Parnasovstvo

Izvor: Wikipedija
Jump to navigation Jump to search

Parnasovstvo je dobilo ime po Parnasu, mitološkom brijegu muza, čime pjesnici ovog stila ističu svoju povezanost sa antikom. Vremenski prethodi simbolizmu, ali strogo uzevši , parnasovstvo i nije moderna stilska orijentacija. Međutim, neki su simbolisti počinjali kao parnasovci, a u jugoslovenskoj i hrvatskoj književnosti, parnasovstvo je bilo važna odlika pjesnika iz tog vremena moderne. Sredinom prošlog vijeka, paralelno sa realizmom i nešto prije prije prvih simbolista, grupa francuskih pjesnika surađivala je na zajedničkim zbirkama pjesama, objavljenim 1866., 1869. i 1876. pod nazivom Suvremeni Parnas ("Le Parnasse contemporain"). Ovi pjesnici, Theofil Rothe, Theodore de Banville, Leconte de Lisle, Sully Prudon i dr., vide u umjetnosti cilj svoga postojanja, ona im je smisao života i čini čišću i uzvišeniju stvarnost.

Oni su veliki protivnici svake utilitarnosti poezije. Zalažu se da poezija bude bezlična, objektivna, hladna, uzvišena i veliki značaj daju savršenstvu forme. Iz vanjskog svijeta, kao dekor za svoje pjesme , zanimaju ih : antičko doba i teme iz povijesti i mitologije, kao i egzotična priroda. Mada su se razlikovali jedni od drugih u ciljevima, ipak ih je spajala težnja za jasnim i čistim formama.

Odlike[uredi VE | uredi]

Škola predstavlja reakciju protiv romantičarskog sentimentalizma i realističke utilitarnosti. Parnasovci su slijedili doktrinu larpurlartizma, koju su promovrali Charles Baudelaire i Théophile Gautier. Izraz ove poezije je depersonaliziran i hladan, njeguje se kult forme (nasuprot sadržaju), teži se ka odvajanju umjetnosti od socijalnih problema i politike. Jedini cilj umjetnosti je njegovanje lijepog. Gautier u svojoj programskoj pjesmi „Umjetnost“ (1857) lijepo u pjesmi shvaća kao savršenstvo forme. Stoga se kao prvi cilj stavlja usavršavanje pjesničkoga zanata po ugledu na likovne umjetnosti. Zahvaljujući eksperimentiranju s formom, posebice sa stihom i metrom, parnasovci su zaslužni za uvođenje novih pjesničkih oblika, a ponajviše za afirmaciju soneta.

U sadržajnome smislu u početku su se koristili temama iz suvremenog života (pejsažne, mitološke i povijesne), a poslije su počeli svoju inspiraciju pronalaziti u mitologiji, epovima, sagama egzotičnih zemalja i prošlih civilizacija, posebno Indije i stare Grčke.

Snažno su utjecali i na simboliste Mallarmea i Verlainea koji su i sami započeli književni rad kao parnasovci.

Pjesništvo parnasovaca teži čistoj umjetnosti radi nje same. Pjesništvo je, kao što je prethodno već rečeno, oslobođeno osjećajnosti i pjesnikove subjektivnosti pa se od pjesnika zahtijeva da sastavlja objektivne pjesme te njeguje klasičnu besprijekornost stiha i izraza.

Izvori[uredi VE | uredi]