Paul Signac
| Paul Signac | |
|---|---|
| postimpresionizam (pointilizam) | |
 Georges Seurat, Portret Paula Signaca iz 1890. | |
| Rođenje | 11. studenog 1863. |
| Smrt | 15. kolovoza 1935. (71 god.) Pariz |
| Nacionalnost | Francuz |
| Vrsta umjetnosti | slikarstvo - grafika |
| Praksa | Pariz, Venecija, Saint-Tropez |
| Poznata djela | Portret Félixa Fénéona |
| Utjecao | Henri Matisse |
| Utjecali | Claude Monet, Georges Seurat |
| Nagrade | Legija časti (1911.) |
Potpis ![](https://hr.wikipedia.org/wiki/Datoteka:Signature_of_Paul_Signac_on_the_painting_"Moulin_d'Edam".jpg){kind=small} | |
Paul Victor Jules Signac (11. studenog 1863., Pariz – † 15. kolovoza 1935., Pariz) je bio francuski postimpresionistički slikar i grafičar; najvažniji umjetnik neoimpresionizma ili pointilizma.
Paul Victor Jules Signac rođen je u Parizu 11. studenog 1863. godine i njegovi su roditelji željeli da studira arhitekturu. Kao umjetnik, Signac je bio samouk. Njegovi početni umjetnički uzori bili su Claude Monet i impresionisti, no odbacio je njihovu ideju spontanog istraživanja i zalagao se za rigorozniji, pedantno komponirani stil slikanja u tradiciji klasičnih umjetnika poput Eugènea Delacroixa.
Godine 1884. upoznao je Georgesa Seurata i zajedno su razvili divizionističko slikarstvo (pointilizam). Za svoj rad koristili su nova znanstvena otkrića u teoriji boja, postavljajući pigmente čiste boje jedan pored drugog u bezbroj sitnih točkica. Za razliku od impresionista, više nisu miješali boju na paleti ili platnu, već su to prepuštali oku promatrača (optičko miješanje boja). To je optimalno očuvalo sjaj nepomiješane, čiste boje. Iste godine Signac je s drugim umjetnicima suosnovao Société des Artistes Indépendants („Društvo neovisnih umjetnika”), poznato i kao „Salon neovisnih”, na kojem je redovito izlagao.[1]
Godine 1885. on i Seurat upoznali su Camillea Pissarra, koji je također otkrio i prilagodio ovaj stil slikanja. Godine 1886. njih trojica izlagali su zajedno s Pissarrovim sinom u zasebnoj prostoriji na 3. Salonu neovisnih.
Od 1888. Signaca su privukle ideje anarhizma; razvio je prijateljstvo s Jeanom Graveom i objavljivao je članke u časopisu Les Temps nouveaux („Novo doba”). Od 1896. donirao je neke od svojih radova za tombolu u korist časopisa. Godine 1902. objavio je nekoliko crteža za Guerre-Militarisme („Ratni militarizam”), za koje je Grave napisao predgovor, a Maximilien Luce i Théophile Alexandre Steinlen ukrasili ilustracijama. Također je objavljivao u časopisu Émilea Pougeta Le Père Peinard („Otac Peinard”, 1894. – 1899.).
Pisao je likovne kritike i teorijske članke kao Od Delacroixa do neoimpresionizma (D’Eugène Delacroix au néo-impressionnisme, 1899.).[1]
Godine 1904. Signac je otputovao u Veneciju gdje je naslikao više od 200 neformalnih akvarelnih skica. Pažljivo je razradio te studije u Saint-Tropezu na jugu Francuske i iste godine stvorio jedanaest uljanih slika.
Godine 1908. Signac je izabran za predsjednika Dvadeset četvrtog Salona neovisnih i kao predsjednik, do svoje smrti, Signac je poticao mlađe umjetnike izlažući kontroverzna djela fovista i kubista. Bio je prvi mecena koji je kupio Matisseovu sliku.[2]
Signac je bio priznat i cijenjen umjetnik čak i za života. Godine 1911. dodijeljena mu je titula Chevalier de la Légion d'Honneur (Vitez Legije časti), 1926. titula Officier de la Légion d'Honneur („Časnik Legije časti”), a konačno 1933. titula Commandeur de la Légion d'Honneur („Zapovjednik Legije časti”). Od 1915. nadalje bio je Peintre Officiel de la Marine („službeni slikar francuske mornarice”) s činom časnika.
Paul Signac pokopan je 1935. godine u obiteljskoj grobnici na groblju Père-Lachaise (Odjel 67) u svom rodnom Parizu.
Dana 2. travnja 1999. godine asteroid (8239) Signac nazvan je po njemu.
Isprva pod utjecajem impresionista, oko 1886. priklonio se krugu oko Georgesa Seurata i prihvatio tehniku neoimpresionizma, odnosno poentilizma. U toj tehnici slikao je, posebice u akvarelu, svijetle i prozračne pejzaže, marine, prizore uz rijeke, jezera i more, na kojima svjetlost treperi u živim tonovima boja.[1]
Signac je eksperimentirao s raznim medijima. Osim uljanih slika i akvarela, izrađivao je bakropise, litografije i mnoge skice tintom sastavljene od malih, mukotrpno izrađenih točkica.
- Kronološka galerija odabranih djela
Put za Gennevilliers, 1883.
Dvije klobučarke u ulici Rue de Caire, oko 1885.
Cap Lombard, Opus 196, 1889.
Portret Félixa Fénéona, 1890.
Luka u zalasku sunca, 1892.
Trg Lices, 1893.
Žena s kišobranom (Portret supruge) (1893.)
U vremenu sklada: Zlatno doba nije u prošlosti, ono je u budućnosti, 1893.–1895.
Zaljev Noli, 1898.
Veliki kanal (Venecija), 1905.
Luka Marseille, 1907.
Antibi, Ružičasti oblak, 1916.
Luka Concarneau, 1925.
_by_Paul_Signac,_1892.jpg)
.jpg)
.jpg)
- Erich Franz, Farben des Lichts, Edition Tertium, 1996. ISBN 3-930717-38-7 (njem.)
- Herbert Wotte, Paul Signac (Reihe Maler und Werk), VEB Verlag der Kunst, Dresden, 1987. ISBN 3-364-00069-7
- Ovaj članak je djelomice preuzet iz članka na njemačkoj Wikipediji pod naslovom Paul Signac (vidi povijest promjena).
- 1 2 3 Signac, Paul, Hrvatska enciklopedija, mrežno izdanje. Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2013. – 2026. Pristupljeno 19. srpnja 2026.
- ↑ Russell T. Clement, Les Fauves, Greenwood Publishing Group, 1994. Arhivirano 1. kolovoza 2020. ISBN 0-313-28333-8 Pristupljeno 19. srpnja 2026.
- Signacova galerija na artfacts.net Arhivirana inačica izvorne stranice od 20. siječnja 2025. (Wayback Machine)