Pavlovići (bosanska vlastela)

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje
Grb obitelji Pavlović

Pavlovići, bosanska srednjovjekovna velikaška[1] obitelj čiji uspon počinje u doba građanskog rata u hrvatsko-ugarskom kraljevstvu i smrti kralja i bana Tvrtka I., 1391. godine. Obitelj je doživjela slom prodorom Osmanlija u 15. stoljeću.

Velikaški posjedi u srednjovjekovnoj Bosni oko 1412.
Srednjovjekovne zemlje u Bosni, netom prije pada.
Velikaški posjedi u srednjovjekovnoj Bosni, netom prije pada.

Povijest obitelji[uredi | uredi kôd]

Rodonačelnik obitelji Pavlovića bio je plemić Raden Jablanić po kojem su se pripadnici obitelji nazivali i Radenovići. Njegov sin, knez Pavao Radenović (Radinović) bio je jedan od najmoćnijih plemića u Vrhbosni s kraja 14. i početka 15. stoljeća. Držao je posjede u okolici današnjeg Sarajeva (Vrhbosna), Praču, Borač i rudnik Olovo, a od kraja 14. stoljeća još i Trebinje, Vrm s Klobukom i dio Konavala s Cavtatom Bileću i Fatnicum kao jezgru nekadašnje Travunje.[2] Kod trgovačkog mjesta Prača sagradio je dvorac Pavlovac.[3] Dobio je dubrovačko građanstvo i dao Dubrovčanima privilegiju o slobodnoj trgovini na svom posjedu 1397. godine. Ubio ga je 1415. godine vojvoda Sandalj Hranić u Sutjesci u zavjeri plemića predvođenih bosanskim kraljem i banom Stjepanom Ostojom. Središnja utvrda Pavlovića bio je Borač, 10 km udaljen od Pavlovca.[4]

Kneza Pavla naslijedila su dvojica sinova, vojvoda Petar I. Pavlović († 1420.) i knez Radoslav Pavlović († 1441.), koji su prešli na osmansku stranu kako bi osvetili očevu smrt. Vojvoda Sandalj Hranić napao je Pavlove sinove kako bi im oteo posjede i u tom sukobu je 1420. poginuo vojvoda Petar I., dok se Radoslav izmirio sa Sandaljem.[5] Radoslav se 1430. godine sukobio s Dubrovačkom Republikom[6] kada je osporio ugovor kojim je svoj dio Konavla predao Dubrovčanima, a zaratio je i sa Sandaljovim nasljednikom Stjepanom Vukčićem u želji da vrati obiteljske posjede koje mu je oteo Sandalj. Međutim, Stjepan Vukčić mu je oteo Trebinje i Vrm 1438. godine, slomivši moć Pavlovića.[7]

Radoslav je sa Teodorom, kćerkom Vukca Hranića imao tri sina, a to su vojvoda Ivaniš Pavlović († 1450.), vojvoda Petar II. i knez Nikola Pavlović (vladali 1450-1463). Pavlovići su među prvima stradali 1463. godine pri osmanskom osvajanju Kraljeve zemlje. Njihov posjed je bio poznat pod imenom Pavlovića zemlja .

Moguće potomstvo[uredi | uredi kôd]

Obiteljsko stablo Pavlovića do 1463. godine sačinjeno je na temelju podataka iz crkvenih knjiga (papa Pio II.), javnih dokumenata Mavra Orbinija, te "Anali di Giacamo di Pietro Luccari Nobilo Ragusino" i ti se podaci smatraju vjerodostojnima.[3] Krajem 18. stoljeća splitski plemić, Marin conte Pavlović-Fontana izradio je obiteljsko rodoslovlje koje se nadovezuje na ono velikaške obitelji Pavlovića, međutim njihova srodnost nije dokazana. Prema toj teoriji, jedan pripadnik obitelji, Obrad Pavlović prebjegao je s majkom 1463. godine u Dubrovnik, a zatim se naselio u Makarskoj. Tijekom narednog perioda u Makarskoj se spominju Ilija Pavlović rođen 1492. i Zuane Pavlović rođen 1520. godine.[3]

Godine 1646. mletački dužd Francesco Molino potvrdio je Matiji Pavloviću-Lučiću naslov conte veneto. Njegov nasljednik odselio se u Zadar, a obitelj se početkom 18. stoljeća preselila u Split gdje se prozvala Pavlović-Fontana. Godine 1793. priznato im je plemstvo i naslov, a potvrdu plemstva dobili su i 1831. od austrijskog cara i hrvatsko-ugarskog kralja Franje II./I. (1792.-1835.)[3] Obitelj krajem 19. stoljeća ispušta dodatak prezimenu Fontana i otad se opet naziva Pavlović.

Jedna grana obitelji islamizirana je. Iz nje potječe bosanski namjesnik Mehmed-paša Kukavica i njegovi potomci[8] Kukavičići odnosno Ibrahimpašići.[9]

Vidi[uredi | uredi kôd]

Bilješke[uredi | uredi kôd]

  1. Pavlovići | Hrvatska enciklopedija. www.enciklopedija.hr. Pristupljeno 25. prosinca 2020.. Pavlovići, bosanska plemićka obitelj s posjedima u sjevernoj i istočnoj Bosni i dubrovačkoj okolici.
  2. Povijest Hrvata, srednji vijek, str. 379.
  3. 3,0 3,1 3,2 3,3 Obitelj Pavlović. Inačica izvorne stranice arhivirana 23. kolovoza 2013. Pristupljeno 2. lipnja 2012. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  4. (boš.) Klix.ba E.A.:Srednjovjekovni grad Pavlovac kod Prače prepušten zaboravu, 12. lipnja 2016. (pristupljeno 8. travnja 2017.)
  5. Povijest Hrvata, srednji vijek, str. 381.
  6. Pavo Živković, Ivana Jakić, Marija Brandić: Uloga bosanskog kralja u Konavoskom ratu (1430. - 1433.), Povijesni zbornik: godišnjak za kulturu i povijesno nasljeđe, sv.2 br.3 listopad 2008.
  7. Opća enciklopedija, svezak VI, str. 349.
  8. Portal Hrčak Ante Škegro: "Boga hvaliti, puk sabirati, mrtve oplakivati". Katoličko zvono sa sahat-kule u Foči u sjeveroistočnoj Hercegovini. Hercegovina : Časopis za kulturno i povijesno nasljeđe, No. 2, 2016. str. 97
  9. (boš.) Faktor.ba Prvobitni sebilj na sarajevskoj Baščaršiji izgradio je Mehmed-paša Kukavica, 18. srpnja 2015. (pristupljeno 18. srpnja 2020.)

Literatura[uredi | uredi kôd]

  • Opća enciklopedija, svezak VI, JLZ, Zagreb, 1980.
  • Povijest Hrvata, srednji vijek, Školska knjiga, Zagreb, 2003. ISBN 953-0-60573-0

Vanjske poveznice[uredi | uredi kôd]


P history.svg Nedovršeni članak Pavlovići (bosanska vlastela) koji govori o povijesti treba dopuniti. Dopunite ga prema pravilima Wikipedije.