Petar Mikić

Izvor: Wikipedija
Prijeđi na navigaciju Prijeđi na pretraživanje

Petar Mikić (Jesenice (Dugi Rat), 27. siječnja 1939.), hrvatski rimokatolički svećenik Splitsko-makarske nadbiskupije, kulturni i humanitarni djelatnik. Na glasu kao dosljedni, čvrsti i uporni župnik. Važan kao organizator katoličkog župnog života u svojoj župi.

Životopis[uredi VE | uredi]

Rodio se je 1939. godine od oca Marka i Zorke rođ. Vuković. U Jesenicama je kršten i primio prvu pričest. Ondje je završio osnovnu školu. Srednje škole pohađao je u drugom gradu. U Zadru je pohađao gimnaziju u nadbiskupskom sjemeništu. U Zagrebu je studirao teologiju. 29. lipnja 1966. godine zaredio se je za svećenika. Mladu je misu služio u rodnom mjestu Krilo Jesenice a prva župa mu je bila Bijeli Vir-Dobranje kod Metkovića. U Ploče je došao 15. rujna 1969. na mjesto gdje je bio prije duhovnik don Petar Zdravko Blajića. Od tada pa do umirovljenja 17. kolovoza 2015. don Petar Mikić je bio župnik u Pločama. Pet je godina bio neretvanski dekan. Od 1978. je godine dušobrižnik za pomorce. Tu je bio važno ime i bio je sudionikom tri svjetska kongresa za apostolat pomoraca, 1982. u Rimu, 1987. u Mombasi i 1992. u Houstonu. Na svakom je kongresu promicao Hrvatsku.

Na kulturnom polju u svojoj župi zaslužan je za osnivanje župne knjižnice, numizmatičke i malakološke zbirke. Radio je i na glazbenom polju. Svoju je župu obogatio novoosnovanim dječjim pjevačkim zborom "Pločanskim anđelima" te mješovitim pjevačkim zborom. Također je u župi osnovao Caritas koji se isticao za vrijeme Domovinskoga rata, u kojem se dragovoljno angažirao te je danas član Udruge dragovoljaca Domovinskog rata.

Pored svega navedenog, za Ploče je osobitu zaslugu napravio izgradnjom crkve. Ploče su bile slabo organiziranog vjerničkog života. Bila su jedini grad u Hrvatskoj bez crkve, što je osobito odgovaralo jugokomunističkom režimu. U početku su prvi stanovnici tog kraja bili zatvorenici i logoraši, potom su 1950-ih bili mala vojna pomorska luka. Vremenom se razvila velika trgovačka luka, a stanovnici su se doseljavali oko luke, no crkve nije bilo. Pločanska je župa, župa BDM Kraljice neba i zemlje osnovana tek 21. studenog 1961. dekretom nadbiskupa dr. Frane Franića. Pastorizirao ju je župnik iz Rogotina sve do 1967., a od onda njen vlastiti župnik, koji nije djelovao u crkvi, nego u trošnoj drvenoj radničkoj baraci iz 1954. u kamenjaru izvan grada. Baraka je bila podignuta radi privremenog smještaja radnika građevinske tvrtke 'Majevica' iz Mostara, potom je ondje boravila milicija, a poslije je bila u vlasništvu privatne osobe od koje je kupljena. Baraka je bila na zemljištu koje je bilo gustiš, vrvilo zmijama i miševima. Crkveni je prostor u baraci bio dio barake od 24 četvorna metra i služio je kao kapela. Preostala 33 četvorna metra služila su za župni ured i stan župniku. Vodoopskrba i sanitarni čvor nije bio kako doliči jednoj crkvi - sve je bilo u dvorištu. Mikićevim angažmanom kupljen je 14. siječnja 1971. preostali dio barake od 41 četvorni metar, u kojem je Mikić uredio župni stan sa sanitarnim čvorom, a kapelu je proširio u prvom dijelu barake. Visoki dvometraš don Petar jedva je mogao ući u baraku. Župnik Mikić i vjernici trpili su omalovažavanja, progone, poruge, zlostavljanja, javne i tajne. Ta je baraka bila funkcionirala kao župna crkva u Pločama. Tako je bilo do 27. veljače 1983. kad je kupljena jednokatna privatna kuća u koju je premješteno župno sjedište. Šikaniranja su brzo uslijedila. Studenoga iste godine ga dvojica milicionara uhitila su ga na ulici u Pločama i odvela u makarski zatvor zato što je imao pričest i krizmu u prostoru koji za to nije namijenjen. Za izbjeći takav scenarij ordinarij je najavio preseljenje bogoslužja no to mjesnim vlastima nije bilo dovoljno, nego su župnika Mikića osudili na zatvorsku kaznu. Suci koji su ga osudili i koji su nekoć na svojim ideološkim potkama osuđivali Hrvate i danas sude.

