada bilo koje veličine u njenoj blizini projektirana je na način koji podržava njezin krajobrazni integritet.[1]
Adolphe Stoclet umro je 1949. godine, a dvorac je naslijedila njegova snaha Annie Stoclet. Nakon Annieine smrti 2002. godine, kuću su naslijedile njezine četiri kćeri. Dvorac Stoclet nikada nije bio otvoren za javnost. U izvješćima u tisku dvorac je opisan kao onaj o kojem brinu dva čuvara, dok postoji neslaganje između četiri Stocletove unuke oko budućnosti palače Stoclet.[2] Do nedavno nijednom strancu, čak ni stručnjacima koji su pomagali u restauraciji, nije bio dopušten ulazak. Međutim, Uprava za spomenike i lokalitete regije glavnog grada Bruxellesa je palaču proglasila za spomenik kulture i 2024. godine Parlament Bruxellesa je odobrio prijedlog kojim se nalaže otvaranje dvorca Stoclet za javnost u razdoblju od najviše 15 dana godišnje, iako ostaje nejasno kada će se to provesti u praksi.[3]
Zgrada je projektirana tako da s ceste izgleda kao veličanstvena gradska vila, iz vrta straga, postaje villa suburbana (seoska vila) sa stražnjim pročeljem, skulpturalno modeliranim prozorima, balkonima i terasama, što je obitelji Stoclet dalo zgradu sa „svim prednostima udobne gradske vile i seoske kuće u isto vrijeme”.[4]
Fasada građevine, obložena mramorom, je radikalno pojednostavljenih linija u duhu moderne arhitekture, ali je unutrašnjost bogato ukrašena (u blagovaonici je slike naslikao Gustav Klimt, a četiri bakrene skulpture na vrhu je izradio Franz Metzner). Ovakav pristup ujedinjenja arhitekata, umjetnika i obrtnika je u duhu „Gesamtkunstwerka” (totalne umjetnosti), koja je jedna od odrednica secesije, a koja u ovom djelu slaveći vid, zvuk i okus u simfoniji senzualnih harmonija koje su bile paralelne s operama Richarda Wagnera, od kojeg je koncept i nastao. U svojim dizajnima za palaču Stoclet, Hoffmann je bio posebno usklađen s modom i bečkim identitetom novog stila interijera, čak je dizajnirao haljinu za Madame Stoclet kako se ne bi sukobljavala s dekorom svoje dnevne sobe kao što je to činila dok je nosila francusku haljinu Paula Poireta.
Obitelj Stoclet još uvijek živi u ovoj palači i nije otvorena za javnost. Skice Klimtovih slika se danas nalaze u trajnoj postavi Muzeja primijenjenih umjentosti (MAK) u Beču.
Toranj s kupolom
Prozor palače Stoclet
Ukrasi na fasadi
Blagovaonica
Zagrljaj (Gustav Klimt)
Očekivanje (Gustav Klimt)
_(cropped_center).jpg)
.jpg)
- 1 2 3 4 Stoclet House na službenim stranicama UNESCO-a (engl.) Pristupljeno 3. srpnja 2026.
- ↑ Michael Z.Wise, Začarana kuća postaje obiteljsko prokletstvo, Wall Street Journal, 1. veljače 2012. (engl.) Pristupljeno 2. srpnja 2026.
- ↑ Lore Rombaut, Brussels parlement beslist: publiek moet toegelaten worden in Stocletpaleis (Parlament u Bruxellesu odlučuje: javnost mora biti primljena u palaču Stoclet), VRT, 20. travnja 2024. (nizoz.) Pristupljeno 2. srpnja 2026.
- ↑ Annette Freytag, Stocletov friz u Tobias Natter (ur.), Gustav Klimt, Taschen, 2012., str. 103.–104. ISBN 978-3-8365-2795-8
- Dennis Sharp, Twentieth Century Architecture, 2002., Mulgrave: Images Publishing Group. str. 44. ISBN 1864700858
- David Watkin, A History of Western Architecture, 2005., London: Laurence King Publishing. str. 548. ISBN 1856694593.
| Kulturna dobra (15) | Povijesno središte Bruggea (2000.) • Grand Place u Bruxellesu (1998.) • Građevine Victora Horte u Bruxellesu (Hôtel Tassel, Hôtel van Eetvelde, Hôtel Solvay i Muzej Horta) (2000.) • Palača Stoclet u Bruxellesu (2009.) • Flandrijski Béguinage (naselja beginskog sestrinstva) (1998.) • Arhitektonska djela Le Corbusiera, izniman doprinos modernom pokretu1) (2016.) • Grobna i spomen mjesta Prvog svjetskog rata (Zapadni front)2) (2023.) • Muzej Plantin-Moretus u Antwerpenu (2005.) • Neolitski rudnik kremena Spiennes (2000.) • Ustave na Središnjem valonskom kanalu (1998.) • Katedrala Notre-Dame u Tournaiju (2000.) • Kolonije dobrohotnosti, zajedno s Nizozemskoj (2021.) • Važni Valonski rudnici (2012.) • Lječilišni grad Spa (2021.) • Zvonici u Belgiji i Francuskoj2) (1999.) |  |
|---|---|---|---|
| Prirodna dobra (1) | Bukove prašume u Karpatima i drugim područjima Europe3) (2017.) | ||