Katolikomrzačke ispade, prijetnje, pogrde i govor mržnje doživljavao je i u samostalnoj Hrvatskoj. Početkom 2014. jedna osoba izjavila mu je "da mu je žao što nije pobio sve fratre 1971. godine", a na internetu se bio pojavio članak u kojem se traži da se sakupi 30.000 eura za ubojicu koji bi don Petra Mikića lišio života. [1]

Bazilika Kraljice Neba i Zemlje na pločanskoj Rivi, za čiju je izgradnju zaslužan don Petar Mikić.

Don Petar Mikić nije se svih tih godina dao pokolebati. Nije stao, nego je radio na tome da se izgradi prava crkva u Pločama. Mnogi su se mještanski vjernici čudili njegovoj namjeri, mnogi su se zadovoljavali neprikladnim objektom na Birinama, no župnik nije odustajao. Na procesiji 29. svibnja 1994. koju je predvodio je mons. Vidović, zaustavili su se u kamenjaru da im drača ne pokida misno ruho. Na to je don Petar od mons. Vidovića preuzeo Gospin kip, podigao ga visoko i zavapio: "Majko Marijo, ti si u Lourdesu kazala Bernardinci 'želim da mi se ovdje sagradi crkva'. Čuli ljudi i poslušali. I ja sam čuo. Majčice, želiš da ti se crkva ovdje sagradi i bit će sagrađena. Stoga ja blagoslivljam ovo sveto hrvatsko tlo." Mještanima je izgradnja crkve usred grada izgledala čudnom i nemogućom misijom, no Mikićev se sanjarski pristup pretvorio u stvarnost. U jeku muslimanskih pretenzija na Ploče Mikić je apelirao neka se sagradi barem zvonik. Građevinsku dozvolu za crkvu i pastoralni centar u Pločama ishodio je 15. prosinca 1997. godine. Temeljni kamen blagoslovio je papa Ivan Pavao II. 4. listopada 1998. na splitskom Žnjanu, i izgrađena je crkva Kraljice Neba i Zemlje prema projektu arhitekta Ivana Vulića. Tako danas Ploče krasi bazilika na pločanskoj Rivi.

Mikić je promicao davanje narodnih hrvatskih imena djeci. Pri krštenju je uvijek preporučivao da se djeci daju narodna hrvatska imena, pa u proglasu stoji: "Tko svom djetetu dade ime djeda, bake, najbližeg sveca datumu rođenja ili neko od popisanih narodnih imena, na dan djetetova krštenja primit će od župnika 1000 kuna".

Nagrade i priznanja[uredi VE | uredi]

  • Spomenica Domovinskog rata
  • Red hrvatskog trolista, odlukom predsjednika Republike dr. Franje Tuđmana od 7. svibnja 1997.
  • Nagrada Grada Ploča za životno djelo (izgradnja crkve u Pločama)
  • Nagrada Dubrovačko-neretvanske županije za životno djelo
  • Odlikovanje Predsjednice RH „Red hrvatskog pletera, za osobiti doprinos razvitku i ugledu Republike Hrvatske i dobrobiti njezinih građana“ 12. kolovoza 2017.

Citati[uredi VE | uredi]

  • Kad bi mi netko ponudio neku materijalnu pomoć, to sam usmjeravao u gradnju crkve. Uvijek sam znao reći: Daj to za gradnju crkve. Što će mi novi auto? Isto tako ne mogu obući dvoje hlače jedne na druge, niti dvije košulje odjednom. Važno je da je na meni čisto. Nikad nisam želio biti rob materijalnom.
  • Isto tako smatram da svećenik mora biti primjer u svojoj sredini. Mora biti uz narod, dijeliti sudbinu naroda, a ipak biti drukčiji od njih.
  • Osjećao sam se kao progonjena zvijer. Izostalo je, na žalost, razumijevanje crkvenih otaca. Pet godina sam bio v.d. dekana, što zaista nije zabilježeno u povijesti Crkve u Hrvata. Bio sam vojnik na prvoj crti bojišnice, u Ploči, na Ploči – sam. Na ploči ništa ne može roditi bez Božje pomoći. Osjećao sam je, ispunjavala me snagom.[2]

Izvori[uredi VE | uredi]

  1. Razgovor za Slobodnu Dalmaciju: Progonili su me kao zvijer. Razgovarao Ante Šunjić, 13. veljače 2016., prilog Spektar, str. 10.-11.
  2. Don Petar Mikić: Bio sam vojnik na prvoj crti bojišnice!, Rogotin, 11. veljače 2016. Pristupljeno 9. ožujka 2016.

[1]

[2]